Povjesničar Sven Milekić o eskalaciji ulične desnice: Bilo bi dobro da dođe do većeg suprotstavljanja, da ljudi pozovu policiju i odbiju izaći kada im sljedeći put pokušaju prekinuti događanje. Negdje moramo potegnuti liniju, nijedna se prava na svijetu nisu izborila uzmicanjem. Davno smo nadišli priču da će neki potez slijeva isprovocirati još veću reakciju desnice. Ne treba im prepuštati teren, već ići i na otkazivanje koncerata i na radikalno provođenje zakona. Problematične vrijednosti nemaju što tražiti u javnom prostoru.
Posljednjih tjedana maskirani muškarci i dječaci u kapuljačama nasilno upadaju na događaje vezane uz srpsku kulturu, slijevaju se ulicama izvikujući ustaške parole te napadaju novinare. Od pravnih reperkusija svojih djela brane se navijačkim prosvjedima, a grozomorne tenzije nastavljaju rasti. Dok premijer Andrej Plenkovićnominalno “najoštrije osuđuje” te napade, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek oprezno balansira između osude napada na manjinu i osude srpskih “provokacija” usred ovog svetog mjeseca studenog. Većih vladinih poteza od slanja policije da stražari pred zagrebačkim uredom Srpskog narodnog vijeća nije bilo. Istovremeno, poznati nam akteri poput Marka Skeje izjavljuju da “kulturnjaci naši, koji su financirani iz hrvatskog proračuna, namjerno, svjesno i ciljano podrivaju hrvatsku državu”.
Za komentar o ovoj reanimiranoj atmosferi netrpeljivosti i njezinim uzrocima obratili smo se Svenu Milekiću, povjesničaru i postdoktoralnom istraživaču pri Demokratskom institutu Central European Universityja, koji trenutno radi na međunarodnom znanstvenom projektu o samopercepciji i vanjskoj percepciji ratnih aktera. Prošle mu je godine u znanstvenom časopisu Tragovi objavljen rad “Protiv ‘izjednačavanja žrtve i agresora’: stavovi udruga hrvatskih veterana prema Srbima”, a uz dugogodišnji znanstveni rad piše o srodnim temama i za Balkan Insight, portal Balkanske istraživačke mreže (BIRN) za promicanje neovisnosti istraživačkog novinarstva u regiji.
Kako biste ocijenili trenutnu atmosferu u Hrvatskoj? Split, Zagreb, Rijeka, Vukovar – čini se da nema regije u kojoj se ne pojavljuje reanimacija rata u malom.
Situacija u Hrvatskoj je eruptirala. Došlo je do klimaksa nečeg što se već dugo događa jer se stvorila i pogodna klima. Prvenstveno su za to zaslužni politički akteri, odnosno najviše stranke na vlasti – HDZ, a onda i njegovi koalicijski partneri – a možda i dio desne opozicije koji je navodio ekstremni etnonacionalizam u gotovo samouništavalačkom smjeru. Kompletna društvena kritika na najnižem, uličnom nivou se preselila na ta identitetska, simbolička pitanja.
To je permanentna borba, oblik kulturnih ratova koje manje-više proživljavamo još od ekonomske krize 2010-ih, kada je prebacivanje rasprave s nužnog razgovora o neoliberalnom kapitalizmu na kulturna polja odgovaralo populističkim desničarskim strankama. U Hrvatskoj to zapravo kontinuirano traje još od kraja vlade Jadranke Kosor. Ona je tada svjesno skrenula u te teme, iako se danas pravi poprilično nevješta i miljenica je liberalnih medija. Prisjetimo se, između ostalog, da je upravo ona uvela Tomislava Karamarka u HDZ. U predizbornoj kampanji 2011., HDZ-ovac i šef HVIDRA-e Josip Đakić nabrajao je srpska imena u Kukuriku koaliciji, dok se Kosor smješkala. Kako se sjećam, oni su prvi počeli pričati o iskopavanju grobova komunističkih žrtava, a zatim je uslijedilo i neuspješno procesuiranje Josipa Boljkovca, što je isto na neki način bilo razračunavanje s ljevicom, iako je on jedno vrijeme bio HDZ-ov ministar unutarnjih poslova. Zatim je uslijedila i antićirilična “revolucija” u Vukovaru, itd., a sve je stalo nakon prestanka prosvjeda šatoraša 2015.
Danas je sve ponovno buknulo zbog kombinacije nemoći i nezainteresiranosti HDZ-a, zbog koje su ta pitanja prepuštena čitavom spektru provladinih i antivladinih snaga. Odvija se natjecanje između stranke na vlasti i ulične desnice, koja je desnija čak i od Domovinskog pokreta. Njihovi heroji su danas valjda DOMiNO ili Hrvatski suverenisti, ali zapravo se svi natječu tko će biti veći etnonacionalist. Tu, naravno, ispaštaju Srbi i bilo koje druge manjine – strani radnici, kulturni radnici i intelektualci, vrlo često i žene.
Odgovornost za trenutno stanje leži na državi. S jedne strane, ona govori da neće dopuštati uličnu “pravdu”, ali s druge joj cijelo vrijeme daje za pravo. Državni vrh govori da je ljevica ta koja svugdje vidi ustaše i da tim pretjerivanjem izaziva ova recentna događanja. Ali ne možeš nekoga isprovocirati toliko da aktivno radi na uličnom desničarenju i sam inicira te teme i otvara te kulturkampfove. Meni to jednostavno nije uvjerljivo.
Ulice pune ustašofilnih iskaza također ne idu u prilog argumentu o paranoidnoj ljevici. Kakvu ulogu u tome igra službena pozicija Hrvatske prema zločinima NDH?
Kao što smo vidjeli iz nedavne reportaže Telegrama, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova je angažiralo Igora Vukića, negacionista, kako bi educirao hrvatske diplomate o Jasenovcu. Tako Hrvatska službeno smatra da je Jasenovac laž, da se holokaust i genocidi u tom logoru nisu dogodili i da tako moraju misliti i naši diplomati. I ovo opet nije slučajno, jer je prema tekstu Hrvoja Šimičevića ministar Gordan Grlić Radman nahvalio Josipa Pečarića za njegovo negiranje zločina u Jasenovcu, uz opasku kako je to “važno pitanje koje nam je nametnula jugokomunistička i velikosrpska propaganda, o čemu je istraživao i pisao pokojni predsjednik Tuđman“.
Također, hrvatska vlada financira i online projekt CroFacta, u kojem navodni hrvatski stručnjaci osporavaju upotrebu neznanstvenih tvrdnji u javnom prostoru. Tamo se isto radilo na direktnom osporavanju genocida počinjenog nad Srbima analizom prema kojoj je Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac taj pojam koristila nepravilno. Uz podršku ministrice Obuljen Koržinek izvršen je pritisak na tadašnjeg direktora JUSP Jasenovac, koji je odstupio s položaja, da bi na kraju na čelo došla Sara Lustig, Plenkovićeva osoba od povjerenja. Nakon toga je pojam genocida nad Srbima maknut sa stranice JUSP-a Jasenovac, kao i točno navedeni broj ubijenih/umrlih (lista se može pregledavati, ali na početku nema ukupnog broja s razrađenim statistikama po nacionalnosti, spolu, starosti i godini smrti). Sve ovo je previše da bi to bila koincidencija, ovo je vrlo jasno formulirana politika.
Kao što vidimo na ulicama, genocid nad Srbima se svugdje niječe jer se smatra nečim što ide kontra ontološke sigurnosti hrvatske države i nacije. U suprotnom, naš bi identitet žrtve u hrvatsko-srpskom sukobu bio kompromitiran, jer smo se uspostavili kao žrtva velikosrpske agresije i nastajemo kao nekakva moderna politička nacija usprkos njoj. Zločini NDH nam onda nekako ne idu baš u taj scenarij. Ulična desnica ide za tim, i stvarno sad već smatra da se genocid nad Srbima nije dogodio i da je on jedna velika komunistička zavjera, ili da se zločini jesu dogodili, ali su bili opravdani.
Dok reflektira stvari s vrha, ulica se uvjerava kako je to zapravo velika borba protiv elita. To je populistički narativ prema kojem su recentna zbivanja zapravo borba za pravednije i poštenije društvo protiv onih koji nam žele nametnuti nekakav križ zločina i genocida, pogotovo u dihotomiji Hrvatske i Srbije – žrtve i agresora – koja perzistira već 35 godina.
Sličan narativ prati i Jugoslaviju. U javnom se diskursu gotovo bilo kakvim kretanjima ljevice pripaja ideja agresivne jugonostalgije koja pokušava vratiti suverenu demokratsku državu u komunistički “mrak”. Kako takva retorika utječe na percepciju građana?
Današnji antijugoslavenski diskurs je također kulminacija 35 godina diskursa jer se Hrvatska stvorila i nasuprot Jugoslaviji. Naravno, u svom je ustavu štuje, jer je Socijalistička Republika Hrvatska bila ključ za međunarodno priznanje – da ona nije postojala, pitanje je bi li postojala današnja Hrvatska i definitivno je pitanje u kakvim granicama.
Taj diskurs svako malo oživi i vrlo je zgodan za napad desnice na ljevicu jer je svako spominjanje Jugoslavije negacija Hrvatske. Od 2017. npr. imamo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, no kad Plenković govori o njoj, redovito umjesto “nedemokratski” koristi riječ “totalitarni”, iako ona nije u službenom imenu institucije. Ključ je stalno govoriti da je to totalitarna država i režim s kojim ne smijemo imati nikakve poveznice.
Danas slušamo, kako ste naveli u radu, i narative “kriminalizacije hrvatskih branitelja, njihove djece i hrvatske mladosti.” Tako u pozivu na Torcidin prosvjed čitamo i navode o “jugočetničkoj medijskoj hajci” na branitelje. Kakva je uloga braniteljskih udruga u trenutnoj klimi i izdvaja li se trenutno kretanje iz dosadašnjeg obrasca?
Mislim da ništa od toga nije suštinski novo. Uvijek je bilo “zabraniteljskih” pokušaja, no oni su se odnosili na koncerte Lepe Brene, Balaševića ili čak Gustafa, a i na festival Fališ. U radu sam specifično pisao o veteranskim udrugama u Hrvatskoj i to su vrlo određene organizacije koje ili sudjeluju kao tzv. proxy organizacije za političke stranke ili guraju neke svoje interese.
Promjena koja se sada, čini mi se, po prvi put događa, je da se ovakva kretanja događaju dok je HDZ na vlasti. Iako je manjih primjera bilo i prije, poput otpora uhićenju Ante Gotovine tijekom vlade Ive Sanadera, HDZ, srednjestrujaške braniteljske udruge i mediji su to tada bolje blokirali. Sada se to na vrlo direktniji način odobrava, tolerira i daje im se za pravo.
Dobar dio najvećih veteranskih udruga ni nisu izravno uključene u trenutna zbivanja, više ih vode lokalne organizacije i ulična desnica, a politika ih ili opravdava ili im sekundira. Primjerice, lokalna splitska organizacija Domovinskog pokreta je pozdravila prekid događanja u Splitu, a među uhićenim počiniteljima bio je i šef HDZ-ovog ogranka kotara Blatine-Škrape.
Zašto su danas baš manjinska kulturna događanja na udaru, a ne, primjerice, komercijalni koncerti? Radi li se, kako tvrde uključeni, samo o terminu održavanja ili postoji i nešto više?
Mislim da su kulturna događanja meta barem iz dva razloga. Kulturni događaji su vidljivi marker postojanja srpske manjine u RH, iako osobno ne bih znao za hrpu njih da nije bilo kontrareakcija. Također, kultura je danas jedino polje kritike.
Kao drugo, oni su najslabija karika u lancu. Najlakše je doći na događanje i napasti djecu i starce, a u tome sudjeluju i navijači, kojima su takve skupine zgodna žrtva za iskaljivanje frustracija. Najlakše je udariti po onome slabome, jer ga neće zaštiti ni ministrica kulture ni policija, koja i kad dođe na takve skupove, prvo gleda čime su ih organizatori događanja isprovocirali.
Da ne koriste nasilje, nominalno ne bi bio problem da se ljudi ne slažu s održavanjem događaja. No stvorila se atmosfera hajke i u nekoliko se tjedana dogodilo pet takvih događaja za redom. To jesu incidenti, ali u kom trenutku broj incidenata tvori slučaj? Očito se pokazuje da se situacija kovitla, a stvari se sada i getoiziraju i policija okružuje kulturne centre kad god održavaju događanja, što odvraća posjetioce.
Kako vidimo na ulicama, mnoge mlade crnokapuljaše danas pogoni upravo ta kultura navijačkog nasilja i desnog ekstremizma. Pisali ste i o tome za Osservatorio balcani e caucaso Transeuropa 2020. Zašto mladi toliko podliježu takvim kretanjima?
Čini mi se da je to rezultat manjka opcija i sadržaja u životu, koji se onda upotpunjuje radikalnim etnonacionalizmom, stvaranjem slike o samom sebi nasuprot drugih prema ključu “Hrvati su Hrvati jer nisu Srbi”. Ujedno je to i dugostojeći dio navijačke kulture, posebno radikalnijih “ultra” skupina.
Glavne navijačke skupine kod nas već od osamdesetih jašu na valu nacionalizma i nasilja koji se jedan dan prelijeva preko Srba, drugi dan preko Roma, treći dan preko homoseksualaca. Već se krajem devedesetih na tribinama čulo “ubi Srbina” i viđao nacistički pozdrav. Mlade desničarske snage su skrenule u proustaštvo 2000-ih, kad se prosvjedovalo u korist Gotovine, ali su one također bile pacificirane od strane branitelja.
Za razliku od tada, u obrazovanju mladih danas veliku ulogu igraju i internet i društvene mreže, pa tako i Wikipedija, o čijem ste negiranju zločina u Jasenovcu također pisali. Koliko pripajanje “vrijednosti” NDH hrvatskom identitetu kroz takve medije utječe na percepciju mladih?
Mislim da to također doprinosi jer se dobar dio društvenih mreža doživljava kao neki oblik alternativnog, antielitističkog foruma koji otkriva nekakve velike istine i zavjere. To dodatno hrani osjećaj pravednosti i uvjerenosti u “pravu stvar”. Počneš se pitati – možda to ipak nije baš kako oni govore, možda Jasenovac nije bio tako strašan, možda je ipak bio samo malo žešći zarobljenički logor ili, kako su ga već zvali na hrvatskoj Wikipediji, “radni”. Algoritmi te vrlo lako navuku u takve polusvjetove u kojima ostaješ zarobljen u echo chamberu i stalno primaš iste informacije. Imaš osjećaj da to svi govore, iako je to zapravo mali broj ljudi. Tim se kanalima, kao i grafitima, normalizira simbolika poput ustaškog U – kad ga vidiš 1000 puta, više ga ne primjećuješ.
Kao što je sociolog Ivan Roško rekao u nedavnom intervjuu, problem je što se stvaranje države uzima kao najviša vrijednost. Bitno je što smo se borili za Hrvatsku, pa makar ona bila neprihvatljiva u tom obliku. Kada imaš takvu fiksaciju na državnost, ne treba se čuditi što demokratske, liberalne, socijalističke ili humanističke vrijednosti padaju u drugi plan. To je i tuđmanistički narativ – nije bitno kakvu državu želimo, već da imamo svoju državu a onda možemo odlučivati kakva će biti. Kakva god da je, dobra je.
Na kraju ipak ispada da te, kad imaš svoju državu, vlastiti sunarodnjak pokrade, prevari i iskoristi više nego ijedan Srbin, Jugoslaven ili komunist. Takav sentiment dobivam i kroz pričanje s mnogim veteranima, i s lijeve i s desne strane – najveći zločinci su se izrodili nakon rata, u onom što smo mi sami napravili od države.
Smatrate li da se civilna, lijeva i antifašistička scena mogu učinkovito organizirati i doprinijeti umanjenju nastale ksenofobne situacije, ili će to morati biti potez državnog vrha?
Najveća odgovornost je na državi, ali što HDZ ima za dobiti prekidanjem takvih incidenata? U EU-u smo, nema vanjskih sankcija, nema magične batine. Mislim da država računa da će se to ispuhati, a možda i hoće, no ja se ne bih kladio na to. Možda će se promijeniti u neki drugačiji oblik kulturkampfa, ali ne vidim da će nestati samo po sebi.
Nisam previše optimističan oko ikakvog nadolazećeg rješenja, no mislim da smo davno nadišli priču da će neki potez slijeva isprovocirati još veću reakciju desnice. Ne treba im prepuštati teren, već ići i na otkazivanje koncerata i na radikalno provođenje zakona. Problematične vrijednosti nemaju što tražiti u javnom prostoru – ustavno je pravo građana da izraze svoje stavove, čak i filofašističke, no ako to žele činiti u javnom prostoru, moraju prijaviti skup, imati redare u reflektirajućim prslucima, itd. sve po zakonu. Ako ne ispunjavaju te uvjete, nemaju to pravo.
Kako je rekao Nikola Vukobratović, trebamo si međusobno pomagati i osnaživati se, a ne se povlačiti na svaki njihov mig. Iza ulične desnice ne stoji neki veliki masterplan, no stvari će se nastaviti pogoršavati po inerciji, ako im to dopustimo. Bilo bi dobro da dođe do većeg suprotstavljanja – da ljudi pozovu policiju i odbiju izaći kada im sljedeći put pokušaju prekinuti događanje. Naravno, u splitskom slučaju se radilo o uplašenim starcima i djeci, a djetetu od 14, 15 godina u tuđoj zemlji nije prvi refleks izvaditi mobitel i zvati policiju. No, negdje moramo potegnuti liniju, u protivnom smo u njihovoj moći i ovisimo o tome koliko nam mrvica padne s njihovog stola. Moramo se suprotstaviti – nijedna se prava na svijetu nisu izborila uzmicanjem.
