Glasači Demokratske stranke daju se, s vremena na vrijeme, zavesti karizmatskim kandidatima koji onda, jednom kad su izabrani, nastave funkcionirati unutar postojećeg sustava, umjesto da ga promijene. No, zbilja, što nam je drugo preostalo? Jedan takav mladi kandidat, imigrant, musliman, deklarirani socijalist, Zohran Mamdani, sinoć je, uz najveću izbornu izlaznost u posljednjih 30 godina, postao gradonačelnik New Yorka, najvećeg i najbogatijeg grada u zemlji. Trump je već unaprijed najavio rat Mamdanijevom New Yorku.
U zemlji slobode, osiguravajuća društva neautorizirano nadlijeću kuće dronovima i šalju inspektore da poskrivečki fotografiraju dvorišta, a potom ucjenjuju ljude skupim kozmetičkim popravcima, prijete ukidanjem osiguranja ako ne obaviš što traže. Ako je kuća bez osiguranja, ma samo jedan dan, banka koja je izdala zajam počinje negodovati, nameće prisilno osiguranje po četiri puta većoj cijeni, što poveća mjesečnu otplatu zajma, pa ljudi prestanu otplaćivati, te završe na cesti kao beskućnici, dok im kuću otme neki private equity investitor, koji je onda malo ulicka, te pokuša neuspješno izdati za neumjereno visoki najam, pa onda kuća zjapi prazna. Tako istovremeno imamo višak praznih kuća i višak beskućnika. A naša djeca si ne mogu priuštiti stan.
Ali probaj dobiti zajam za popravke! Banke rado daju neizmjerno visoke kredite na karticama uz mafijašku, lihvarsku kamatu od oko 27 posto. Kamate su počele bezglavo rasti 2022., kako je rezervna banka, Fed, počela svoju jalovu borbu protiv inflacije dizanjem kamatne stope. Sad je počela spuštati stopu. Banke, međutim, uopće ne spuštaju kamate na kartice. Teško je odreći se lako stečenog ekstra-profita. A bože sačuvaj da bi ti dale zajam na, recimo, 7 posto uz zalog kuće da ju popraviš. Koliko samo papira i dokaza treba podnijeti uz zahtjev! I onda zaista puno truda ulože da nađu razlog da te odbiju, u nadi da će se dočepati tvoje kuće i učiniti stanovanje još nepriuštivijim i ljude još potčinjenijim kapitalu.
Svaki tvoj dug zaračunaju dvaput, a prihode ignoriraju i umanjuju i ako ništa drugo ne upali, procijene kuću na, recimo, 60 posto njene stvarne tržišne vrijednosti, pa se ti nosi s papirima i žalbama. Nekoliko službenica se bavi tvojom odbijenicom i objašnjavanjem zašto ti je nemoguće dati pare. A dok ti banke zvocaju da premalo naplaćuješ najamninu svojim stanarima, nevladine non-profit organizacije, koje daju zajmove s 1-5 posto kamata za popravke kuća, tvrde da im naplaćuješ previše, prema nemogućim saveznim HUD standardima. Trend je da se srednju klasu obeskući i učini podstanarima u kućama u vlasništvu velikih kompanija.
Od krize stanovanja jedino je još gora zdravstvena kriza. U zemlji vladavine prava, sad su nedavno najavili da će dići ljudima penzije sljedeće godine za 2,8 posto, a par dana kasnije kako će podići mjesečne premije penzionerima za Part B Medicare zdravstveno osiguranje za 11,6 posto: dakle 4 puta veće povećanje cijene zdravstvenoga umirovljenicima nego samih mirovina. To, sve po zakonu, naravski, najviše pogađa najsiromašnije umirovljenike. Nekog sa 5 tisuća mjesečno puno manje će pogoditi 11 posto više za osiguranje, nego nekog s tisuću mjesečno.
Vermont je naročito pogođen tim novim mjerama i trenutno ima najviše prosječne cijene zdravstvenog osiguranja u zemlji. Trump i kapital nam se osvećuju za progresivne politike. Stavljaju nas u blokadu. Svi smo ugroženi. Privatna osiguranja, Blue Cross, United Health Care, Humana su najednom sva povukla Part C Medicare Advantage planove iz Vermonta, koji su pomagali umirovljenicima reducirati zdravstvene troškove. Postavljene su nove barijere da bi se mogli kvalificirati za besplatno Medicaid osiguranje za siromašne: tražit će se da ljudi dokažu da rade, bit će dostupno jedino građanima, i zahtijevat će se od država da recertificiraju korisnike dva puta godišnje, umjesto jedanput kao do sada, višestruko umnožavajući birokratske troškove nauštrb zdravstvenih, iz čiste zlobe i pakosti.
Ono što je predmet ove trenutne pat pozicije u Washingtonu je da Republikanci inzistiraju glasanjem za budžet u Senatu ukinuti porezne subvencije ljudima između 138 posto i 400 posto savezne razine siromaštva, koji se ne kvalificiraju niti za Medicaid niti za Medicare, koje su do sada (od Covida) imali za zdravstveno. To će uništiti srednju klasu u Vermontu i u mom gradu. U Vermontu ima oko 30 tisuća takvih osiguranika i 95 posto njih primaju tu subvenciju, kojoj je cilj da mjesečna cijena zdravstvenog osiguranja ne prijeđe 8,5 posto mjesečnih primanja osobe. Sad će, zbog ukidanja te subvencije, nekima osiguranje skočiti na 25 posto mjesečnih prihoda: $15 tisuća godišnje za zdravstveno osiguranje!
U mom gradu, Rutlandu, ima 15 tisuća stanovnika, od kojih je 4 tisuće na Medicaidu, a 3 tisuće prima tu subvenciju. Otprilike još 3-4 je do sada imalo Part C. Vrlo je malo bogatih, koji mogu plaćati punu cijenu zdravstvenoga, ili kojima sve pokriva poslodavac. Najveći poslodavac u gradu je bolnica, koja proizvodi 10 posto prihoda od zdravstvenih usluga u državi. Bolnica se trudi pokriti troškove svakome, prva je u državi po tome i sad plaća ceh zbog te velikodušnosti. U ponedjeljak je direktorica, Judy Fox, izjavila na gradskoj skupštini kako procjenjuje da sve više ljudi neće moći platiti uslugu ili će odgađati posjet doktoru u strahu da ne mogu platiti, te da projicira gubitak od $15 milijuna sljedeće godine zbog toga. Teška srca je, kaže, ukinula dječji odjel, na kojem je moj sin bio jednom prije 17 godina. Dakle ne osiromašuju samo pojedinci, nego i bolnica, a onda, kroz manji porezni utržak, i cijeli grad, cijela država.
Trumpov plan, prepisan iz Projekta 2025 u One Big Beautiful Bill ovog ljeta, je uštedjeti novac, $325 milijardi, možda i tisuću milijardi, na odbijanju zdravstvenog osiguranja sirotinji. Ne direktno. Nego tako da zakompliciraju proceduru i papirologiju i učestalost provjera i reaplikacija u nadi da ljudi nešto zaborave, izostave, ne ispune na vrijeme i tako izgube pravo. Taj novac treba uštedjeti da bi ga Trump mogao vratiti zaslužnim milijarderima, oligarsima koji s njim ručaju, kroz porezne olakšice. Ta Superhik-ekonomija vodi društvo k još dubljem jazu nejednakosti, dakle suprotno nego kamo bi trebali ići. Zadnji put kad je Amerika zaista bila velika, kad je BNP SAD-a bio 40 posto svjetskog, 1960., porez na najviša primanja bio je 91 posto. Trump želi da bude 27 posto. To čini njegove miljardere-pajdaše velikima, a Ameriku malom, jadnom i ubogom, punom bijednih, nezadovoljnih ljudi.
Siromaštvo je glavni determinant dužine i kvalitete života. Donjih 50 posto živi sedam godina kraće nego gornjih 1 posto. Amerikanci, koji žive u siromašnim mjestima, umiru deset godina ranije od onih koji žive u bogatim predgrađima. Izgleda kao da ova administracija namjerno želi još više zagorčati život siromašnima. “Smrti iz očaja” (samoubojstva, posljedice alkoholizma, ovisnosti o drogama, itd.) u dobi 25-74 su danas peti najveći uzrok mortaliteta u SAD-u, udvostručivši se od 1999. do 2021.
Dok sirotinja skapa i umire, bogataši slave kao u ludim dvadesetima uoči crnog utorka. Četrdeset i dva milijuna Amerikanaca ostaje bez bonova za hranu, a 700 tisuća službenika savezne državne vlasti je na prisilnom neplaćenom dopustu, uslijed toga što se političari ne mogu dogovoriti oko funkcioniranja institucija vlasti. Dok nas glasnogovornik kongresa, republikanac iz Louisiane Mike Johnson, pokušava uvjeriti da moramo napraviti izbor između zdravstvenog osiguranja i bonova za hranu, ili između bonova za hranu i besplatnog školskog ručka, jer, kao, nema dovoljno novca za sve, Trump organizira plesnjak za svoje oligarhe u Mar-el-Lagu, težak $3.4 milijuna, s razgolićenim zabavljačicama, pod neukusnim i neironičnim nazivom Great Gatsby party.
Tržišni balon se puše. NVIDIA je danas vrijedna koliko 16 posto ukupnog američkog BNP-a. Sedam big tech dionica apsolutno dominira burzom i rastom BNP-a i tržišnih indeksa u posljednjih nekoliko godina. Najbolja kompanija u mom portfoliju, s oko 2 000 posto rasta, od kad sam ju kupio, nije još uvijek ništa proizvela, a kamoli prodala, ili, ne daj bože, ostvarila profit. Dečki “proizvode” nuklearne elektrane, i tako su dio ovog AI balona, koji anticipira da će AI centri trebati vlastite male nuklearke. Ukoliko AI jednom ne poželi koristiti ljude kao izvor energije, kao u Matrixu. Neće to tako još dugo. Open AI je zabilježio gubitak od $11.5 milijardi u posljednjem tromjesečju. Broj ponuda za posao na Indeedu pada već devet mjeseci.
Ne trebamo se onda čuditi da su Stephen Miller, Marco Rubio, Kristi Noem s obiteljima već pobjegli iz svojih domova i otišli živjeti u vojne kasarne, u strahu za vlastitu sigurnost od gnjevnog naroda. Niti da je Trump naredio Pentagonu trenirati specijalne jedinice Narodne garde za brze intervencije u gradovima u cilju kontrole masa i supresije građanskog revolta. Jasno je što se sprema. Najbrži način da se isprovocira narod je da se pošalje vojsku u njihove četvrti bez razloga. Kao što je već učinio u Los Angelesu i Chicagu. Politolog Robert Pape piše da je najsigurnije predskazanje samoubilačkog terorizma prisustvo okupacijskih trupa. Ljudi mrze to poniženje, tu nemoć, taj osjećaj da su pod okupacijom. Jednom kad počnu doživljavati vlastitu vojsku kao okupatorsku, nasilje postaje neminovno.
Trump to zna. Iz njegove perspektive, to je upravo poanta. On ne šalje trupe da uspostavi red, nego da isprovocira nered, kako bi mogao još više konsolidirati kontrolu i moć u ime zaštite reda i mira, otprilike kao imperij u seriji Andor. Izazvani kaos i posljedično nasilje služe krajnjem cilju da se zadrži vlast zauvijek, piše politologinja iz San Diega, Barbara Walter, autorica knjige Kako počinju građanski ratovi. Republikanski političari se rado slikaju s vatrenim oružjem i obećaju da će štititi njihovu verziju slobode. I to im se tolerira. Baš me zanima hoće li se tolerirati AOC ili Zohranu Mamdaniju. Naime, Eugene Debs, najpoznatiji američki socijalist iz vremena ludih dvadesetih, u koje nas Trump vraća, jasno je dao do znanja da je “naoružana radnička klasa neophodna za ekonomsku pravdu”.
Na to nas je podsjetio, u jednom od svojih provokantnih postova na redditu demokratski kandidat za Senat iz države Maine, Graham Platner, poznat i po tome što si je dao napraviti Totenkopf tetovažu na prsima pred 20 godina u Splitu (nema boljeg grada i države za to), koju je tek nedavno pokrio, nakon što mu je plaćena opozicija unutar vlastite stranke počela zbog toga stvarati probleme. Platner je dio novog vala stranke, liste macho kandidata za Senat sljedeće godine, koji su odbacili woke ideologiju i identitetsku politiku i vratili se klasnim korijenima, odbijajući podršku izraelskog lobbya i zalažući se prvenstveno za rješavanje problema koji tište radničku klasu: Saikat Chakrabarty (CA), James Talarico (TX), Dan Osborn (NE), Graham Platner (ME), Jon Ossoff (GA), Abdul El-Sayed (MI).
Jonathan Martin piše za Politico da Platner i drugi mogu lako biti još jedna zabluda i profućkana nada, kao toliki prije njih, kao npr. Obama ili Kennedy, te da se glasači demokratske stranke dadu tako, s vremena na vrijeme, zavesti karizmatskim kandidatima koji onda, jednom kad su izabrani, nastave funkcionirati unutar postojećeg sustava, umjesto da ga promijene. No, zbilja, što nam je drugo preostalo? Jedan takav mladi kandidat, imigrant, musliman, deklarirani socijalist, kojemu je glavna tema predizborne kampanje bila rješavanje stambenog pitanja, Zohran Mamdani, sinoć je, uz najveću izbornu izlaznost u posljednjih trideset godina, postao gradonačelnik New Yorka, najvećeg i najbogatijeg grada u zemlji (grad New York proizvodi 10 posto BNP-a SAD-a).
Trump je već unaprijed najavio rat Mamdanijevom New Yorku. Njegovi surogati, kao Randy Fine, republikanski zastupnik iz Floride, zahtijevaju da se Mamdaniju oduzme državljanstvo te da ga se uhapsi i deportira u zemlju rođenja (Ugandu). O tome koliko će ta kohabitacija između New Yorka i Washingtona, između Mamdanija i Trumpa, biti tvrda, uvelike ovisi hoće li narod moći i dalje imati povjerenja da je u SAD-u moguće još uvijek ostvariti političku promjenu demokratskim procesom, izborima, ili je doista sazrio povijesni trenutak za oružani ustanak i revoluciju. Andrew Cuomo je izgubio u svim newyorškim općinama osim Staten Islanda, pa bi možda mogao proglasiti MAGA krajinu tamo, prepriječiti balvanima most Verrazzano i tražiti zaštitu od Trumpa, pozicionirajući teške haubice nasuprot Wall Streeta.
Osim Mamdanija u New Yorku, jučerašnji izbori donijeli su velike gubitke Republikancima i u Virginiji, New Jerseyu i Georgiji. No, za buduće političke izbore i sudbinu demokracije vjerojatno najvažnije je usvajanje Prijedloga 50 dvotrećinskom većinom na referendumu u Kaliforniji. Prijedlog se službeno zove Odgovor na namiještanje izbora (Election Rigging Response Act) i cilj mu je uzvratiti jednakom mjerom na slične procese u državama kao Texas, Missouri i Sj. Karolina, gdje su državna rukovodstva, u rukama republikanske stranke, odlučila prekrojiti izborne okruge da garantiraju više republikanskih predstavnika u saveznoj skupštini: demokratsko državno rukovodstvo u Kaliforniji sad je odlučilo učiniti isto, i za to je dobilo mandat svojih građana, garantirajući apsolutnu premoć Demokrata u najvećoj i najbogatijoj državi SAD-a. Tako će politička polarizacija postati sve više cementirana između država i gradova unutar federacije – New York i Kalifornija s jedne strane, MAGA s druge – onako kako je bila u državama bivše Jugoslavije pred raspad, što je nužan preduvjet za nevolju.
Četvrt sata do ponoći nakon izbora, Mamdani se obratio građanima na slavlju u Brooklynu, ruku pod ruku s Bernijem i AOC, citirajući baš Eugene Debsa: “Sunce je možda večeras zašlo nad našim gradom, ali kao što je Eugene Debs jednom rekao: ‘Vidim zoru boljeg dana za čovječanstvo'”, i poručio Trumpu izazivački: “Da bi došao do bilo koga od nas, morat ćeš proći kroz sve nas.” Evo zore, evo dana, dakle, evo Debsa i Zohrana. Trump je odmah uzvratio kratko na Truth Social: “I tako, počinje.” Izvještavat ću iz prvih redova.
