Umjetna inteligencija u Hrvatskoj je zasad stvar budućnosti, a zasjenjuje je stagnacija i opadanje cijena prevođenja. Rezultati Ankete o europskoj jezičnoj industriji pokazuju da strah od umjetne inteligencije dolazi ruku pod ruku s takvim trendovima, zbog kojih honorarni, tj. freelance prevodioci ne mogu doseći održive mjesečne prihode. Preko 38 posto ih zarađuje tek 6 700 eura godišnje.
Prevoditeljske organizacije još od proljeća upozoravaju na posljedice upotrebe generativne umjetne inteligencije u kreativnim industrijama. Posljednji takav istup dogodio se 6. prosinca kada je Europsko vijeće udruga književnih prevoditelja (CEATL) poslalo službenu izjavu novoosnovanoj Europskoj komisiji za tehnološku autonomiju, sigurnost i demokraciju. S dvanaest drugih potpisnika iz niza kreativnih udruga, CEATL je upozorio na opasnosti koje umjetna inteligencija predstavlja kreativnom radu, kao i na postojeća kršenja prava, kao što je netransparentno podučavanje umjetne inteligencije sadržajem zaštićenim autorskim pravima. Potpisnici potiču Komisiju da razvije učinkovit pravni okvir za zaštitu autora, temeljen na „opsežnoj i demokratskoj raspravi“, kako bi „[sačuvala] prava i integritet autorskih djela i osobnih podataka“. Ovakav međunarodni pritisak organizacija s jednakim ciljem prikladan je pristup u periodu kulturne komodifikacije, devalorizacije i opće inflacije, a hrvatski prevoditelji u tom nisu iznimka.
O specifičnim preprekama koje bi umjetna inteligencija mogla predstavljati prevoditeljima prošlog je mjeseca na konferenciji u Strasbourgu govorila prevoditeljica Ela Varošanec Krsnik. Kao članica upravnog odbora Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i članica Radne skupine za umjetnu inteligenciju u CEATL-u pridružila se nizu međunarodnih kolega u panelu koji je uvelike odražavao upozorenja izaslane izjave: upotreba umjetne inteligencije bez razumijevanja čemu može, a čemu ne može služiti mogla bi dugoročno osiromašiti jezik i ugroziti prevoditeljsku struku. Potreban je pravni okvir koji bi je regulirao na principima pristanka i kompenzacije autora te transparentnosti.
Umjetna inteligencije zaista bi mogla predstavljati problem budućem razvitku prevoditeljske struke u Europi, te doprinijeti lošim cjenovnim standardima. Mišo Grundler, prevoditelj i dopredsjednik DHKP-a, u razgovoru za H-Alter ističe da taj strah nije neopravdan: „U zemljama poput Nizozemske, Norveške i Danske velike izdavačke kuće počele su eksperimentirati s izdavanjem stranih književnih djela s pomoću umjetne inteligencije, što prevoditelje stavlja ili u ulogu korektora umjetno generiranog teksta ili ih u potpunosti marginalizira i isključuje iz procesa izdavanja književnih djela. Stroj može prenijeti informaciju, ali ispušta sve ono što tu informaciju čini umjetnošću.“
Kako pokazuju industrijski trendovi sve češćeg inzistiranja na korigiranju strojnih prijevoda (eng. post-editing), stroj izravno utječe i na snižavanje cijena i uvjete rada prevoditelja. Prema ovogodišnjoj Anketi o europskoj jezičnoj industriji (ELIS), „upotreba strojnog prevođenja raste. Trenutnim tempom, očekivano je da će se neki oblik strojnog prevođenja ili umjetne inteligencije koristiti u više od 50 posto profesionalnih prijevoda do 2025.“ Iako strojno prevođenje ne garantira kvalitetan proizvod, slika tehnološke budućnosti za prevoditelje, uz umjetnu inteligenciju koja vreba u sutrašnjici, ne čini se optimističnom.
No, u razgovoru za H-Alter, Varošanec Krsnik rekla je da je prijetnja umjetne inteligencije još daleko od hrvatskih prijevoda: „Osobno radim s izdavačima koji nisu zainteresirani da im prevodi umjetna inteligencija, no, koliko mi je poznato iz ankete koju je DHKP nedavno proveo, nitko u Hrvatskoj još ni ne dobiva takve ponude. Mislim da je jedan od razloga taj što su hrvatski prevoditelji već toliko jeftini da ne znam koliko bi se cijena dala sniziti. Sigurni smo od umjetne inteligencije jer smo prejeftini“, našalila se.
Umjetna je inteligencija u Hrvatskoj, dakle, zasad stvar budućnosti. Zasjenjuje je upravo stagnacija i opadanje cijena prevođenja. Prema ELIS-u, strah od umjetne inteligencije dolazi ruku pod ruku s takvim trendovima, zbog kojih honorarni, tj. freelance prevoditelji ne mogu doseći održive mjesečne prihode. Anketa pokazuje da su prevoditelji u freelance sektoru nesigurni u svoju budućnost na više razina: „Taj je manjak sigurnosti snažno povezan s općim opadanjem njihovog financijskog položaja, ali i s učinkom tehnologije i percipiranom dominacijom jezičnih tvrtki koje prisiljavaju jezične stručnjake da prihvaćaju manje ispunjujuć i manje plaćen posao.“ Prevoditelji se tako nose s prognozama umjetne inteligencije dok se istovremeno nalaze u ciklusima nagomilavanja slabo plaćenog posla, jer ga za koji dan možda opet neće biti. Taj začarani krug neljudskih radnih sati popraćenih mizernom kompenzacijom postaje sve češća pojava u prevoditeljskim krugovima, a posebno utječe na kreativne sektore struke.
U Hrvatskoj situacija i tjeskoba prate europske trendove. Istraživanje Društva hrvatskih audiovizualnih prevoditelja (DHAP) iz 2022. pokazuje da dio ispitanika strahuje da će ih strojno prevođenje djelomično ili potpuno zamijeniti, a toj egzistencijalnoj krizi kumuje i stanje plaća. Većina ispitanika tjedno radi od 31 do 40+ sati, za što 84 posto zarađuje do 20 tisuća eura godišnje, a 38,7 posto zarađuje tek 6 700. Slično je i u književnoj, ali i ostalim domenama prevoditeljstva. Grundler izražava apsurd situacije prikladnim riječima: „Ovo je vjerojatno jedina struka u kojoj, usred općeg vala poskupljenja, cijene stagniraju ili čak padaju, što ugrožava egzistenciju nas koji od prevođenja živimo.“ Prema ELIS-u, oni koji od prevođenja žive dio su slojevite i ogromne globalne industrije, procijenjene na 25 do 60 bilijuna eura. Njihova se usluga plaća u tarifama – po kartici, znaku, riječi ili minuti materijala – a između naručitelja i prevoditelja nerijetko stoji sloj agencija i drugih medijatora s vlastitim interesima. Grundler objašnjava da, dok sredstva kroz taj sustav dokapaju do prevoditelja, često ne ostaje dovoljno: „U svakom poslu u kojem ima nekoliko uključenih instanci, svaka želi izvući za sebe najveću korist, što obično znači da neka strana ostane uskraćena – a najčešće se to prelama preko leđa prevoditelja. Kod agencijskih prijevoda klijent želi proći što jeftinije, agencija želi naplatiti što višu maržu, a pritom se od prevoditelja zahtijeva da se odreknu svojeg dijela kolača, što nije dugoročno održivo.“ Na to ukazuje i rezultat ELIS-a prema kojem su „stručnjaci koji češće surađuju s direktnim klijentima istaknuli [bolje] šanse za povećanje djelatnosti i tarifa“, dok prevoditelji koji surađuju s medijatorima prijavljuju suprotno.
Problem medijatorskog međusloja iznimno je očit u audiovizualnom sektoru, u kojem agencije upravljaju velikim dijelom tržišta. U razgovoru za H-Alter, predsjednica DHAP-a
primjećuje obrazac u radu nekih od njih: „Neiskusne ljude koji tek dolaze na tržište rada neke agencije progutaju principom ‘uzmi ili ostavi’. Oni na to pristanu, ali nakon nekog vremena shvate da je to neodrživo i neizvedivo. Potom dođe drugi val mladih i neiskusnih koji ne znaju kako stvari stoje, i na tome egzistiraju te agencije. Nekima je i svjesna politika da neće platiti osobu, ili će je potplatiti, i idemo dalje, u novu rotaciju.“ Prevoditelji si u takvim uvjetima često ne mogu priuštiti obaviti kvalitetan posao jer ga moraju namaknuti što više. Ograničavaju ih i kratki rokovi isporuke, što ih prisiljava na frenetične sate i onemogućuje kvalitetan rad.
Slično kao i u audiovizualnom, trenutne tarife u književnom sektoru, koje se računaju po kartici, padaju i do 5 eura. „Na europskoj razini, književni su prevoditelji jedni od najpotplaćenijih visoko obrazovanih zanimanja“, kaže Varošanec. Dodala je i da joj za prijevod 100 kartica treba otprilike mjesec dana te da bi honorar od 500 eura mjesečno značio da si ne može priuštiti životne troškove. No, tržišne ponude često imaju takve zahtjeve: „Ljudi dobivaju ponude od mjesec dana za 300 kartica. Dugoročno tako raditi nije ljudski, ničiji kapaciteti nisu takvi. Možemo ići preko svojih kapaciteta do određene mjere, ali to nije održivo ni za koga. To nisu razumna očekivanja.“
Životne okolnosti, ističe Grundler, nerijetko nametnu nerazumna očekivanja kao jedinu opciju: „Tom problemu nije lako doskočiti, jer se radi o egzistencijalnom pitanju – ako vam ovisi plaćanje režija ili stanarine za taj mjesec, prisiljeni ste prihvatiti i mizerne cijene rada, što nas dovodi do začaranog kruga prekarijata.” Takvu situaciju pogoršava i kršenje autorskih prava, koja su u dijelovima Europe zaštićena i podrazumijevaju novčanu naknadu. Prevoditeljima u Hrvatskoj nerijetko se pak nude ugovori koji podrazumijevaju doživotno odricanje autorskih prava, ne potpisuje ih se na djela i izdaju se nova izdanja njihovog prijevoda bez njihovog pristanka.
Pred prevoditeljima, dakle, stoji hidra industrijskih prepreka – od nepravednih praksi i rušenja cijena do zloslutne umjetne inteligencije. Za slamanje navedenih prepreka, riječima Varošanec Krsnik, „potreban je kolektivni pritisak“ i nitko ne očekuje promjenu „preko noći“. S tim u vidu, kao dobar znak valja istaknuti sve veće umrežavanje organizacija i sve šire aktivnosti strukovnih udruga. Velik dio djelovanja strukovnih udruga zato je posvećen osvješćivanju prevoditelja o njihovim pravima i vrijednosti njihovog rada. Članstvo u DHKP-u i DHAP-u prevoditeljima pruža pravo na poreznu olakšicu, mogućnost pohađanja stručnih radionica ili računovodstvenog savjetovanja, ali i zagovaranje pred institucijama. Prema Grundleru, „tako je, primjerice, dogovoreno s Ministarstvom kulture da primat na državne poticaje za književno stvaralaštvo imaju nakladnici koji poštuju preporučene cijene DHKP-a, čime se osigurava i egzistencija prevoditeljima i kvalitetan proizvod“. Slične prakse i planove ima i audiovizualna udruga. „DHAP će uskoro izaći s preporukama za radne uvjete i tarife kako bismo pokrili neke osnovne kategorije i pojmove“, kaže Mlađenović. „Uz to razvijamo i neku vrstu kalkulatora gdje prevoditelj može ubaciti cijenu koju mu nude i vidjeti kroz različite kategorije koliko je to novca na mjesec, te usporediti to s hrvatskim minimalcem ili prosječnom plaćom kako bi stekao dojam što mu se zapravo nudi.“ Uz rad s lokalnim prevoditeljima, udruge se aktivno umrežavaju i na međunarodnoj razini, s krovnim organizacijama poput CEATL-a, Audiovizuanih prevoditelja Europe i Međunarodne federacije prevoditelja. Kroz takve suradnje, ističe Mlađenović, ostvaruju svoju ulogu „u međunarodnom uvezivanju i razmjeni informacija“, te u „osvješćivanju svojih članova, ali i šire javnosti o tome koja prava imamo“.
Provoditi ta prava u praksi uloga je novoosnovane Regionalne sindikalne podružnice prevoditelja u sklopu Sindikata novinara Hrvatske, koja potencijalno predstavlja tek prvi znak kretanja prema kolektivnom samopredstavljanju hrvatskih honoraraca. Iako su prevoditelji i novinari trenutno jedini sindikalizirani freelanceri, ističe Mlađenović – koja djeluje i kao voditeljica Podružnice – „i druge zajednice freelancera u kulturnom sektoru pokazuju zanimanje za sindikalizaciju“.
Vrata takvom razvoju događaja otvorile su Europske smjernice o kolektivnim ugovorima samozaposlenih osoba, koje sindikatima omogućuju određivanje minimalnih plaća i radnih uvjeta za „slobodnjake.“ Taj potez predstavlja velik korak u borbi za prava honorarnih radnika, a primjer prevoditelja nam pokazuje da se ta borba i nastavlja, kao i kolektivni pritisak i razvoj struktura koje će je poduprijeti zajedničkim zagovaranjem i zastupanjem. Dok smišljaju strategije svladavanja svake od hidrinih glava, prevoditelji nam služe kao primjer da se, čak ni uz sjene umjetne inteligencije, prekršenih prava i nepravednih prilika, ljudska kreativnost i snalažljivost ne prestaju razvijati.
