Svake godine više ljudi u SAD-u ode u penziju nego što Hrvatska ima stanovnika. U sljedećem desetljeću daleko najveći porast zaposlenja bit će u staračkim domovima, tri puta veći nego u sljedeće dvije kategorije (software developeri i rad u skladištu na istovaru uvezene robe): u poslovima koje danas u 35 posto slučajeva obavljaju imigranti, od kojih 90 posto žene. Umjetna inteligencija je preinteligentna da bi išla prat guzice starcima. Ona će radije odlučivati koga vrijedi osigurati, a tko je samo teret za društvo.
U godini predivnih vojnih parada, u kojoj smo zaključili da Kinezi očito marširaju bolje, urednije, spremnije, vodi se rasprava o slobodi govora, o čemu smijemo slobodno, gđe su granice, kakvi pozivi na nasilje nisu dozvoljeni, tko o tome odlučuje. Predsjednik, Izrael, Kapital? Recimo, na X-u (bivšem Twitteru), koji navodno sve dozvoljava reći, cenzori su se uzbudili kad sam komentirao da na Times Square trebamo staviti giljotinu, pa redom sve direktore sedam najvećih privatnih osiguranja (UnitedHealthcare, Anthem, Aetna, Cigna, Humana, Kaiser Permanente, Health Care Service Corporation), koja profitiraju na našoj boli i patnji, OK možda šest, UnitedHealthcare je već Luigi Mangione odradio, i glave pobost na koplja kao u Game of Thrones za cijeli svijet da vidi. Razmišljao sam promijeniti profilnu sliku u izraelsku zastavu, možda me ostave na miru.
Sjedinjene Države, iako, čini se, sada defenzivne i na zalazu, sa svom svojom političkom i kulturnom energijom potrošenom u neproduktivnom nadmudrivanju na društvenim mrežama, nekad su nastale kao produkt političkog nasilja, revolucije, i kroz povijest su prošle periode znatno većeg političkog nasilja, vrlo krvavi građanski rat, ubojstva nekoliko predsjednika, policijsko i vojno nasilje prema manjinama, studentima, štrajkašima, imigrantima, lijeve i desne teroriste bombaše, ali nikada do sada nisu imale predsjednika koji tako drsko tvrdi da je kritika njegovog lika i djela govor mržnje, dok istovremeno nonšalantno izjavljuje kako on sam mrzi svoje političke neprijatelje i ne želi im ništa dobro. I otvoreno prijeti oduzimanjem koncesija TV mrežama kao Tuđman Stojedinici devedesetih. Da li je još uvijek ustavom dozvoljeno radovati se smrti njegovog mladog prijatelja, Charlie Kirka? Mudro sigurno nije. Humor je zato postao nervozan, pun strepnje, nesigurnosti, gotovo kineski. Previše filozofiramo. Gubimo vrijeme. Umjesto da rješavamo stvarne probleme. Nitko se od političara, osim možda Bernie Sandersa, ne obazire na konkretne materijalne probleme, s kojima se većina svakodnevno suočava. Izbor između potpune zabrane pobačaja i plaćene promjene spola je tu da odvuče našu pažnju od istine.
I ne mislim pritom na Epsteinovu listu. Lista je negdje u podrumima Mosada. Sigurno sa škakljivim fotografijama. Naravno da je Trump na njoj, i Clinton, i Gates i većina drugih bogatih, moćnih i slavnih, koji misle da im je sve dopušteno zbog love, a sad ne smiju pisnut jer ih drže za jaja. Devedeset posto američkih saveznih političara prima novac od izraelskog lobija. Bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost, Michael Waltz, iščezao je iz politike nakon što su otkrili da je na telefonu, s kojeg je vodio Signal chat između Hegesetha i drugih o bombardiranju Jemena, kojemu je „greškom“ prisustvovao i novinar Atlantica, imao instaliran spyware izraelske vojne obavještajne službe (TeleMessage). No, koliko god to okrutno zvučalo prema tragičnom stradanju milijuna Palestinaca, i to je zapravo distrakcija: društvo se polarizira oko teme koja se odnosi na događaje tisućama kilometara daleko i koja je postala moralni kompas današnjice. Osjećamo se moralno bolje, angažirani oko toga, bili za ili protiv. U međuvremenu ne obraćamo pažnju na to što se događa nama ovdje konkretno i sada.
Društvo nam stari. Svaki dan je jedanaest tisuća novih umirovljenika više. Svake godine više ljudi ovdje ode u penziju nego što Hrvatska ima stanovnika. Za par godina bit će više Amerikanaca starijih od 55 nego mlađih. Moja država, Vermont, je druga najstarija u naciji. Sve smo više pretili i kronično bolesniji: 70 posto odraslih Amerikanaca je predebelo; 60 posto ima neku kroničnu bolest, sindrom. Ovisimo o uvoznim lijekovima (kao Ozempic), koje plaćamo desetine puta skuplje nego Europljani (Ozempic je $125/mj u Danskoj, a $1300/mj u SAD-u), i stranim radnicama, koje Trump deportira, da nas peru i oblače.
Prema Zavodu za statistiku rada, u sljedećem desetljeću daleko najveći porast zaposlenja bit će u staračkim domovima, tri puta veći nego u sljedeće dvije kategorije (software developeri i rad u skladištu na istovaru uvezene robe): u poslovima koje danas u 35 posto slučajeva obavljaju imigranti, od kojih 90 posto žene. Umjetna inteligencija je preinteligentna da bi išla prat guzice starcima. Ona će radije, čini mi se, odlučivati koga vrijedi osigurati, a tko je samo teret za društvo.
Nakon 65. godine života, a oni koji primaju invalidsku penziju i ranije, automatski se kvalificiramo za Medicare. Medicare je garantirano državno osiguranje za starije, koje postoji od predsjednika Lyndon Johnsona 1965. Uvedeno je jer penzioneri imaju problem naći privatno zdravstveno osiguranje, jer su stari, bolesni i skupi. Pa je osnovano obavezno osiguranje za njih, u koje svi cijeli život ulažemo dio od svake mjesečne plaće. Danas je već 67 milijuna ljudi na Medicareu. Slušajući Bernija i njegov prijedlog da se uvede Medicare za sve, a ne samo za penzionere, netko naivan i dobronamjeran lako bi mogao pomisliti da je Medicare zapravo džabe – na kraju, cijeli život u njega ulažemo. No, istina je sasvim drugačija. Medicare je noćna mora s više 24000 opcija, dozlaboga zakomplicirana i konfuzna, da zbuni starije i onemoćale, tako da oportunistički kapital može uskočiti da pomogne objasniti, naći najbolji plan, i na svaki drugi mogući način izvući novac iz sustava za razne konzultante, navigatore, brokere, koji bi bolje i pravednije bio upotrijebljen za liječenje i njegu korisnika.
Medicare nije jedno osiguranje. Podijeljen je u četiri dijela. Dio A pokriva bolničko liječenje, Ali samo 80 posto, i to nakon što pacijent prvo plati $1600 svaki puta kad mora u bolnicu. Dio B nije obavezan. Ako ne želiš viđati specijaliste, ne moraš imati Dio B. A ako baš inzistiraš da hoćeš, onda ti skidaju automatski svaki mjesec $185 od penzije, i još 20 posto doplaćuješ svaku vizitu, nakon što prvo potrošiš $250. Dio C je novijeg datuma i odnosi se na stotine raznih privatnih sub-planova koje možeš odabrati i plaćati, a koji se razlikuju od države do države i donekle smanjuju troškove A i B dijelova, ali pod uvjetom da ideš samo doktorima i u bolnice s liste datog plana. Neki čak, zamisli rijetkog luksuza, pokrivaju i zubara i naočale. I na kraju, Dio D (također recentnija inovacija) odnosi se na lijekove. Također, stotine, tisuće raznih privatnih planova, na koje se moraš pretplatiti: dakle, pored B i C dijela, plaćaš još posebno i mjesečnu pretplatu da bi imao pristup popustu na precijenjene lijekove (opet, naravno, moraš doplaćivati, i pokriven si tek nakon što potrošiš određenu sumu). Postoje i planovi F, G, M, N, ustvari cijela abeceda, da zamaže oči. To mučenje i iscjeđivanje očekuje svakog starijeg Amerikanca koji nije milijarder.
Godine 2003. donesen je Zakon o modernizaciji Medicarea (Medicare Modernization Act). Taj međutim uopće ne ide za olakšavanjem pristupa zdravstvenom osiguranju siromašnijim penzionerima, nego isključivo kako da uzme više novca od bogatijih. Zaključeno je, naime, da Medicare sve više troši, a sve manje prima, jer ima sve više starih koji su u penziji i koriste ga, a sve manje mladih koji rade i doprinose. Pa je trebalo naći načina da se ta rupa zatrpa. Stvoreni su IRMAA razredi. Svaki penzioner koji prima više od $106 tisuća godišnje, svakih 20-30 tisuća dolara više, plaća progresivno više od $185 na mjesec za Dio B (cifre se mijenjaju svake godine, sad je maksimum negdje preko $600). Iako su penzioneri s godišnjim primanjima od preko $106 tisuća vrlo rijetki, ima dovoljno bogatih starih ljudi s pasivnim prihodima od dividendi ili najma nekretnina. Zapravo, kako broj ljudi u siromaštvu raste, tako i broj vrlo bogatih raste: prema Datos Insights, 1992. godine bilo je 88 tisuća kućanstava vrijednih više od $20 milijuna, a 2022. je taj broj eksplodirao u 644 tisuće. Srednja klasa je u odumiranju.
Jedini način da se postigne da ti Medicare zaista pokriva sve i da te ništa ne košta je da si jako, jako siromašan, toliko da je praktički nemoguće biti toliko siromašan i istovremeno biti sposoban plaćati najam za stan ili otplaćivati zajam za kuću, posebno ne u državama s visokim troškovima života, kao što je recimo Vermont. Granica mjesečnih primanja za taj program (koji se zove Medicaid za stare, slijepe i invalide, MABD, Medicaid for Aged, Blind, and Disabled) je $1333. Prosječna cijena najma za dvosobni stan u Vermontu je $1562, tj. u Vermontu moraš biti beskućnik da bi se toga dočepao. $1333/mj. je oko $16 tisuća godišnje. Dakle, ako su ti primanja ispod $16 tisuća godišnje, ne plaćaš ništa za Dio B, a ako su ti veća od $106 tisuća plaćaš više od $185 na mjesec. Većina umirovljenika se, naravno, nalazi u grupi između $16 i $106 tisuća, i svaki plaća $185 na mjesec, bez obzira prima li godišnje $20 ili $100 tisuća. I ta očita nepravda, da nema progresivnih razreda između $16 i $106 tisuća, 2003. nikome od zakonodavaca nije pala u oko. Ili jest. Ali nisu marili. Glavno je bilo da se popuni rupa u budžetu.
Da bi se moglo potrošiti novce na novu nuklearnu bombu (B61-13 je završena prije vremena, Ministarstvo energije je ponosno izvijestilo), na vojnu paradu ($45 milijuna), na pomoć Izraelu u istrebljivanju Palestinaca ($3,8 milijarde godišnje), na produžetak poreznih olakšica oligarsima, milijarderima, koji večeraju s Trumpom ($100 milijardi u 2026.), i recitiraju mu hvalospjeve, te na zapošljavanje 10 tisuća novih batinaša da maskirani tuku i hapse migrante, koji nam kose travu i peru guzice. Svaki Immigration and Customs Enforcement novak dobija $50 tisuća kao bonus na ruke odmah. To su prioriteti naše vlasti i naših izabranih političara. Dokažite mi da sam u krivu, kako bi Charlie Kirk rekao.
Posebno je teška situacija onima koji su kao mlađi bili osigurani putem Medicaida u nekim progresivnijim državama. Vermont je jedna od takvih. Naime do 65. godine i ako ne primaju invalidsku mirovinu duže od 2 godine, građani Vermonta se kvalificiraju za Medicaid za djecu i obitelj – što je jedino zaista gotovo besplatno zdravstveno osiguranje – pod uvjetom da su im prihodi manji od 138 posto od savezne granice siromaštva. E, najedanput, kad pređu 65. ili ako primaju invalidninu duže od dvije godine, prisiljeni su na Medicare osiguranje, gube Medicaid za djecu i obitelj, i jedino što mogu dodatno dobiti da im pokrije astronomske Medicare troškove, jest Medicaid za stare, slijepe i invalide, ali samo ako su im prihodi manji od 80 posto od savezne granice siromaštva (gore spomenutih $1333 na mjesec). S potpuno istim primanjima, a stariji i bolesniji tako su preko noći suočeni s golemim dodatnim troškovima. Ta se izuzetno nepravedna i nemoralna situacija od milja zove “Medicare litica”, valjda zato što mnogim siromašnijim, a boležljivijim penzionerima ne preostaje drugo nego skočit s litice.
Oko dvanaest tisuća građana Vermonta godišnje prolazi kroz taj užas, koji ih košta kumulativno 48 milijuna dolara, koje ne mogu potrošiti na hranu, popravke auta, kuće, itd. Većina političara u Vermontu je savršeno svjesna problema. Vermont Health Advocate je objavio studiju još 2023. i otad tzv. Medicare Affordability Coalition pokušava progurati zakon koji bi podigao granicu visine prihoda za Medicaid za stare, slijepe i invalide, da bude jednaka onoj za Medicaid za djecu i obitelji, kako bi se ovo nepravedno kažnjavanje starijih i osoba s posebnim potrebama prekinulo. U travnju prošle godine je osamdeset zastupnika, predvođeno zastupnicom Lori Houghton iz Essex Junction (Demokratica), u Domu zastupnika Vermonta (koji ima 150 zastupnika) zajedno predložilo zakon H.721, koji je, naravno, uz takvu podršku, izglasan s tročetvrtinskom većinom. Zakon se bavi ekspanzijom Medicarea i Medicaida, i jednom od svojih odredbi sankcionira izjednačavanje granica prihoda za Medicaid između mlađih i starijih od 65 i u skladu s troškovima života u Vermontu.
Budući da je očito izglasan, bio sam zaprepašten kad sam ustanovio da nije na snazi, tj. da se i dalje njeguje naša “Medicare litica” i tjera penzionere u bankrot, nakon desetljeća napornog rada. Kao građanin Vermonta, obratio sam se zastupniku iz svog okruga, Chrisu Keyseru. Keyser, Republikanac, bivši vlasnik lokalnog distributera lož ulja, pomalo zlurado i veselo (naime zakon su gurali Demokrati, naravno), mi je rekao da je isti umro na zidu senatskog komiteta. Ako nešto želiš ugušiti, osnuj komitet. Nakon prolaska kroz Zastupnički dom, zakon je otišao u Komitet za financije Senata, odakle ga je trebalo staviti na glasanje u Senat. To se, međutim, nije desilo. Znatiželjan i ljutit, nazvao sam Ann Cummings, predsjedavajuću Komiteta za financije vermontskog Senata u prošlom mandatu. Cummings mi je dala nekoliko odgovora, uglavnom su svi vrlo razočaravajući.
Prvo mi je zaustavljanje tog zakona pokušala objasniti proceduralnom greškom zastupnika. Trebali su poslati zakon prvo u Komitet za izdvajanja (appropriations), a ne u Komitet za financije. Procedura je važna. Bilo je mnogo novih zastupnika te godine. Ali da ih baš osamdeset nije bilo familijarno s procesom? Zatim mi je rekla da ima mnogo dobrih stvari koje bi željeli učiniti, no, nažalost, nema dosta novaca za sve. Da, nema, kad trošimo na zlo: bombe, batinaše i milijardere. Rekla je i da smo se prošlog travnja odlučili na takvu ekspanziju Medicaida, sad bismo morali ukidati i rezati te odluke, zbog nedavnog rezanja saveznih izdvajanja za Medicaid u Trumpovom odvratnom Velikom lijepom zakonu (Big Beautiful Bill), jer ne bismo mogli održati niti postojeći Medicaid. Dodala je i da su teška vremena i da ćemo biti sretni ako nam se cijeli zdravstveno-osiguravajući sustav ne uruši. Zaista ohrabrujuće.
Tom sramotnom i bezosjećajnom tretmanu umirovljenika i invalida pridružuju se i razne dodatne otežavajuće mjere. Mnogi stari ljudi žive zajedno, a da nisu vjenčani i ne ispunjavaju zajedno porezne prijave, ili ih više uopće ne ispunjavaju, no Medicaid za stare, slijepe i invalide računa u kućanstvo samo osobe koje su s tobom na poreznoj prijavi – to kažnjava ljude koji jedni drugima pomažu. Ministarstvo zdravstva zatim zahtijeva da osoba s prekomjernim primanjima (više od $16 tisuća godišnje) potroši dio svog novca na zdravstvene troškove, prije nego mu se odobri Medicaid za stare, slijepe i invalide, ali je lista odobrenih troškova nepotrebno uska i nepotpuna: na primjer, što ako netko renovira kupaonu, kako bi si olakšao zdravstvene tegobe s ograničenom pokretnošću, tako da instalira zahod i kadu koje je fizički lakše koristiti, zar to nije isto zdravstveni trošak? Ne, po njihovim suženim kriterijima.
A što ako netko prima invalidsku penziju, a još uvijek radi negdje pola radnog vremena? To je vrlo posebna situacija, regulirana zakonom iz 1999. (Ticket to Work and Work Incentives Improvement Act): stvorena je kategorija Medicaid za zaposlene s invaliditetom (MWPD – Medicaid for Working People with Disabilities). Osobama u toj kategoriji dozvoljen je viši mjesečni prihod nego osobama u kategoriji Medicaid za stare, slijepe i invalide da bi se kvalificirali za besplatno zdravstveno osiguranje i pomoć oko plaćanja premija za Dio B Medicarea. Naravno, birokracija izbjegava tu kategoriju i spomenuti osobama na rubu „Medicare litice“, a kada ju ljudi sami otkriju, pokušava naći izgovore da ih odbije. Plaćaju li porez? Ah, imaju gripu, pa su doma više od tjedan dana, dakle zapravo ne rade, pa prema tome se ne kvalificiraju, ne?
Ne znam jesam li svima dojadio. Upravo tako se i ja osjećam. I upravo u tom grmu leži zec. Otkako sam dobio Medicare, moj Facebook feed je krcat ponudama raznih brokera, konzultanata, navigatora… Čijim novcem su tisuće tih ljudi plaćene? Našim, naravno. Umjesto da plaćamo liječnike i sestre, mi plaćamo stručnjake da nam objasne kako naše zdravstveno osiguranje funkcionira! Tipičan sponzorirani post ide ovako: “Naravno da je Medicare zbunjujuć! Kad je država ikad učinila nešto jednostavnim? Zato sam ja napravio besplatan edukativni video da objasnim kako točno Medicare funkcionira.” Cilj je da te navuku da ih nazoveš da ti zatim „pomognu“ izabrati privatni plan za Dio C, i ako ti ga uspiju uvaliti, plan im plati proviziju. Ali ne želim zdravstveno osiguranje za koje moram gledati edukativne videe da shvatim kako funkcionira! Zahtijevam da država učini plan, u koji uplaćujemo čitav radni vijek, jasnim i jednostavnim. Ja bih radije da se tom provizijom plate moji lijekovi. Brokerima je mjesto na Wall Streetu, a ne u državnom zdravstvenom osiguranju za umirovljenike.
Nedavno se na tržištu pojavio novi navigator. Chapter. Koji, naravno, tvrdi da su drugačiji od svih ostalih i da su tu da nam pomognu i spase nas od drugih (koji su svi prevaranti i samo hoće iz nas izvući korist). Chapter to misli postići – kako? umjetnom inteligencijom, naravno. Nepristrana umjetna inteligencija, koja ne radi niti za jedno osiguranje, složit će nam plan, najbolji za nas, kako nas nitko ne bi iskorištavao. Osnivač, Cobi Blumenfeld-Gantz, prominentno na web stranici ističe da se odlučio na taj projekt nakon što je doživio iskustvo svog oca s prelaskom na Medicare, kako nitko drugi više ne bi morao kroz to prolaziti. Njegove namjere su plemenite. No i Apple i Microsoft su tako počeli, iz garaže, s namjerom da poprave svijet. Chapter je već vrednovan na $1.5 milijardu i baš je prošli mjesec pokupio još $75 milijuna investicijskog kapitala, iako za sada još nije ništa prodao niti proizveo.
A umjetna inteligencija je upravo dobila svoju prvu šansu da odlučuje o našem zdravlju i životima. U šest država (Arizona, New Jersey, Ohio, Oklahoma, Texas, Washington) od siječnja sljedeće godine starta pilot program WISeR (Wasteful and Inappropriate Service Reduction) za Medicare osiguranike. Cilj programa, naravno, i opet nije da se poboljša zdravlje starih ljudi, nego da se uštedi na njima, tako da se suzbiju „rastrošne i nepotrebne“ procedure: umjetna inteligencija će temeljito provjeriti svaki zahtjev Medicareu i odlučivati za koje procedure i kod kojih pacijenata će tražiti da liječnik, koji je podnio zahtjev, mora prvo dodatno zatražiti da procedura bude posebno i izričito odobrena prije nego tretira pacijenta, ili neće biti plaćen. To će, naravno, produžiti čekanje pacijenata na procedure, dodatno ugroziti njihovo zdravlje i nepotrebno povećati njihovu patnju, a neki od pacijenata će jednostavno biti odbijeni, pa neka se tuže. Procedure na listi za dodatnu skrutinizaciju umjetnom inteligencijom većinom su procedure menadžmenta boli i inkontinencije. Siromašni umirovljenici, koji su cijeli život težačili, nek skapaju u boli i upišanim gaćama pod stare dane, dok će bogati nasljednici, prinčevi umjetne inteligencije, razglabati o bio-hackingu i produženju života za sebe do 150. godine.
Chapterov osnivač, Cobi, pred godinu je dana bio gost u podcastu Charlie Kirka, dolazi iz Palantira (vojno-informatičke kompanije), gdje je radio za Petera Thiela. Thiel i potpredsjednik SAD-a, JD Vance, među prvim su investitorima u Chapter. U Trumpovom modelu kapitalizma to igra ulogu. Medicare će namjerno ostati prekompliciran i konfuzan, kako bi lovci u mutnom mogli pobrati vrhnje. A Chapter će valjda biti Uber ili Amazon među Medicare brokerima, ostvariti monopol štiteći nas od svoje konkurencije. Moguće je da će Chapterova umjetna inteligencija na kraju preuzeti kontrolu nad Medicareom. I odlučivati tko živi, a tko umire. Trump je oduvijek želio privatizirati Medicare. A njegovi protivnici spavaju, bave se drugim stvarima, igraju obranu, brinu se da se sve ne uruši, gube inicijativu, gube momentum.
