H-Alter objavljuje pregled najluđih međunarodno-političkih poteza američkog predsjednika Donalda Trumpa otkako je zasjeo u fotelju najmoćnijeg čovjeka na svijetu. Pregled obuhvaća povlačenje SAD-a iz svjetskih organizacija, marginaliziranje UN-a, inicijativu da se od ratom razorene Gaze, uz “humano preseljenje” preostalog življa napravi turistički resort, zahtjev za Nobelovu nagradu usprkos 658 zračnih napada na sedam zemalja, islamofobiju vidljivu od Irana do Nigerije, otmicu Nicolása Madura, aspiracije za proširenje na teritorije drugih zemalja, kriminalizaciju antifašizma i još štošta drugo.
Govor američkog predsjednika Donalda Trumpa na sastanku Svjetskog ekonomskog foruma u švicarskom Davosu, konfliktan i pomalo dementan, smirio je na trenutak svjetsku zajednicu: predsjednik neće Grenland prisvojiti silom u sukobu protiv vojnih saveznika. Hoće, međutim, svim ostalim raspoloživim alatima.
„Znali smo da je priča o međunarodnom poretku temeljenom na pravilima djelomično lažna, da će se najjači izuzeti kada im to odgovara, da se trgovinska pravila provode asimetrično. I znali smo da se međunarodno pravo primjenjuje s različitom strogošću ovisno o identitetu optuženika ili žrtve“, rekao je tom prilikom kanadski premijer Mark Carney.
Mnogi su govor kanadskog premijera o pozivanju „srednjih sila“ protumačili „brutalnim“, uspoređujući ga s ratnim govorom Winstona Churchilla, herojem antifašizma u okvirima liberalnog tumačenja pojma. Neki ga čak smatraju i mogućim početkom „novog pokreta nesvrstanih“, iako gubitak privilegija patronata svjetskog šefa s hladnoratovskim krikom mahom dekoloniziranih zemalja ima malo veze. Rijetki su ga shvatili kao „šokantno priznanje“ kolapsa zapadne propagande o pravednosti međunarodnog poretka i to riječima jednog od njegovih najdosljednijih lojalista.
Uz protekcionističke mjere ekonomske prinude u vidu već famoznih carina, Trump 2.0 je svim mogućim mjerama dao do znanja da u međunarodnoj politici vrijedi isključivo zakon jačega.
Vjerni čuvari globaliziranog neoliberalnog poretka, poput Carneya, međutim, tek u posljednjim danima javno priznaju tu činjenicu, iako je američka administracija čitavu proteklu godinu aktivno provodila politike zakopavanja mita o pravičnom međunarodnom poretku.
Povlačenje iz svjetskih organizacija
Povlačenje iz niza međunarodnih organizacija bio je jedan od prvih ciljeva mahnitog potpisivanja izvršnih odredbi – legalističkog taktičkog manevra s ciljem izazivanja šoka u američkoj javnosti – koji je rezultirao stotinama aktivnih tužbi protiv i beskrajnim raspravama o predsjedničkim ovlastima.
Već je prvim dekretima, u siječnju prošle godine, američki predsjednik započeo proces povlačenja iz važnijih međunarodnih organizacija. Proces je djelomično kompletiran unazad nekoliko tjedana, službenim povlačenjem Sjedinjenih Država iz 66 međunarodnih organizacija. I letimičan pogled na popis daje do znanja da se ovdje radi o sukobu sistema vrijednosti Trumpovog MAGA pokreta s onime što smatraju globalnim zabludama i prevarama kojima treba stati na kraj.
Među organizacijama koje su SAD napustile nalazi se i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), kojoj, prema pisanju pojedinih medija, duguje 280 milijuna dolara. Trideset i jedna organizacija iz koje je Trump ispisao Ameriku u posljednjem valu odluka povezana je s UN-om.
O tretmanu okolišnih organizacija i mogućim posljedicama po klimatske promjene pisali smo naširoko. Ponovno povlačenje iz Pariškog sporazuma jedan je od ključnih događaja u okvirima američkog odnosa prema fosilnim gorivima i potencijalnoj klimatskoj katastrofi.
„Možda najveća prijevara u povijesti“, potvrdio je Trump prošloga tjedna u Davosu svoj stav, već dobro poznat po notornoj republikanskoj uzrečici „drill, baby, drill!“.
Paralelni UN – odbor za mir
Pred kraj prošloga tjedna odjeknula je vijest o konačnom osnutku takozvanog Odbora za mir, džentlmenskog kluba čija se vrata otvaraju liderima poslušnih zemalja (Kanadi je, primjerice, poziv povučen zbog spomenutog istupa kanadskog premijera) uz kaparu tešku milijardu dolara. Doživotni lider tijela, razumije se, američki je predsjednik Trump.
Podsjetimo, Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo je osnutak Odbora još u studenom prošle godine, Rezolucijom 2803. De facto je, prema mnogim kritičarima, UN tako ukinuo samoga sebe. Osnutak tijela, dakle, koje će nadzirati mir i obnovu Gaze, odobren je samo dva mjeseca nakon što su Sjedinjene Države u istom Vijeću sigurnosti uložile veto na rezoluciju kojom se zahtijevao trenutni, bezuvjetni i trajni prekid vatre u Gazi. Osnivačka povelja Odbora, objavljena nekoliko dana prije službenog osnutka u izraelskim novinama, Gazu, pak, riječju ne spominje.
Posljednjih dana već smo imali prilike slušati i čitati o usporedbama Odbora s nizozemskim i britanskim istočnoindijskim kompanijama, nastalim u osvitu 17. stoljeća, kojima su kolonizirani dijelovi istočne Azije i, na posljetku, Indija. Istočnoindijska kompanija, engleska i kasnije britanska, primjerice, nastala je dogovorom onodobnih uglednih poduzetnika i pristankom kraljice. Odličnicima je dana mogućnost trgovinskog monopola, a ponegdje i organiziranja sudske i izvršne vlasti. Korporacija je vladala suvereno stoljećima, nerijetko s armijom moćnijom od zemlje u kojoj je nastala.
Rivijera Gaza
Upravo je početkom tekućeg tjedna procurio nepotpisani dokument čiji je datum isti datumu službenog i svečanog osnutka Odbora. „Rezolucija 2026/1“ predviđa „punu zakonodavnu, izvršnu i sudsku kontrolu nad Gazom, uključujući ‘izvanredne ovlasti’“, s mogućnošću „donošenja novog zakona ili izmjenu ili ukidanje postojećih“.
Uz najbliže Trumpove ljude, u izvršno tijelo Odbora uključeni su mnogi investitori i mešetari, bivši britanski premijer Tony Blair i nekretninski savjetnici iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Takva bi postava trebala postati i izvršnim tijelom kad je u pitanju neokolonijalna uprava nad Gazom.
“Hamas je potpisao sporazum o demilitarizaciji, to je ono što ćemo provoditi. Ljudi nas pitaju koji je naš plan B. Mi nemamo plan B”, rekao je Trumpov zet Jared Kushner, jedan od ključnih ljudi Odbora. Kushnerovi bi se planovi, prezentirani odmah nakon potpisivanja povelje Odbora u Davosu, lako mogli ostvariti.
Bezbroj nebodera, priobalni turizam, industrijalci kompleksi… Tako bi, prema postojećim planovima, trebala izgledati „rivijera Bliskog istoka“, sagrađena na poprištu genocida nad Palestincima, u režiji neposrednih krivaca i počinitelja. Ubijanja civila u Gazi još uvijek ne staju– prema posljednjim izvještajima, dvoje je djece ubijeno krajem prošloga tjedna. Novorođenčad u Gazi, dok čekamo nove vijesti o izgradnji luksuzne rivijere, i dalje umire od pothlađivanja.
Rat i mir
Malo tko bi danas vjerovao američkom predsjedniku, glavnom razlogu navodnog otriježnjenja svjetskih lidera od vjere u opstanak međunarodnog poretka, da je prije nekoliko dana izgovorio kako će Amerika „zaustaviti sve ratove.“ U vrijeme kad je proklamirao namjeru uspostavljanja svjetskog mira, na inauguracijskom govoru u siječnju prošle godine, u to su, čini se, povjerovali i mnogi izvan republikanske vrhuške predsjedničkog kabineta.
Ukupno 658 zračnih napada na sedam zemalja autorizirano je od strane američke administracije u prvoj godini Trumpovog mandata. Mnoštvo je ratova, prema vlastitim riječima, s druge strane, spriječio vještom diplomacijom. U mnogim slučajevima nije se radilo o otvorenim ratnim sukobima što nije odveć važno američkom predsjedniku koji dijelu „pomirenih“ zemalja ne zna niti imena, pa je tako Armeniju prozvao Albanijom.
Rat u Ukrajini, „Bidenov rat“, na čijem je obustavljanju djelomično i gradio predizbornu kampanju, nastavlja odnositi živote. Uvjet za nastavak pristizanja američke vojne pomoći, bio je, ubrzo nakon stupanja na dužnost američkog predsjednika, dogovor o mineralima kojim je predviđeno zajedničko ulaganje. Za budućnost američke vojne industrije, uvozni mangan, titan i grafit mogli bi biti od presudne važnosti.
A budući da nije dobio Nobelovu nagradu za mir, Trump je u nedavnoj bizarnoj poruci norveškom premijeru rekao da se ne osjeća više dužnim misliti „isključivo na mir“.
Ne vjeruje u mir niti Europa, koja se naoružava neviđenom brzinom, na poticaj ili ucjenu američke administracije i uz svesrdnu podršku nekadašnjih pacifističkih elemenata, za mogući sraz s Rusijom ili čak i Kinom.
Trumpov rat protiv islamista
Na božićni su dan prošle godine, kao poklon navodno sistemski istrjebljivanim kršćanima, američki projektili preletjeli sjeverozapadnu Nigeriju. Kao proklamiran cilj navedeno je uništenje terorističkih povezanih s takozvanom Islamskom državom. Posljednjom je prijetnjom Trump prije nekoliko tjedana ponovio svoje namjere ponovnog bombardiranja u toj zapadnoafričkoj zemlji „ako se nastavi ubijanje kršćana“. Do danas nisu podastrijeti dokazi o genocidu nad tamošnjim kršćanima. Izvještaji i analize koje kontriraju takvom narativu (perpetuiranom u Americi od strane dijela američkog mainstreama i Republikanaca) često naglašavaju da kao brojne žrtve krvnika Boko Haram i sličnih grupa padaju i muslimani, uz sve ostale neistomišljenike.
Rezultati su nejasni: broj ubijenih militanata nije poznat, u različitim se izvještajima ukazuje na mogućnost riskiranja suvereniteta zbog suradnje nigerijske vlade s američkim obavještajnim službama. Nekoliko je bojevnih glava raketa Tomahawk ostalo nedetoniranima, prema nigerijskim dužnosnicima i istraživanju lista The Washington Post.
Napadima na Al-Shabaab, grupu povezanu s Al-Kaidom koja kontrolira dijelove Somalije, Trump je, u znatno žešćem intenzitetu, nastavio vojne intervencije u toj zemlji, započete još u doba Georgea W. Busha. Vojne akcije poduzete su prošle godine i protiv hutista u Jemenu i ISIS-a u Siriji i Iraku.
„Ovo nije početak rata – ovo je objava osvete“, rekao je prilikom najave vojne operacije u Siriji Pete Hegseth, takozvani ministar rata (Secretary of War). Tako je mirotvorac iz Bijele kuće preimenovao američko ministarstvo obrane (Department of Defense) izvršnom naredbom još uvijek nepotvrđenom od strane Kongresa. Povod za udar u Siriji bilo je ubojstvo dvojice američkih vojnika i civilnog prevoditelja u prosincu.
U Siriji, koju trenutno vodi umiveni islamist Ahmed al-Šara (danas podržan, a nekada od američkih službi naznačen kao terorist povezan s Al-Kaidom) ovih se dana dovršava proces likvidacije kurdske autonomije od strane središnje sirijske vlasti. U nedavnoj su prošlosti Kurdi na sjeveroistoku Sirije (u sirijskom Kurdistanu ili Rožavi, organiziranoj po principima sekularizma i direktne demokracije) sudjelovali u borbama protiv takozvane Islamske države i tako svojevremeno zadobile potporu Sjedinjenih Država. Danas su od istih ponovno izdane i ostavljene pregovarati s vlastima u Damasku.
Rat za naftu
Dvije su, pak, intervencije u prvoj godini drugog Trumpovog mandata šokirale svijet znatno više.
Lipanjski napadi američkih zračnih snaga na nuklearna postrojenja u blizini iranskih gradova umalo su rasplamsali konflikt kojega se svijet dugo pribojava.
„Pozivamo Iran na suzdržanost i na odustajanje od ambicija stjecanja nuklearnog oružja“, izjavio je tim povodom Andrej Plenković, svrstavajući Hrvatsku uz veliku većinu europskih i zapadnih zemalja koje su osudile Iran zbog toga što je napadnut.
Iran trenutno proživljava neke od najtežih trenutaka u novijoj povijesti. Dugogodišnje nezadovoljstvo teokratskim režimom u Teheranu i katastrofalna ekonomska situacija uglavnom predstavljaju razloge zbog kojih su krajem godine započeli masovni prosvjedi u iranskim gradovima. Prosvjedi su, prema različitim indicijama, eskalirali nasiljem upravo zahvaljujući američko-izraelskom utjecaju. Američki predsjednik – koji, moguće, ima i spremnog pretendenta na vlast – zaprijetio je Iranu vojnom intervencijom u slučaju nastavka represivnog odgovora nad prosvjednicima.
U trenucima zaključenja ovoga pregleda, nosač zrakoplova USS Abraham Lincoln u pratnji ratnih brodova stigao je nadomak Bliskog istoka, zajedno s novim prijetnjama Iranu. „Ogromna Armada kreće se prema Iranu. Kreće se brzo, s velikom snagom, entuzijazmom i svrhom“, objavio je Trump.
Mjesecima je trajala i neizvjesnost, obilježena gomilanjem vojnih snaga i udarima na brodove u Karipskom moru kojima je navodno dopreman kokain u Sjedinjene Države. Istraživanja koja su prokazala moguće ratne zločine u režiji američkog ministra rata digla su i američku javnost na noge. Izvjesno je bilo jedino da će američke snage poduzeti akciju u Venezueli, još jednu naftom prebogatu članicu OPEC-a, o čemu smo naširoko pisali. Ipak, izvedba otmice venezuelanskog predsjednika Madura i njegove supruge iznenadila je mnoge. Stil kojom je sprovedena imala je obilježja akcija sprovođenih od strane američkih tajnih službi, nalik Guatemali 1954., organiziranoj u ime zaštite profita američkih kompanija za izvoženje voća.
„Praćenje situacije“, bile su ključne riječi mlakih reakcija europskih i zapadnih lidera, slično kao i povodom bombardiranja Irana. Sredinom tekućeg tjedna, dvadesetak dana poslije otmice, procurili su prvi znakovi nepovjerenja američkih obavještajnih službi prema suradnji trenutne predsjednice Delcy Rodriguez s otmičarima njezinog donedavnog šefa.
„Prošli tjedan smo pokupili 50 milijuna barela samo iz Venezuele. (…) mi ćemo ih s njima podijeliti i oni će zaraditi više novca nego što su zaradili u dugo vremena. (…) Nakon što je napad završio rekli su, ‘idemo sklopiti dogovor’“, pohvalio se Trump suradnjom s kapituliranim vodstvom Venezuele.
Povećanje američkih teritorija
„Kanada živi zahvaljujući Sjedinjenim Državama. Sjeti se toga, Mark [Carney], sljedeći put kad budeš davao izjave“, osvrnuo se grobar međunarodnog poretka iz Bijele kuće na gore citirani govor kanadskog premijera.
Svijest o raspadu međunarodnog poretka kanadskog je premijera dostigla zbog neskrivenih želja američke administracije da podčini sjeverne susjede. Razgovori o Kanadi kao 51. saveznoj državi u Trumpovim krugovima traju gotovo pa od izborne pobjede.
Kanađani, inače, vole zimovati u Floridi. Mediji, pak, pišu da masovno odgađaju odmor u Americi i odlaze na druge atraktivne asistencije. Umjesto u Sjedinjene Države – protiv njih! I to gerilski, kao Mudžahedini u Afganistanu za vrijeme sovjetske invazije. Prema informacijama kanadskih vojnih dužnosnika i izvještavanju svjetskih medija, nakon sto godina izrađuje planove u slučaju američke invazije u čijem bi slučaju Kanađani bili primorani na gerilsko ratovanje.
Nepravda je, prema Trumpu, kao i u slučaju s Panamom, gubitak američkog utjecaja nad Grenlandom kojega je Trump više puta govorom u Davosu prekrstio u Island. Navodno je odustao od vojne intervencije, a Europa je navodno složna po pitanju nepovredivosti suvereniteta i teritorijalnog integriteta europskih zemalja. Grenland je, na kraju krajeva, puno bliži od Venezuele. Izgradnja američkih vojnih bazi, kao u hladnoratovsko doba, još uvijek je na stolu. Jeff Bezos, Bill Gates, Michael Bloomberg i ostali Trumpovi biznismeni, već naveliko ulažu u otok bogat mineralima.
Izlov Antife i migranata
U vremenu zaključenja ovoga teksta, diljem američkih gradova traju višednevni protesti, izazvani kao reakcija na još jedno svirepo ubojstvo koje su u tom gradu počinili agenti Američke imigracijske i carinske službe (ICE), zbog čega se niti liberalni komentatori u Americi više ne libe prozvati dešavanja u Americi fašizmom. Mnogi uspoređuju ICE-ov stil sukobljavanja s političkim neistomišljenicima s nacističkim jurišnim odredima (SA). Njihovo je djelovanje nerijetko hvaljeno u konzervativnim medijima i internetskim forumima diljem Europe.
Ispisujući dramatične stranice američke povijesti Donald Trump zapravo ispisuje priručnik desnim populistima na pozicijama moći. Svaki nasilni ispad anitimigrantske milicije Trumpova administracija pravda nasiljem Antife, stavljene na listu domaćih terorističkih organizacija. Činjenica da se ne radi o organizaciji sa središnjicom i organiziranim vodstvom, već decentraliziranom pokretu, reakcionarne vladare drugih zemalja ne smeta da učine isto. Stavljanjem antifašističkih organizacija izvan zakona u Mađarskoj, američki red scare pokazao se kao još jedan izvrsni izvozni proizvod, svojevrsna metastaza trumpizma. Na isto je nedavno pozvao i zastupnik Mosta Zvonimir Troskot u Saboru, targetirajući, između ostaloga i srpske manjinske organizacije.
Ostaje za vidjeti koliko će se u skoroj budućnosti koristiti trenutačna struktura političkih prilika kad je u pitanju sprovođenje represije nad antifašističkim organizacijama. Europske je države podpredsjednik JD Vance u veljači prošle godine opominjao zbog populizma, cenzure i ostalih signala erozije demokratskih normi. Ako trumpizam postane norma, lako bi se uz njegove ideje, mogli preuzeti i alati.
Trump je, na kraju krajeva, jesenas govorom u UN-u ponovio prijekore prema kojima migracije uništavaju Europu. ICE bi mogao, šuška se, osiguravati i zimsku Olimpijadu u sjevernoj Italiji.
Umjesto zaključka: demokracija samo za elite
Međunarodni pravo – „korisna fikcija“, kakvim ga naziva Carney – prema mnogima je oduvijek bio upravo sredstvo produljenja američke hegemonije. Ovakvim intenzitetom i iskrenošću, međutim, nije razbijan međunarodni konsenzus, stvaran 1945. i polagano rastakan od 1989. U ime tog konsenzusa, naoružavao se i širio NATO čije se članice sada okreću jedna protiv druge.
U posljednjih je godinu dana uspostavljen sustav presedana i normi koji bi, upozoravaju analitičari, većim silama mogao dati uporište u posezanju za tuđim teritorijima. Kako će se u potencijalnom srazu velikih sila koji će, prema prognozama, obilježiti i ovo stoljeće, postaviti lideri malih zemalja, pravo je pitanje koje bi trebalo mučiti i hrvatsku javnost.
Ne sumnjamo da će, kao i u slučaju učlanjenja u NATO, iz takvih razgovora hrvatska javnost ponovno ostati isključena i izručena hirovima i procjenama političke elite.
