Navikli smo ih vidjeti. Vjerujemo im i slijedimo ih. Svi mi koje su pozvale planine ne poznajemo svijet bez crveno-bijelih okruglih znakova, planinarske markacije. Iznenadimo se kad odemo koju državu dalje i ne nalazimo ih. Genijalne u svojoj jednostavnosti i efikasnosti, planinarske markacije koje se koriste na području Hrvatske i ostalih država bivše Jugoslavije, slave ove godine svoju stogodišnjicu.
Kako znamo da smo na pravom putu? To pitanje se svatko ponekad zapita u životu i teško je naći siguran odgovor na njega. Kada odemo u planine ili na planine, tu sigurnost lakše nalazimo, zahvaljujući Slovencu Alojzu Knafelcu. Navikli smo ih vidjeti. Vjerujemo im i slijedimo ih. Svi mi koje su pozvale planine ne poznajemo svijet bez crveno-bijelih okruglih znakova, planinarske markacije. Iznenadimo se kad odemo koju države dalje i ne nalazimo ih. Genijalne u svojoj jednostavnosti i efikasnosti, planinarske markacije koje se koriste na području Hrvatske i ostalih država bivše Jugoslavije slave ove godine svoju stogodišnjicu. Mi koji danas hodamo po planinama nismo doživjeli planine bez markacija. Čak i kada skrećemo s utabanih putova, krugovi su uvijek tu da im se vratimo ili da se od njih udaljavamo. Srasle su s prirodom ove regije, kada ih nema osjećamo da nešto nedostaje, a ne možemo se uvijek ni sjetiti što.
No, iako ih svi poznajemo, rijetko tko zna njihovu povijest, a zaslužuje da je prisjetimo, barem u ovoj godini. Planinarska markacija, crveno-bijeli krug, slavi ove godine stogodišnjicu. Na razmišljanja o povijesti markacije nagnala je spomen ploča na koju sam naletjela ovoga mjeseca hodajući po Donačkoj gori, manje od tisuću metara visokom brdu na tek sat i pol vožnje od Zagreba. Tamo je 1853. izgrađena prva označena planinarska staza u Sloveniji na inicijativu doktora Ernsta Froelicha za goste lječilišta iz Rogaške Slatine, barem tako kaže spomen ploča.
Od te prve staze do standardizirane markacije prošlo je 70-ak godina. Uzbudljiva su to bila vremena, kada su ljudi tek otkrivali planine. Barem ovi gradski ljudi.
„Oznaka daje turistu sigurnost da će na odredište doći slijedeći odabranu rutu. Svaki znak učvršćuje njegovo uvjerenje da je na pravom putu. Stoga svaka oznaka mora biti svijetla i dobro vidljiva, nekada gušća, nekada rjeđa. Na dobro utabanoj stazi, npr. cesti, kolniku, znakovi mogu biti rjeđi; ovdje su oznake samo za mir. Na svakom raskrižju potrebna je opsežna markacija; tamo se na pravom putu moraju nacrtati najmanje tri znaka, da se dobro vide s raskrižja“, piše Knafelc u Uputama za označavanje putova, koje se i danas slijede, a u kojima su detaljno propisani uvjeti označavanja putova. Upute su prvi put objavljene u srpanjskom izdanju Planinskog vestnika, slovenskog planinarskog glasila, 1922., a dvije godine kasnije i kao samostalno izdanje. U Uputama je propisano i kako treba označiti početak i završetak puta, koju nijansu crvene koristiti, na koju visinu postavljati znakove i slično.
Knafelcovim Uputama prethodilo je osnivanje Slovenskog planinskog društva 1893., a s njim i odbora za markiranje putova. Već su u prvoj godini označili 97 putova, a prema Planinarskoj zvezi Slovenije, današnjem sljedbeniku Slovenskog planinskog društva, glavni cilj je bio spriječiti da se putovi označavaju njemačkim jezikom i oznakama.
Gotovo je nevjerojatno da je u to vrijeme već skoro dvadeset godina postojalo Hrvatsko planinsko društvo, osnovano 1874. na inicijativu Johannesa Frischaufa. Bude Budisavljevića i Đure Pilara. Gotovo nevjerojatno zato što je Slovenija ipak zemlja Alpa, a Hrvatska nema ni jednu goru višu od 2000 metara. Osnivanje Hrvatskog planinskog društva ima i širu važnost, pošto je to bila tek deveta takva organizacija u svijetu. Osnovana je 17 godina nakon prve planinarske organizacije uopće, londonskog Alpine Cluba. Hrvatsko planinarsko društvo, čiji je nasljednik današnji Hrvatski planinarski savez, osnovali su uglavnom znanstvenici i akademici, vođeni motivacijom znanstvenog istraživanja planina, dok su u susjednim zemljama motivi bili drugačiji, sportski razlozi osvajanja vrhova ili turizam.
Prvi svjetski rat u Sloveniji bio je planinski rat. Fronta na Soči na kojoj su poginule stotine tisuća ljudi, bila je duga 80-ak kilometara od kojih je većina bila iznad 1000 metara nadmorske visine. No rat je prošao, a u slovenskom su društvu željeli da putovi budu označeni ujednačeno. Kartograf i planinar Alojz Knafelc 1922. je osmislio današnje oznake, a inspiraciju je, barem po legendi, dobio od uzorka krila leptira apolona ili crvenookog parnasovca. Te su se markacije iz Slovenije proširile po zemljama Jugoslavije i danas nas usmjeravaju u kretanju planinama.
I dok je većina ljudi danas upoznata s volonterskim radom planinara unutar Hrvatske gorske službe spašavanja HGSS, malo ih zna da se svi planinarski putovi, također održavaju volonterskim radom planinara i planinarki. Planinarska društva imaju staze za koje su zadužena, koje obilaze i osvježavaju oznake svježom bojom. Ista je stvar s planinarskim skloništima i većinom planinarskih domova. Uglavnom su izgrađena i održavana volonterskim radom i entuzijazmom planinara i planinarki, za korištenje i u korist svima koji se nađu u planini. Planinarenje ostaje oaza u svijetu u kojem ideja rada za javno dobro blijedi i nestaje. Planinarske markacije, pak, također s vremenom blijede, ali ih planinari vrate u život. Zašto? Možda je s visine lakše vidjeti ono što je bitno. Veličanstvenost planeta bez nepotrebnog kaosa svakodnevnice koji smo stvorili u nizinama. U nesigurnom svijetu, na markaciju se i nakon sto godina može računati da nam pokaže put.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
