Alan Uzelac, sveučilišni profesor koji, usprkos dobrim ocjenama upućenijeg dijela javnosti, nije prošao na nedavnom izboru ustavnih sudaca: “Predsjednik Milanović bezobraznim izjavama želi svrnuti pozornost na ono što smatra bezobraznim djelovanjem Ustavnog suda. Uistinu, Ustavni je sud u prethodnom mandatu imao slabih trenutaka. Možda je zaista bolje nemati Ustavni sud negoli imati politički okupiranu instituciju. No predsjednik može biti arogantan i neumjesan – to će svejedno biti mnogo manje opasno od umivenih sklonosti premijera ka autokratskoj vladavini.”
Prof. dr. sc. Alan Uzelac redoviti je profesor u trajnom zvanju zaposlen na Katedri za Građansko procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1999. godine. Dodatno se znanstveno usavršavao u Dubrovniku, Budimpešti, Beču i Parizu, a Beču te kao gostujući istraživač u Sjedinjenim Državama, na pravnom fakultetu Harvard, za što je dobio Fulbright stipendiju američke vlade.
Član je Međunarodne udruge za procesno pravo (International Association for Procedural Law – IAPL) te Udruge za međunarodno procesno pravo (Vereinigung für internationales Verfahrenrechts). Od 2007. godine je član znanstvenih savjeta obje organizacije, a 2019. izabran je za počasnog člana Savjeta IAPL-a.
Od 1992. do 2002. godine bio je tajnik Stalnog izabranog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, gdje je bio jedan od utemeljitelja i urednika časopisa Croatian Arbitration Yearbook i međunarodnog skupa Hrvatski arbitražni dani. Od 1993. do 2010. sudjelovao je u radu UNCITRAL-ove skupine za arbitražu i mirenje (od 2000. kao predstavnik RH). Bio je arbitar u mnogim međunarodnim i domaćim predmetima, a surađuje s više vodećih međunarodnih i inozemnih arbitražnih institucija.
Od 2001. do 2002. delegat je RH u Odboru eksperata Vijeća Europe za efikasnost pravosuđa (CJ-EJ), gdje je kao član radne skupine radio na rezoluciji kojom je početkom 2003. osnovana Europska komisija za efikasnost pravosuđa (CEPEJ). Nakon njenog osnivanja, kao hrvatski član u CEPEJ-u (2003-2007) biva izabran za člana Upravnog odbora te organizacije u dva mandata (03/04 i 05/06). Od 2005.do 2006. vodi radnu grupu za trajanje sudskih postupaka pri CEPEJ-u (TF-DEL), nakon čega postaje član Groupe de pilotage SATURN Centra (Centra za praćenje trajanja sudskih postupaka). Sudjelovao je kao ekspert u više projekata vezanih uz pravosudne reforme u raznim zemljama u suradnji s raznovrsnim organizacijama (Vijeće Europe, Europska unija, Svjetska banka, EBRD, IDLO, USAID, CEELI, UNHCR, OSCE, UNIDROIT, ELI, UIHJ i druge).
Od 2001. do 2015. član je Povjerenstva za .hr domenu CARNET-a. Sudjelovao je i u radu Nacionalnog vijeća za konkurentnost, a član je i Znanstvenog vijeća Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za pravosuđe, upravu i lokalnu samoupravu unutar kojeg je organizirao ili sudjelovao u desetak okruglih stolova. Sudjelovao je u izradi nacrta više zakona i propisa iz područja građanskog parničnog prava, arbitraže, alternativnog rješavanja sporova i djelovanja sudbene vlasti. Na Sveučilištu u Zagrebu bio je predsjednik radne skupine koja je oblikovala tekst Etičkog kodeksa Sveučilišta (2007).
Prof. dr. sc. Alan Uzelac bio je među kandidatima na nedavnom izboru za nove ustavne suce. S njim smo razgovarali o tom izboru i drugim pitanjima vezanima za Ustavni sud, te o stanju u hrvatskom pravosuđu.
Koji je bio vaš motiv za kandidaturu za suca Ustavnog suda? Čiju ste podršku očekivali? Jeste li vjerovali da možete biti među deset izabranih?
Vaše pitanje, ako ga dobro shvaćam, glasi: „Zašto ste se kandidirali?“, a time već u startu ukazuje na problem u poimanju procesa imenovanja ustavnih sudaca. Naime, selekcija ustavnih sudaca promatra se kao da je riječ o natječaju za upražnjeno radno mjesto blagajnika ili učiteljice, natječaju namijenjenom nezaposlenim kandidatima koji jedva čekaju da napreduju u svojoj karijeri. Iako je u praksi ovogodišnji izbor pomalo i naličio na takav opis, Ustav to nije tako zamislio. Ustav traži da se pronađu najbolji kandidati, a to ne bi trebao biti rezultat privatne inicijative, već odgovornost svih mjerodavnih organizacija i institucija koje bi trebale takve kandidate identificirati, i motivirati ih da prihvate kandidaturu. Formalno, ja se nisam sam kandidirao, već sam predložen od strane mog fakulteta kao jednog od predlagatelja navedenih u Ustavu. Dakle, podršku sam od početka imao, od moje katedre i fakulteta, a bilo je i poticaja od strane određenih osoba, prijatelja i kolega. Zbog njih sam, iz osjećaja dužnosti i uz dosta rezervi, odlučio sudjelovati u ovom postupku. Naravno da sam, kao i neke javne ankete, vjerovao da bih mogao i trebao biti među deset izabranih, ali sam istovremeno želio i provjeriti svoju raniju kritičku tezu da izbor ustavnih sudaca, ovakav kakav jest, slijedom logike institucionalnog procesa, ne vodi izboru najboljih kandidata, već onih koji su najbliži suprotstavljenim polovima političke moći.
Među više od 60 kandidata (nikada ih nije bilo više) najbrojniji su bili sveučilišni profesori prava, poput vas, te odvjetnici. Jeste li očekivali tako velik broj kandidata, te da će najbrojniji biti kandidati upravo te dvije profesionalne skupine? Što mislite, koji su razlozi za to?
Ovaj broj kandidata nije neočekivan, naprotiv. Kako se Ustavni sud dosta spominjao u javnosti, dogodilo se ono što se moglo i predvidjeti: inflacija kandidata. Za razliku od većeg dijela komentatora, ja ne smatram da je to bilo dobro. Možda velik broj kandidata stvara privid demokratičnosti, no on bez razumne selekcije više odmaže negoli pomaže. U stvarnosti, on je onemogućio raspravu o tome što koji kandidat može doprinijeti Ustavnom sudu; umjesto toga, raspravljalo se samo o tome što je najmanje zlo, koji kandidat nikako ne bi smio biti izabran. Što se tiče sveučilišnih profesora i docenata, i tu je previše kandidata sudjelovalo u postupku, iako je po prirodi Ustavni sud „profesorski sud“, jer traži sustavnost, samostalnost, sposobnost artikulacije stavova i analitičnost koja se najčešće nalazi kod istaknutih pravnih znanstvenika. No uz to treba imati i praktičnog i profesionalnog iskustva, sposobnost rješavanja konkretnih slučajeva i kompleksnih problema, a sve bi se to po mogućnosti trebalo naći u istoj osobi. Idealan ustavni sudac treba biti sposoban da sagleda u domaćem, europskom i međunarodnom kontekstu složena pravna i socijalna pitanja koja se pojavljuju u konkretnim predmetima te donijeti visokokvalitetnu odluku čije će obrazloženje usmjeriti praksu i oblikovati nove doktrine.
Molim vas da komentirate čitav proces izbora novih ustavnih sudaca. Je li vas nešto iznenadilo? Smatrate li postojeći način izbora dobrim ili mislite da bi nešto trebalo mijenjati?
Iznenadio me samo stupanj do kojeg iznenađenja nije bilo. Pred više od godinu dana predviđao sam da će se s izborom i imenovanjem sudaca odugovlačiti, no nisam očekivao da će izbor biti bukvalno zakazan za posljednji dan, u produženom ciklusu, plus dvanaest sati. Predviđao sam da će javni intervjui s kandidatima i njihovi objavljeni životopisi biti igrokaz za medije i igrati zanemarivu ulogu u procesu izbora, no iznenadio me stupanj do kojeg su oni bili ignorirani, do mjere da su na kraju izabrani neki od kandidata koji su najmanje bili sposobni odgovoriti na pitanja saborskih zastupnika. A iznenađujuć je i stupanj do kojeg se zanemarivala okolnost da bi reizbor ustavnih sudaca trebalo izbjegavati, jer mogućnost ponovnog izbora utječe na neovisnost sudaca i pretvara selekciju kandidata u izbor prepoznatih političkih istomišljenika. Zato mislim da bi dosta toga trebalo mijenjati, ali također smatram da je malo vjerojatno da će do potrebnih promjena doći.
Je li uopće moguće imati Ustavni sud koji bi bio neopterećen političkim uplivom? U intervjuu prije nekoliko mjeseci izjavili ste da sudac koji polemizira s političarima ne bi trebao biti sudac, nego političar. Kako bi se sudac trebao postaviti kad se političar s pozicije moći miješa, čak i javno, u profesionalna pravosudna pitanja?
Ustavni sud je specifičan sud: on ima dijelom pravni, a dijelom politički karakter, no ne u smislu da bi se na njega trebalo moći utjecati od strane politike. Upravo suprotno, Ustavni sud bi kao jamac ljudskih prava i ustavnih institucija trebao utjecati na politiku, osiguravati da se vlast vrši u skladu s ustavnim ograničenjima. A jedno od tih ograničenja odnosi se i na poštivanje podjele vlasti, na suzdržavanje aktivnih političara od nelegitimnog utjecaja na nositelje pravosudnih funkcija. Time ne želim reći da političari ne bi smjeli sudjelovati u raspravljanju i odlučivanju o tome kako poboljšati i unaprijediti pravosudne institucije. Sustav uzajamne kontrole i ravnoteže raznih grana vlasti (checks and balances) to ne samo dopušta, već i traži. Upravo je na Ustavnom sudu odgovornost da prepozna kada je dijalog između politike i pravosuđa, između izvršne i sudbene vlasti, poželjan i prihvatljiv, a kada on prelazi u nedozvoljeni pritisak i ograničavanje sudačke neovisnosti.
Novi/stari predsjednik države Zoran Milanović nedavno je izjavio da je Ustavni sud nepotreban. Ustavne suce je javno nazivao „stajskim muhama“, „gangsterskom družinom“, „izabranicima prljave trgovine političke kabale“… Kako to komentirate?
Novi stari predsjednik ima živopisan i karakterističan izričaj koji često prelazi uobičajene granice pristojnosti. To nije nenamjerno – on bezobraznim izjavama želi svrnuti pozornost na ono što smatra bezobraznim djelovanjem Ustavnog suda. Uistinu, Ustavni je sud u prethodnom mandatu imao slabih trenutaka u kojima se otkrivalo da je barem deset od trinaest sudaca u više važnih predmeta bilo sklono donositi odluke po diktatu političkog oportuniteta. Možda je zaista bolje nemati Ustavni sud negoli imati politički instrumentalizirani sud, tzv. „captured court“, politički okupiranu instituciju. Je li psovački rječnik adekvatan način da se na takve pojave reagira, drugo je pitanje. Očito je da birači to predsjedniku nisu zamjerili, no upitno je hoće li to biti dovoljno da se promijeni modus operandi suda u novom mandatu. Čini mi se da se već sada pokazuje da se i u novom mandatu nastavljaju raniji trendovi.
Uz predsjednika države, niti predsjednik vlade ne usteže se nasrtaja na neovisnost sudstva. Obojica su davali izjave, pa i vukli poteze, protivne njihovoj ustavnoj ulozi. Nije li to izrazito opasna situacija? Kako je izbjeći? Može li se prevenirati u budućnosti?
Djelovanje predsjednika i premijera ne bi trebalo stavljati na istu razinu. Premijer ima neusporedivo veće ovlasti, te je time i opasnost da on svojim izjavama (i, što je važnije, djelima) naruši ustavni poredak nerazmjerno veća. Predsjednik može biti arogantan i neumjesan – to će svejedno biti mnogo manje opasno za ustavni poredak od umivenih sklonosti premijera ka autokratskoj vladavini. Zato je važno održavati neovisne institucije, od slobodnih medija do neovisnih regulatora i autonomnog sveučilišta, a valja gajiti i interni pluralizam – ne samo između političkih stranaka nego i unutar iste političke stranke, kako bi se spriječilo da jedna osoba ima prekomjernu moć. Da parafraziram: kako svaka vlast korumpira, a apsolutna vlast korumpira apsolutno, valja spriječiti da jedna osoba raspolaže svim jajima u košari. Iako većina nije uvijek u pravu, čini se da je intuicija hrvatskog biračkog tijela ovaj puta pogodila bit problema.

Kako komentirate odluku starog saziva Ustavnog suda da si produži mandat, makar i za nekoliko dana, i to tajno?
To je odluka koja će definitivno odrediti historijsku ocjenu djelovanja toga saziva, i to ne u pozitivnom smislu. Ona je bila nepromišljena i neobrazložena, donesena protivno izričitim ustavnim normama, po receptu samozvanih ustavnih stručnjaka s političkim pedigreom. Ona se protivila dobroj praksi transparentnosti koja se očekuje od Ustavnog suda, a k tome je bila i nerazmjerna. Kažete „makar i za nekoliko dana“, no to nije bio sadržaj „tajne“ odluke – većina sastava suda sebi je sub rosa produžila mandat na neograničeni rok, ad Calendas Graecas. Ne kažem da bi samovlasni produžetak mandata na npr. neproduživi rok od sedam dana, uz obrazloženje i na javnoj sjednici, bio manje neustavan, no sigurno bi ostavio manje negativan dojam proizvoljnosti i političke motivacije.
Povjerenje građana u pravosudni sustav, najblaže rečeno, nije veliko. Koji su osnovni razlozi takvog nepovjerenja? Koliko je ta percepcija o pravosudnim manama realna? Tko je za to kriv?
Prema podacima usporednih anketa javnog mnijenja, u državama Europske unije je povjerenje opće javnosti u neovisnost pravosuđa najniže u Hrvatskoj, a tako je otkada se ove ankete provode, praktički od pristupanja EU do danas. To je notorna činjenica, no manje je notorno njeno tumačenje. Smatram da, protivno uobičajenim stavovima pravosudne nomenklature, ovaj podatak nije rezultat medijske hajke ili ignorantskog kritizerstva novinara koji ne razumiju pravosuđe, već indikator stvarnih sistemskih problema. Način na koji se ove ankete provode od strane najboljih organizacija za mjerenje javnog mnijenja kao što su Puls, Eurostat ili Gallup je standardan i koristi usklađenu metodologiju koja omogućuje usporedivost rezultata na razini Europe i svijeta. Nizak postotak povjerenja od oko 20 posto, što je prosječna hrvatska brojka, odgovara sličnim brojkama u nekim tranzicijskim državama, ali i nekim državama Latinske Amerike, a on se posvuda može objasniti sličnim razlozima. Riječ je o sustavima koji su neefikasni, u kojima je pravosuđe nerazumno sporo, a također i o sustavima u kojima postoji dojam da je pravosuđe izolirano od društva, zatvoreno u neodgovorne elite koje se skrbe isključivo za vlastite sebične interese. Nepovjerenje je rezultat percepcije da sudstvo ne zadovoljava potrebe onih zbog kojih i postoji: građana kao korisnika pravosudnih usluga. Uz ovaj razlog, na nepovjerenje utječe i dojam privilegiranosti, dojam slabog i nedostatnog radnog angažmana, a također i pojave nepotizma i klijentelizma, a u najtežim slučajevima i korupcije. Iako u svijetu i regiji postoje i gori slučajevi od Hrvatske, to nikoga ne bi smjelo tješiti, jer isto tako postoje i primjeri država poput Portugala, u kojima se nakon duge tradicije političke diktature i slabog javnog povjerenja u pravosuđe, kroz duboke i temeljite reforme uspjelo bitno popraviti kako objektivno stanje u pravosuđu, tako i njegovu javnu percepciju. Hrvatska je još daleko od toga, a po mnogim elementima ispred nas su i države sa sličnom post-socijalističkom poviješću, uključujući i npr. Rumunjsku, državu iz koje dolazi aktualna europska glavna tužiteljica.
Premijer često ponavlja mantru da je povećanje plaća brana korupciji, ali u političkom vrhu i državnim službama veće plaće očito ne smanjuju stupanj korupcije. Kako ocjenjujete plaće u pravosuđu i čitavu tu priču o međuodnosu plaće i korupcije?
U prošlosti smo već imali razdoblja u kojima su plaće u pravosuđu bile u kratkom vremenu značajno povećavane, npr. krajem devedesetih godina u doba kad je ministar pravosuđa bio Milan Ramljak. I onda i sada tvrdilo se da su adekvatne plaće bitne radi kvalitetnog rada i izbjegavanja rizika od korupcije. Iako bih se načelno moglo složiti s time da plaće sudaca i državnih odvjetnika moraju biti pristojne, indikativno je da nije bilo nikakvih empirijskih potvrda ili činjeničnih dokaza za to da je, nakon značajnih povećanja plaća, kvaliteta rada u sudovima porasla, a razina korupcije se smanjila. To pokazuje da plaće nisu jedini, pa ni najvažniji element za dobar rad, i da je potrebno više simultanih promjena u drugim domenama, od načina regrutacije i napredovanja do djelotvorne organizacije posla i stvaranja poticajnog radnog okruženja. Važnu ulogu igra i konzistentnost u primjeni pravičnih i efikasnih sankcija za etičke i druge propuste i prijestupe. Inače, što se plaća tiče, njih treba promatrati i u svjetlu okolnosti da zbog velikog broja sudaca po glavi stanovnika Hrvatska ima velike izdatke za njihove plaće čak i onda kada te plaće nisu objektivno visoke. S obzirom da se najveći broj slučajeva kojima se hrvatski sudovi bave objektivno može okarakterizirati kao predmeti male vrijednosti, teško se može opravdavati visoke plaće za sve suce, no kada bi se situacija promijenila i osiguralo da manji broj sudaca kvalitetno i djelotvorno radi na slučajevima veće socijalne važnosti, a da se manje važne i rutinske stvari rješavaju kroz kolektivne procedure te uz pomoć automatiziranih algoritama, više bi plaće u sudstvu bile moguće i opravdane, a ukupna bi proračunska izdvajanja bila manja.
Dio hrvatskih sudova ima opremu za snimanje, ali je ne koriste. I dalje suci diktiraju osobi koja piše zapisnik. Nerijetko ono što ostane u zapisniku ne odgovara onome što je izrečeno. Je li vama normalno da u vremenu svakodnevnog tehnološkog napretka autentičnost izrečenoga u sudskim postupcima ovisi o sudačkoj interpretaciji zbilje?
To već četvrt stoljeća nije normalno. Naime, čak i u konzervativnim državama poput Španjolske još je oko 2000. godine audiovizualno snimanje rasprava zamijenilo konvencionalne diktirane zapisnike. Zanimljivo je da je snimanje sudskih ročišta – iako samo tonsko, a ne i slikovno – predviđeno kao standardan način vođenja postupka u građanskim parnicama u Hrvatskoj u izmjenama zakona iz 2022. godine, no do sada nije zaživjelo, najvećim dijelom zbog unutarnje opozicije u pravosudnim krugovima koji se plaše promjena. U međuvremenu, višekratno su bili nabavljani skupi uređaji za snimanje koji su završavali skupljajući prašinu po policama.
Hrvatska je u vrhu EU po SLAPP tužbama protiv novinara. Među tužiteljima su i suci o čijim tužbama odlučuju njihove kolege. Ne bi li se suci trebali suzdržavati od tužbi kojima je cilj tjerati novinare na autocenzuru u društveno važnim temama, uz financijsku prijetnju ugrožavanja egzistencije (jer tužbe su usmjerene osobno na novinare, a ne na medije)?
Ako sudac podnosi tužbu o kojoj u njegovu korist odlučuju njegove kolege suci, to već samo po sebi izaziva podozrenje. Jedna pravna izreka kaže da nitko ne može biti sudac u vlastitoj stvari (nemo judex in causa sua). Još krajem devedesetih provodio sam za HND istraživanje o tužbama protiv novinara, a ono je pokazalo da političari i suci kao tužitelji često traže i nerijetko dobivaju značajno više odštete od običnih građana. Prošle je godine istraživanje Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo pokazalo da se aktualno vodi preko 500 predmeta koji imaju obilježje SLAPP tužbi, što govori o kontinuitetu u negativnoj praksi. Ako se pritom i neki suci pojavljuju kao serijski tužitelji te ostvaruju visoke odštete od medija u parnicama zbog povrede časti i ugleda, to sigurno dodatno doprinosi niskom javnom povjerenju u pravosuđe. Na prijedloge da se sudačke organizacije i udruge uključe i preporuče suzdržanost svojim članovima, te odricanje od eventualne imovinske koristi u humanitarne svrhe, do sada se nije pozitivno reagiralo, čak ni kada su oni dolazili od predsjednika Vrhovnog suda. Dokle god bude tako, ugled pravosuđa se neće bitno popraviti.
Kao pravni stručnjak koji se bavi (i) komparativnim izučavanjem pravosudnih sustava, kako općenito ocjenjujete stanje u hrvatskom pravosuđu u usporedbi s pravosuđem u drugim zemljama EU?
Europska unija i dalje je jedno od područja u kojima se značajna pozornost posvećuje razvoju pravosudnih sustava. U prosjeku, pravosudni sustavi država članica i dalje su među boljima u svijetu, no pravosudne reforme danas dovode do bitnih pomaka i u mnogim drugim regijama, od Dalekog istoka do Latinske Amerika. Digitalizacija sudskih postupaka, automatizacija procesa odlučivanja u mnogim sudskim predmetima i poticanje kolektivnog rješavanja sporova dovode do korjenite transformacije pravosudnih praksi, a ona je zbog društvenog i tehnološkog razvoja posvuda nužna. U usporedbi s tim trendovima, Hrvatska je nažalost na europskom začelju. Promjene koje su se trebale dogoditi pred više od desetljeća, od elektroničke komunikacije do digitalizacije sudskih spisa i javne pristupačnosti sudskih odluka preko interneta, predstavljaju se kao veliko dostignuće, a zapravo su u mnogim aspektima zakašnjele i nepotpune. Tek kada shvatimo da je to slučaj, i oslobodimo se samozadovoljstva i iluzija o vlastitoj kvaliteti, moći će se početi poduzimati odlučniji koraci koji će dovesti do stvarnog poboljšanja stanja i bitno većeg ugleda pravosuđa u javnosti.