Zelena akcija je prošli tjedan pokrenula kampanju #WeChooseReuse koja je dio globalnog pokreta Break Free From Plastic kojeg čine 11 000 organizacija i individualnih pristalica iz svih dijelova svijeta, a koji je aktivan od 2016. godine. Kako bismo saznali nešto više o štetnosti plastike, načinima kako je nadvladati, europskim praksama i situaciji u Hrvatskoj, razgovarali smo s Ana-Marijom Mileusnić iz Zelene akcije koja se već dugo bavi temom plastike i problemima koje izaziva.
Mileusnić navodi da je kampanja posebno relevantna jer se ne zadržava samo na reciklaži već pokušava smanjiti korištenje plastike uopće, odnosno zagovara politike koje odstranjuju jednokratnu plastiku iz ekonomije. To je važno, ističe, jer recikliranje zahtijeva postrojenja koja troše veliku količinu energije, a recikliranim materijalima se često dogodi takozvani downcycling, to jest, smanjenje kvalitete u procesu recikliranja.
Zbog downcyclinga i velike potrošnje energetskih resursa pri recikliranju, važno je kritizirati sam proces pretjerane proizvodnje i potrošnje roba. Također, potrebno je naglasiti da se samo 9 posto plastike uspješno reciklira jer je u proizvodnji prisutna uglavnom jednokratna plastika, koja je glavni fokus ove kampanje.
Popularnost plastike, ističe sugovornica, dolazi od njenog jeftinog načina proizvodnje. Plastika nastaje pri preradi fosilnih goriva kao višak u proizvodnji koji ne izgara i ne može se iskoristiti kao energent. Ona je, dakle, nusprodukt spomenute prerade pa je dosljedna kritika plastike uvijek povezana sa kritikom fosilnih goriva kao glavnih energetskih izvora, navodi Mileusnić. Popularna je, kaže, jer zbog spomenutog porijekla ne košta gotovo ništa, a uz to je lagana, čvrsta, vodonepropusna, savitljiva, izdržljiva i dugotrajna. Međutim, upravo ti razlozi stvaraju ekološke probleme jer plastika u prirodi može trajati i do 1000 godina.
Štetnost plastike po okoliš najizraženija je u oceanima, naglasila je aktivistica iz Zelene akcije, jer narušava staništa planktona koji apsorbiraju CO2 i stvaraju kisik. Oceani su ujedno područja koja u najvećoj mjeri obavljaju spomenuti proces i tako štite planet od klimatske krize. Što se životinja tiče, znamo da otprilike 700 morskih vrsta umire od posljedica zagađenja plastikom, a najčešće stradavaju ribe, morski sisavci i ptice, istaknula je sugovornica. U Tihom je oceanu prisutan plutajući “otok” smeća koji je veličine tri Francuske.
Što se štetnosti plastike po ljudsko zdravlje tiče, Mileusnić je napomenula da se pri spaljivanju plastike u spalionicama ispuštaju štetni plinovi dioksin i furan koji su kancerogeni, a od njih najviše stradavaju marginalizirane skupine koje žive blizu spalionica. Sugovornica je istaknula kako
postoje određeni dokazi da se u plastici nalaze endokrini disruptori toksični za reprodukciju, što znači da mogu štetno djelovati na plodnost ili naškoditi nerođenom djetetu. Također, provode se istraživanja o štetnosti mikroplastike koja su do sada in vitro pokazala da može doći do niza bolesti, ali još uvijek se čekaju egzaktni dokazi.
Mileusnić je naglasila participativnu narav kampanje u koju se jednako mogu uključiti pojedinci, lokalne vlasti, donositelji odluka na europskoj i nacionalnoj razini, lokalna poduzeća i organizacije civilnog društva. Cilj kampanje je da svatko na svoj način doprinese razvitku sustava za ponovnu uporabu, navela je sugovornica. Recimo, lokalne vlasti mogu postaviti česme s pitkom vodom koje pojedincima omogućuju ponovno punjenje vlastitih bočica. Trgovci i ugostitelji mogu poticati svoje mušterije da sami donose posude i šalice za kavu, a trgovački lanci uspostaviti sustave u kojima kupci u trgovinama mogu dopunjavati spremnike za hranu, šampone, sredstva za čišćenje i niz drugih potrepština. Također, cilj je unaprijediti postojeći sustav povratne naknade i proširiti ga na više vrsta ambalaže.
Pojedinci mogu birati ekološke prakse i podržavati trgovine, kafiće i restorane koji omogućuju sustave za ponovnu uporabu, kupovati u rinfuzi i slično. Doduše, Mileusnić je napomenula kako se od potrošača ne treba očekivati da vode glavnu riječ jer svijest o ekološkim problemima zahtijeva niz privilegija kao što je obrazovanje, koje nije dostupno svima. “Nerealno je očekivati od osobe s minimalnom plaćom da kupuje skuplju robu od lokalnih proizvođača koja je još uvijek cjenovno nepristupačna zbog velike konkurencije uvoznih proizvoda na tržištu. Također, odgovornost zapadnih zemalja je veća zbog količine zagađenja, ali i zbog toga što se proizvodnja u zapadnim zemljama oslanja na eksploataciju prirodnih i ljudskih resursa globalnog juga. Međutim, ne treba ni potpuno negirati svijest potrošača jer je uvijek dobro osvijestiti one koji imaju dovoljno primanja da kupuju lokalno, bez plastične ambalaže i slično. Ja, recimo, zarađujući prosječnu hrvatsku plaću, kupujem fair-trade kavu, i na taj način potičem takvu vrstu ekonomije. Važno je omogućiti ekološki odgovornim trgovinama kompetitivnost na tržištu kako bi se mogle izboriti za poticaje i osvijestiti ostale proizvođače o održivom načinu proizvodnje”, napomenula je Mileusnić za H-Alter.
Kao dokaz da se stvari mogu lokalno mijenjati, sugovornica je navela primjer Preloga u kojem je lokalno komunalno poduzeće Pre-Kom iz europskih fondova povuklo sredstva za izgradnju infrastrukture za razvrstavanje otpada. Umjesto čekanja da se izgradi regionalni centar za gospodarenje otpadom, kao što je to slučaj s mnogim jedinicama lokalne samouprave, poduzeće je odlučilo izgraditi vlastita postrojenja za efikasnu i ekološki prihvatljivu obradu otpada. Prelog je iz tog razloga grad s preko 66 posto razvrstanog otpada, što je daleko najveći postotak u cijeloj Hrvatskoj.
Mileusnić je navela nekoliko primjera održive prakse u Europi na koje bi se Hrvatska mogla ugledati. Jedan od njih je javno organizirano pranje platnenih pelena na razini zgrada i vrtića u Bologni. Sugovornica je istaknula kako održive ideje često iziskuju puno više rada jer izrada vlastitih odjevnih predmeta, sredstava za čišćenje ili spomenuto pranje platnenih pelena troše snagu i vrijeme, a taj rad nerijetko pada na žene, što produbljuje patrijarhalne odnose. Međutim, Bologna je to riješila organizirajući javno pranje platnenih pelena, rasterećujući ljude (najčešće žene) i rješavajući se plastike u startu. Uz to, javni rad pranja pelena ponuđen je ranjivim skupinama čime je projektu dodana socijalna dimenzija.
Na upit o kvaliteti trenutnih praksi ponovne uporabe u Hrvatskoj, Mileusnić je odgovorila da prednjačimo u Europi što se povrata plastične iako
ambalaže tiče, ističući kako u Europi postoje iznimno jaki lobiji kojima takva praksa nije u interesu. Recimo, Red Bull je lobirao protiv sustava povratne naknade u Austriji, a Coca-Cola je blokirala isto u Francuskoj, što pokazuje kako su svi njihovi pokušaji da svoje poslovanje prikažu održivim, zapravo “greenwashing” prakse koje ne mijenjaju stvari u korijenu. Doduše, u nekim drugim politikama Hrvatska zaostaje, kao što je razvrstavanje i recikliranje otpada. Razlog tome je, navodi, što gradovi u Hrvatskoj uglavnom ne razvijaju infrastrukturu za efikasnu i ekološki prihvatljivu obradu otpada za razliku od spomenutog grada Preloga.
Što se kvalitete hrvatskih političkih institucija tiče, Mileusnić je istaknula da iako Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja pokazuje interes za suradnju, ta suradnja nije kvalitetna jer postoji snažan otpor od strane lobija industrija plastike. Glavnu ulogu pri lobiranju ima HGK unutar kojeg se nalazi Udruženje industrije plastike i gume koji kao glavni argument ističu spašavanje radnih mjesta u štetnoj industriji umjesto okretanja održivim zanimanjima koja manje štete okolišu i ljudskom zdravlju. Aktivistica iz Zelene Akcije je naglasila kako gospodarstva koja se bave izradom plastična vrećica često rade manipulativna istraživanja poput uspoređivanja štetnosti izgaranja plastičnih i platnenih vrećica, namjerno zanemarujući činjenicu da platnene vrećice nisu jednokratne. Sugovornica je istaknula kako ni biorazgradive jednokratne vrećice nisu pravo rješenje jer zahtijevaju posebna postrojenja koja ih razgrađuju, a resursi potrebni za njihovu proizvodnju sa sobom nose rizik od masovne deforestacije. Zato se kao društvo moramo odmaknuti od jednokratnoga te prijeći na dugoročna rješenja za ponovnu uporabu.
Mileusnić je napomenula da je pokret Break Free From Plastic specifičan i po tome što podrazumijeva socijalnu dimenziju pomoći ranjivim skupinama kroz zapošljavanje te kritiku konzumerizma i kapitalizma. Sugovornica je naglasila da programe održivog zapošljavanja u Hrvatskoj već provodi socijalna zadruga Humana Nova čije poslovne modele zapošljavanja marginaliziranih skupina i ova kampanja ima u cilju adresirati. Što se tiče financiranja spomenutih radnika, Mileusnić navodi da postoje europski fondovi za takvo što, ali i nešto što se zove proširena odgovornost proizvođača. POP podrazumijeva princip da je proizvođač odgovoran za životni ciklus proizvoda i ambalaže koju stavlja na tržište, što znači da ako na odlagalištima otpada ili u oceanima inspekcija pronađe puno plastičnih proizvoda nekih kompanija, one bi trebale snositi financijske posljedice takvog ponašanja i u budućnosti plaćati proces zbrinjavanja otpada. Cilj takvih politika je i destimulacija štetnih praksi jer bi proizvođači uočili da im se više ne isplati poslovati na takav način te bi bili primorani promijeniti vrstu ambalaže.
Ekološki pokret je antikapitalistički
S obzirom na spomenutu kritiku konzumerizma i kapitalizma koju pokret sadrži, zanima me je li ekologija u svojem dosljednom obliku antikapitalistička? Odustajanje od automobila i poticanje javnog prijevoza, bicikala i hodanja, odustajanje od globalnog tržišta i poticanje lokalne ekonomije te izbacivanje plastičnih ambalaža i upotrebljavanje dugoročnih rješenja spašavaju okoliš, ali istovremeno smanjuju ukupan broj tržišne razmjene, odnosno BDP, o kojem ekonomije kapitalističkih država ovise zbog tržišnog natjecanja, kreditno uvjetovanog poslovanja i ovisnosti proizvodnje o investitorima. S obzirom na rečeno, je li teorijski dosljedna ekologija u suštini subverzivna, antikapitalistička i zahtjeva li potpuno drugačiji ekonomski model?
Ekološki pokret je antikapitalistički jer zahtijeva da ljudi upravljaju ekonomijom, a ne ona njima. Uz to je uvijek prisutna borba protiv patrijarhata, za ugrožene skupine i niz drugih tema. Dosljedna ekologija je ona pokreta odrast, u kojem je uključena i kritika ekonomskog rasta. Pokret zagovara takozvanu krafna ekonomiju, koja koristi resurse kako bi omogućila društvenu pravdu i zadovoljenje ljudskih potreba, ali ne dozvoljava pretjerano iskorištavanje koje dovodi do ekoloških problema poput zagađenja zraka, degradacije zemlje, klimatske krize i niza drugih.
