Arhitekt i urbanist Borislav Doklestić: “Da… ja sam protiv bilo kakve gradnje na tom koridoru… važnom, sve važnijem za grad…” I mi smo!
Kad zastanete na križanju Maksimirske i Mandlove, iznad vas se otvara veliki komad neba i široki prostor koji nudi nezaklonjen pogled na obronke Medvednice, kao rijetko gdje u Zagrebu. Gusta urbanizacija Donje Dubrave na istočnoj strani Mandlove u kontrastu je sa mekim zelenilom Maksimira, koje upija i smiruje buku gradskog prometa, dok prema jugu pogled klizi otvorenom ravnicom sve do Borongaja. Radi se o površini koja je GUP-om iz 1970. vizionarski bila planirana kao dio zelenog koridora koji se prostirao od Medvednice na sjeveru, sve do Save na jugu, sijekući Maksimirsku i Branimirovu ulicu, uz današnji sveučilišni kampus na Borongaju. Dakle, desetljećima prije negoli su se upalili ekološki alarmi, taj je koridor, po ideji urbanistice i inženjerke šumarstva Mirjane Popović, bio naznačen i kao „prostor značajnih vizura“.
Uvaženi arhitekt i urbanist Borislav Doklestić svojedobno je napisao: “To je značajan dio gradskog teritorija koji je nekada osiguravao jedan od famoznih zelenih koridora (istočni) koje je još GUP iz sedamdesetih dalekovidno nudio danas izgradnjom ugroženom Zagrebu. Koridor je trebao svježinu Medvednice približiti gradu a nudio je i moguće koridore za alternativno kretanje u pošumljenom gradu u smjeru sjever – jug. Veliku zaslugu za tako avangardni plan zelenila, o kakvom sanjaju evropski gradovi danas, ima rijetko (gotovo nikad) spominjana Mirjana Popović, jedna od stručnjakinja za gradsko zelenilo zaposlena u UZGZ-u (Urbanističkom zavodu Grada Zagreba, op.V. J.) u vrijeme Zdenka Kolacia i rada na prvom GUP-u Zagreba.” Doklestić je također podsjetio da GUP iz 1971. predviđa i drugi “Mirjanin koridor” u zapadnom dijelu grada, uz potok Vrapčak, od obronaka Medvednice sve do Save. Danas je on jedva vidljiv, isprekidan nabujalom gradnjom, koja sve više nagriza i zeleni pojas oko Jarunskog jezera.
Danas, na zemljištu na zapadnoj strani Mandlove vidi se veliki ograđeni prostor s urbanim vrtovima koji su dio gradske mreže, a malo dalje teniski tereni, te tu i tamo grupe stabala, samonikli šumarci s gustim raslinjem. Prostor tek čeka pravo krajobrazno rješenje. Dok su urbani vrtovi uredni, obrađeni i očigledno plodni, oko obližnjih šumaraka hrpe otpada. Upravo je bolna neosjetljivost dijela naših sugrađana na vrijednost prirode u gradu, pa bila ona i krajobrazno neuređena. U travi se bijele prve procvale tratinčice, no pupovi na stablima još mudro čekaju. Umjesto žičane ograde oko urbanih vrtova zamišljam široku, gustu živicu kakvu sam viđala u Velikoj Britaniji: mješovita sadnja različitih vrsta grmlja, manjih stabala i puzavica s jestivim bobicama. Idealno stanište za brojna bića. Te živice vrve životom, a na glasu je i džem od mješavine bobica ubranih u njima (hedge jam).
Zeleni koridori sve su važniji u pregrijanim i zagađenim gradovima, ne samo zbog svoje urbanističke vrijednosti, jer nude predah u urbanom tkivu i/ili točku pogleda, na ovome mjestu i vrijednu vizuru, nego i kao djelotvorni saveznici u borbi protiv klimatskih promjena. Ne manje važna je njihova uloga u očuvanju urbane bioraznolikosti. Mada se u kontekstu gradskog života rijetko razmišlja o bioraznolikosti, gradovi jesu mjesta na kojima obitavaju brojne životinjske i biljne vrste i sve je veći imperativ da se njihova staništa zaštite. Jedan od najučinkovitijih načina zaštite i unapređenja urbane bioraznolikosti su pojasevi zelenih površina koji povezuju fragmentirana staništa, omogućujući životinjama i biljkama da se kreću između različitih područja. Omogućavanjem njihova kretanja, zeleni koridori pomažu u održavanju genetske raznolikosti unutar populacija, što je ključno za njihov opstanak i prilagodbu na promjene okoline.
Iako je Grad Zagreb 2007. godine pristupio međunarodnoj platformi za očuvanje urbane bioraznolikosti Urban Diversity Forum, to dugogodišnjeg gradonačelnika Milana Bandića, poznatog po klijentelizmu, nije spriječilo da u nekoliko navrata različitim izmjenama prostornih planova značajne zelene površine u različitim dijelovima grada prenamijeni u građevne. Tako je 2016. godine najveći dio parcele u Mandlovoj ulici prenamijenjen iz zelene u stambeno-poslovnu namjenu. Iako, srećom, do kraja njegovog mandata nije realizirana značajnija gradnja na ovom prostoru, osim trgovine Kauflanda na južnom dijelu čestice, stambeno-poslovna prenamjena iz 2016. još uvijek nije poništena, dok god se ne usvoje izmjene GUP-a.
Krajem 2021. godine, pokušavajući pokrpati rupe u gradskom proračunu, tada novoizabrana gradska vlast razmišljala je o prodaji zemljišta na zapadnoj strani Mandlove. Negativne reakcije stručnjaka i kritičke javnosti zaustavile su planove o prodaji. Financije Grada konsolidirane su na druge načine, a gradske vlasti pokrenule su zahtjevan proces donošenja izmjena GUP-a. Nade građana u kvalitetna rješenja pobudilo je imenovanje Nikše Božića na mjesto ravnatelja Zavoda za prostorno uređenje grada Zagreba. U intervjuu iz 2019. Božić o Mandlovoj kaže: “Mislim da tamo ne treba biti ništa osim te praznine! Urbane praznine, odnosno neizgrađeni gradski predjeli planirali su se puno prije danas aktualnih priča o zelenoj infrastrukturi grada, što se promovira kao neki novi pristup planiranju neizgrađenih prostora. Konkretno, ovaj je neizgrađeni prostor rezultat također planske odluke koja se jasno provlači iz GUP-a 1971. godine kada je planiran kao ‘zelena dilatacija’, odnosno spoj od Medvednice, ne do Kampusa Borongaj, već i puno dalje prema jugu do jezera Savica i slobodnih prostora uz Savu. /…/ I svjesno tada nije bio ‘programiran’ kao perivojno uređeni zeleni prostor, već kao više-manje prirodni zeleni prodor, važan za ekološku stabilnost gradskog područja, za rješavanje tehničkih pitanja kao što su zaštita od poplava – u sjevernom dijelu ovog poteza izgrađeno je nekoliko velikih retencija – ali i kao oblikovno poželjan prekid gusto izgrađenog gradskog tkiva.”
S obzirom na iznesene stavove, javnost je bila nemalo iznenađena kada se u ljeto 2024. u javnoj raspravi pojavio prvi prijedlog izmjena GUP-a, koji uopće nije predviđao ukidanje Bandićeve prenamjene zelenog koridora u Mandlovoj u poslovno-stambenu zonu. To je značilo da na snazi ostaje i prateći Urbanistički plan uređenja (UPU) 73. Mandlova – Maksimirska u kojem je, između ostalog, pisalo:
“1. prostor određene za gradske projekte u skladu s člankom 101. ove odluke:
2. uređenje površine mješovite namjene (definirane člankom 10.c. ove odluke) planiranjem različitih namjena određenih gradskim projektom;
3. maksimalna izgrađenost zone 50%…”
Srećom, javna rasprava pokazala je da su građani itekako zainteresirani za prijedloge planiranih urbanističkih rješenja. Prema službenim podacima tijekom prve javne rasprave u lipnju/srpnju 2024. zaprimljeno je “2 120 podnesaka, koji su raščlanjeni na 2,621 pojedinačnih primjedbi”, od čega je ukupno ili djelomično prihvaćeno 39 posto primjedbi. Slijedom kritičkih javnih problematiziranja prenamjene lokacije, u prijedlogu plana za drugu javnu raspravu u rujnu 2024. promijenjena je namjena čestice u Mandlovoj iz mješovite namjene gradskog projekta u rekreacijsku zonu R1 i sekundarno R2 (na jugu čestice). Dio čestice zadržao je zelenu namjenu, a UPU 73. Mandlova – Maksimirska je brisan. Dakle nema izgrađenosti do 50 posto, ali je moguća gradnja sportske infrastrukture na jugu rekreativne zone.
Radi se dakle o kompromisnom rješenju, ali koje zadržava važne ekološke i urbanističke vrijednosti ovog zelenog koridora, koji je jedina preostala zelena vertikala Sljeme – Sava. No, prvo izmjene GUP-a moraju biti izglasane jer je sada tamo još uvijek zona gradnje.
Zamolili smo za komentar Borislava Doklestića, koji nam je kratko odgovorio: “Da… ja sam protiv bilo kakve gradnje na tom koridoru… važnom, sve važnijem za grad…”
I mi smo!
