Ulazi li GMO na mala vrata u EU? Biljana Borzan, stalna izvjestiteljica eurosocijalista u Europskom parlamentu o sigurnosti hrane izrazila je zabrinutost da bi najnoviji napor GMO industrije i pripadajućeg lobija mogao proklijati: “S obzirom na situaciju u EP, gdje je desnica, koja je tradicionalno okrenuta interesima velikih igrača, daleko zastupljenija u ovom mandatu, očekujem da bi moglo biti velikih problema.”
Zima službeno nije počela, no mraz se već sakuplja na pašnjacima i oranicama umjerenog pojasa. Dok europska priroda polako tone u još jedan zimski san, europske vlasti kriomice pripremaju gnojivo za još jedan pokušaj uzgoja zakona blagonaklonog prema genetski modificiranim organizmima (GMO) na domaćem tlu. Biljana Borzan, europarlamentarka iz kluba zastupnika Progresivnog saveza socijalista i demokrata, te stalna izvjestiteljica eurosocijalista o sigurnosti hrane, javno je izrazila zabrinutost da bi ovaj najnoviji napor mogao proklijati.
“Sve češće dolaze glasine da bi se mogla mijenjati politika na način da se počnu ublažavati pravila, otvarajući put k uzgoju GMO-a u cijeloj Europi i ne označavanju namirnica koje u sebi sadržavaju GMO hranu”, u razgovoru za H-Alter pojašnjava Borzan, koja o ovoj temi govori niz godina. Navodi kako još nema konkretnog prijedloga zakona, ali je uznemirava što se na sastancima u Europskom vijeću uopće ozbiljno poigrava s tom idejom. U slučaju da prođe regulativna odredba, ističe Borzan, trebala bi se prepisivati od riječi do riječi u nacionalnim zakonodavstvima.
“Zasad je teško reći što će se dogoditi jer nemamo još formiranu Europsku komisiju. Oni predlažu zakone koje raspravljamo u parlamentu, stoga ne znamo kakav će biti odnos snaga. Međutim, s obzirom na situaciju u Europskom parlamentu gdje je desnica, koja je tradicionalno okrenuta interesima velikih igrača, daleko zastupljenija u ovom mandatu nego prethodnim, očekujem da bi moglo biti velikih problema. Oni koji su tradicionalno na strani slabijeg su u popriličnoj manjini”, Borzan objašnjava.
Bitka za uvođenje GMO-a (organizama poput kukuruza, soje ili repe u koji su neprirodno uneseni geni drugih organizama) na europsko tržište vodi se nekoliko desetljeća. Za razliku od SAD-a gdje je GMO prisutan u 75-80 posto hrane, EU preko Europske agencije za sigurnost hrane (EFSA) svaki od ovih organizama mora zasebno ispitati kako bi se njihova prodaja autorizirala. Nakon toga je na članicama hoće li ih pustiti na svoje tržište ili ne. Za žitelje Europe ovakva politika pruža zaštitu od spekulativnih prehrambenih proizvoda, no za korporacije poput njemačkog Bayera, koje dotične tehnologije proizvode, takva je politika barijera između njih i tržišta od 450 milijuna ljudi.
“Europska unija ima princip predostrožnosti. Mi na tržište puštamo hranu, lijekove i bilo što drugo tek kad se dokaže da nije štetno. SAD ima obrnuti pristup, kao u pravosuđu – ‘nisi kriv dok ti se ne dokaže’. Oni puste, pa ako se dokaže da je loše povlače s tržišta, što znači da su američki građani stalno pokusni kunići”, govori nam Borzan o regulacijama nepovoljnim za multinacionalne korporacije. Ističe i da se u publikacijama diljem svijeta EU gleda kao uzor po pitanju zdravlja i potrošača: “Koliko god problema imamo, činjenica je da kad se uspoređujemo sa SAD-om, azijskim i afričkim zemljama, EU je zaista svijetli primjer.”
Potreba inih aktera za razmontiranjem tog svijetlog primjera katalizirana je planovima EU da do 2030. suzbije korištenje pesticida, nekih od glavnih proizvoda Bayera i sličnih, zbog čega unazad nekoliko godina pokušaji deregulacije postaju sve agresivniji. Tako se 2021. nove tehnologije GMO-a poput genetskog uređivanja prodaju kao drugačija kategorija biotehnologije koja nije podložna provjerama EFSA-a niti posebnim etiketama na prehrambenim proizvodima. Tko se s time ne slaže, ironično, etiketiran je pseudoznanstvenim luditom, što je strategija diskreditacije koju industrija koristi proteklih deset godina na novinarima, aktivistima i znanstvenicima skeptičnim prema blagotvornosti GMO-a. Činjenica da nam se kolektivno pričinjava da je pitanje sigurnosti GMO-a apsolvirano, duguje više gipkosti proizvođača diskursa biotehnološke industrije, nego postojećim znanstvenim konsenzusima.
“GMO se već dugi niz godina normalno nalazi u hrani na američkom tržištu i svakako se mogu izvlačiti određeni zaključci iz zatečenog zdravstvenog stanja američkih potrošača”, kaže Borzan, no dodaje i da je teško izdvojiti učinak GMO-a od drugih štetnih tvari u američkim proizvodima. U svakom slučaju, tvrdi Borzan, EU uči iz njihovih loših iskustava: “U tom smislu mi još uvijek nemamo jasne podatke da je GMO štetan, ali nemamo niti da nije. Nije jasno da to nema nikakvih štetnih posljedica na zdravlje i samim time pušemo i na hladno za zaštitu naših građana.”
Povoda za predostrožnost itekako ima, što pokazuju i određena istraživanja koja su našla jake korelacije između preuranjenih smrti, tumora i štete na bubrezima kod miševa hranjenih GMO proizvodima. Njihovi su autori nerijetko zbog sadržaja svojih radova izloženi napadima i diskreditaciji. Manuela Malatesta, primjerice, nakon tri takva istraživanja gubi poziciju na Sveučilištu u Urbinu. Nezavisnim istraživačima teško je uopće provesti istraživanja jer za njih trebaju izričito dopuštenje intelektualnih vlasnika GMO proizvoda, odnosno korporacija, koje zadržavaju pravo blokirati objavljivanje rada ako im se nalazi ne svide. S druge strane, naizgled nepristrane institucije koje zagovaraju tezu znanstvene utemeljenosti sigurnosti GMO-a Europskoj komisiji nalaze se u konfliktu interesa.
EU-SAGE sastaje se u listopadu 2022. s nizom europskih političara na temu GMO-a, unatoč tome što ih financira Bill Gates koji od 2010. posjeduje petsto tisuća dionica Monsanta. EPSO, samoprozvana “nezavisna akademska organizacija koja okuplja preko dvjesto institucija”, direktno lobira Europsku komisiju, premda 64 posto njene radne grupe na novim tehnologijama ima financijski interes u labavijim pravilima. Usporedimo li popis znanstvenika pobornika deregulacije GMO-a i platnu listu biotehnološke industrije, postaje jasno da su pokušaji uvođenja GMO-a na europsko tržište rezultat trgovine kredibilitetom, a ne empiričkih dokaza.
“Prehrambena i farmaceutska industrija su vjerojatno najbogatiji i najjači lobisti u europskim institucijama. Ne trebamo imati ni konkretne dokaze, to se stalno događa i legalno je. Pitanje je samo koliko je u europskom parlamentu utjecajna osoba s kojom razgovaraju. Gotovo svi veliki strani proizvođači hrane zatražili su da se maknu oznake GMO-a, to je skoro sve što mi jedemo. Oni su jako zainteresirani da se to maksimalno drži ispod radara kako bi potrošač kupovao takve proizvode”, elaborira nam Borzan. Slični su zakoni pod utjecajem prehrambenog lobija prošli u SAD-u, gdje se od 2016. GMO proizvod može naznačiti neutralnim QR kodom na etiketi. Tko nema pametni mobitel, u SAD-u očigledno nema ni pravo znati što jede.
Na pitanje pod kojom izlikom se nastoji ovakve zakone pogurati, Borzan odgovara da se GMO pokušava prikazati otpornijim od prirodnih vrsta i primjerenim načinom za prilagođavanje klimatskim promjenama. Da je prva točka dubiozna dovoljno je pogledati primjer Španjolske koja ima liberalan sustav prema GMO-u. Kukuruz koji je trebao biti otporan na određenu vrstu nametnika u nekoliko je godina uzrokovao mutaciju štetočine, čime je postao beskoristan. Što se tiče druge točke, Borzan smatra da trenutačno u Hrvatskoj nemamo potrebe za time: “Ja ne mislim da je GMO vražje djelo, u nekim dijelovima svijeta poput Afrike gdje je zbog prirodne nepovoljnosti teško uzgojiti dovoljnu količinu hrane vjerojatno dobro dođe. U našim uvjetima, gdje možemo na zdrav način uzgojiti dovoljnu količinu hrane za ishranu svih ne vidim razloga da srljamo u tu priču.”
Iz svega navedenog evidentno je da je posrijedi retorički trik koji za potrošača nosi samo potencijalne zdravstvene rizike. Međutim, dok se konsenzus o opasnosti prema zdravlju potrošača tek čeka, opasnost koju GMO predstavlja prehrambenom tržištu je izvjesna. U Španjolskoj je paralelno s uvođenjem GMO kukuruza došlo do pada izbora sjemenki, a slični su se procesi odvili u SAD-u, Indiji i drugim državama. U vaganju ovog problema nezanemariva je moć prehrambenih korporacija da istisnu konkurenciju prirodnih sjemenki. S obzirom na to da je GMO sjeme patentirano, poljoprivrednici ga ne mogu uzgojiti, već svake godine moraju nanovo kupovati skuplji proizvod od korporacija. U kombinaciji s reduciranjem izbora stvara se povratna sprega koja vodi korporativnom monopolu nad proizvodnjom hrane. Osim što ovakva praksa daje šačici ljudi ekskluzivnu kontrolu nad prehrambenim navikama cijelih populacija, sužavanjem dostupnih sjemenki na one koje se moraju kupovati svake godine poljoprivrednike stavlja na milost i nemilost prodavača.
“Bilo kakva sloboda malog poljoprivrednika da sam odlučuje kako će poslovati potpuno je onemogućena i velike korporacije tako uzimaju punu kontrolu nad onim što se uzgaja. Iz perspektive važnosti opstanka poljoprivrede i malih poljoprivrednika za nas to nije povoljna situacija”, govori Borzan.
Bitno je naglasiti da ovakav scenarij nije znanstvena fantastika. Monsanto je prije dvadesetak godina igrao istu igru u Indiji koju Bayer, njihov novi vlasnik, danas igra u Europi. Nakon uspješne deregulacije GMO se proširio poput požara, a poljoprivrednici su diljem potkontinenta u utrci za relevantnosti pokupovali nove sjemenke Bt pamuka. Mnogi su se zadužili samo da bi im usjevi propali, a popratna nedostupnost konvencionalnih sjemenki kasnije im nije dopustila povratak na stare metode. Do 2016. posljedice su već bile dobro dokumentirane, preko 290 tisuća samoubojstava indijskih farmera u zamjenu za Monsantovu kontrolu nad devedeset posto indijskog tržišta sjemenka. Faustovski koliko se činio, ovakav ugovor nije došao ni od kuda, već blagoslovom vlasti.
Zasad je prerano govoriti o ovakvim najcrnijim mogućnostima. Borzan kaže da je većina europarlamentaraca sklona glasati shodno željama građanki i građana koje zastupaju. Kako se u Hrvatskoj preko sedamdeset posto ljudi protivi uvođenju GMO-a, a neodobravanje je prisutno i u većini država članica, nada je ta da čak i u slučaju prijedloga zakona on neće proći parlament.
“Međutim, ne treba zanemariti interese velikih igrača i njihove lobističke sposobnosti na pojedine zastupnike koji u svojim političkim grupama usmjeravaju stavove. Tu bi moglo doći do znatnijeg obrata i zato reagiram na samom početku”, zaključuje Borzan. Cijelu priču valja nadopuniti spoznajom da je svaljivanje krivnje na političare koji će si dopustiti da podlegnu ponudama lobija, ili na same lobije, u suštini nedostatno. Dok je na vlasti sustav koji ovakvo ponašanje potiče, perpetuira i omogućuje, svi ćemo brati kiselo grožđe. Neoliberalna deregulacija službena je politika EU, te tako zastupnici poput Borzan ovakve pokušaje mogu zaustavljati milijun puta, no kapitalu je potrebna samo jedna plodonosna žetva da nam servira otrov na pladnju.
