Thompson na Trgu, dan poslije: HDZ je oduvijek imao problem s urbanom kulturom i mentalitetom moderniteta, pa je na svoj politički nišan uzeo gradove, a posebno Zagreb kao svoju neubranu jabuku.
Prije jednog stoljeća, za vrijeme pandemije španjolske gripe (1920. g.) Freud je, shrvan tugom zbog smrti svoje 25. godišnje kćeri Sophie, napisao pastoru Oskaru Pfisteru: „Očita brutalnost našeg vremena teško nas opterećuje“. Deset godina kasnije (1930.) objavio je tekst Civilizacija i njeno nezadovoljstvo u kojem nagovješćuje drugu stranu kulture, njezinu tamnu stranu.
Walter Benjamin će deset godina poslije razotkriti barbarsku podstruju koja se krije u svakom „kulturnom proizvodu“ nadovezujući se na Freudovu analizu mehanizma kojim su nezadovoljstva nužna, a ne slučajna posljedica „kulturne prirode“ naše vrste. Uronjeni u stvarnost naše svakodnevice, sve smo svjesniji kako se društvo nije puno promijenilo otkada je Freud objavio svoju tezu o inherentnom nezadovoljstvu ljudskog bića.
Možda smo, u međuvremenu, jedino postali nešto površniji, dok je kultura mutirala postajući otpornija na nelagodu jer je paradigma površnosti istisnula dubinu iz života „Tik Tok generacije“ kojoj, usprkos prividu njene ležerne uronjenosti u nove tehnologije, nije lako pošto ih nemoilosrdno šamaraju fenomeni ubrzanja vremena, kaosa i nesigurnosti neviđenih razmjera. Osim toga, ni tradicionalna vjera više ne daje zadovoljavajuće odgovore na pitanje o smislu života, ali je zato broj potencijalnih Spasitelja svih vrsta narastao.
Nietzsche bi možda rekao da „napokon živimo opasno“ jer su radost i odgovornost na čovjeku, a ne na Bogu („Bog je mrtav“), pošto njegov ubermansch nije biološki koncept, nego stav da ciljeve ne postavlja vjera, nego čovjek sam.
Ma kako bilo teško, poluge za dosezanje ciljeva su napokon u rukama čovjeka, a ne transcendetalnog bića. Pa zar još Lukrecije nije u svom De rerurm natura (1. st. p. Krista) tvrdio da bogovi ne vode računa o ovome svijetu, a još manje o bilo kojem drugom?
U međuvremenu je, čudnovatom metamorfozom, hegemonizirajuće kršćanstvo u Europi dovelo do povećanja sekularizma, ali i do njegovog pandana: ponovnog oživljavanja fundamentalističkih pokreta različitih usmjerenja, ali i diktatorskih apetita političkih vođa. Dijaboličnu ulogu aktualnih političara nikako ne smijemo zanemariti. Izgleda da se teška depresija prema kojoj je svijet galopirao 1930-tih godina ne razlikuje puno od onog što nas čeka. Ako tome dodamo i „radikalnu neravnotežu“ koja postoji u nama samima (a ne samo u društvu) onda, kao što bi to rekao Bob Dylan, nema ikakve sumnje da: A Hard Rain’s A-Gonna Fall.
Sylabus Errorum
Kada je papa Pio IX ( 8. prosinca 1864.g.) objavio Sylabus Errorum (Popis Zabluda ) kao dodatak enciklici Quanta Cura u kojoj je osudio racionalizam, socijalizam i liberalizam, Pontifex Maximus kao da je za sva vremena dao recept liberalno-lijevim društvenim snagama kako se suprostaviti apokaliptičnoj konzervativnoj regresiji koja možda nikada nije bila opasnija. Pio IX jasno je odgovorio na pitanje tko jedino tu regresiju može zaustaviti.
U vremenu kada raznoraznih „Vrhovnih Svećenika“ ne fali nikome (pa ni nama), treba podsjetiti da je Novi Zavjet rezervirao osobni svećenički identitet samo za Isusa Krista, a svi ostali članovi crkvene zajednice su (prema Petrovoj poslanici) „svećenički narod“ odnosno „izabrani narod, kraljevsko svećenstvo, sveti narod, Božja posebna svojina, da naviješta hvale njegove“, čime je kompletna crkvena zajednicu dobila neviđenu svećeničku dimenziju („bit će svećenici Božji i Kristovi i kraljevat će s njim tisuću godina“). Izvanbiblijski dodaci o sakrementalno – hijerarhijskom svećenstvu, papama i njihovoj „nezabludivosti“ itd. tu su isključivo radi birokratskih potreba institucije Crkve, a ne zarad naroda kršćanskog.
Takve su interpretacije, uostalom, dovele do bifurkacija glavne struje kršćanstva u više tokova. Prema Novom Zavjetu nauk o svećenstvu vjernika nas uči da svi koji vjeruju u Krista imaju udjela u njegovom svećeničkom statusu pa prema tome ne postoji poseban red ljudi koji posreduju Kristovo znanje, prisutnost i oproštenje ostalim vjernicima, te svi vjernici imaju pravo i autoritet čitati, tumačiti i primjenjivati učenja Svetog pisma. Možda zato i možemo kazati kako lijevo-liberalne, progresivne snage nikada nisu imale problema s biti (nauka) kršćanstva nego jedino s dijelom njegovih profesionaliziranih službenika (birokrata) i njegovih (institucionalnih) oblika. O tome najzornije svjedoči Teologija oslobođenja, „narodna crkva“ i sl. Jedina novost je u tome što su se namnožili neki novi, sekularni „Vrhovni Svećenici“ koji, doduše, nemaju crkvu, ali imaju svoju pastvu koja, „prav za prav“, nema ama baš nikakav integritet. Baš se jedan takav Nepogrešivi ukazao u nas usred Zagreba u Banskim Dvorima odakle redovito propovijeda i odašilje „enciklike“ svoje.
„To se ovdje ne može dogoditi“
Američki nobelovac Sinclaire Lewis 1935. g. objavljuje roman It Can’t Happen Here (“To se ovdje ne može dogoditi“). Odmah je postao bestseler, a njegova kazališna adaptacija premijerno je izvedena samo nekoliko dana prije ključnih predsjedničkih izbora 1936. godine – za vrijeme vrhunca fašizma u Europi.
Radnja je jednostavna: predsjednik Franklin Roosevelt ne uspijeva osigurati demokratsku nominaciju za reizbor, otvarajući tako put senatoru Berzeliusu “Buzzu“ Windripu, karizmatičnom demagogu, populistu i vatrenom nacionalistu žestoke retorike koji obećava zaštitu „malog čovjeka tradicionalnih vrijednosti“, drastične ekonomske i društvene reforme, uz patriotsku retoriku. Windrop se na kraju, vješto iskoristivši najdublje strahove svog naroda u vremenu velikog razočarenja političarima i oporavka Amerike od Velike Depresije, domogao Bijele kuće postavši predsjednik. „Moramo maknuti njihove prljave ruke s banaka i burze“, kaže jedan lik govoreći o političarima. Imigranti su, naravno, bili meta narodnog gnjeva, tada kao i sada „rješenje“ je bilo njihovo protjerivanje iz Amerike.
Svojom distopijskom satirom Lewis je želio upozoriti Ameriku na neposrednu prijetnju vještih demagoga, populističkih prevaranta i lažnih Spasitelja koji se nakon dolaska na vlast „obogotvore“ gledajući samo svoj osobni interes, uništavajući demokraciju promovirajući autokraciju. Njegova supruga Dorothy Thomson bila je prva strana novinarka koja je istjerana iz Trećeg Reicha. Njegov roman To se ovdje ne može dogoditi postigao je svoju političku svrhu. Franklin Delano Roosevelt postao je demokratski kandidat, pobijedio je na predsjedničkim izborima i postao jedan od najzaslužnijih ljudi poraza fašizma.
A da li se ovdje, kod nas, to ipak dogodilo? Je li hrvatsko društvo postalo žrtva vrhunskog političkog mađioničara čija se tehnika među takvima kao što je on naziva „zavaravanje“, gdje jednom rukom ti spretni prevaranti rade nešto naizgled važno kako bi odvratili pažnju od one „prave stvari“ dok drugom rukom izvode svoj trik (tehniku) osvajanja i održavanja vlasti? Nije ovdje riječ o nikakvom naivnom baronu Munchausenu koji nas uvjerava kako je sam sebe (skupa s konjem) izvukao iz močvare povlačeći se za vlastitu kosu. Ne, ovdje je riječ o hrvatskoj varijanti Ostapa Bendera čija je čuvena parola: „Benzin vaš – ideje moje“ !
„Na čeg bi ta država sličila“
Hrvatska je ovih dana prepuna čuda. Andrej Plenković (AP), čovjek očitih ambicija sekularnog Pontifexa Maximusa – još uvijek bez oblikovane Crkve, ali s organiziranom sljedbeničkom pastvom, trenutno predstavlja nekakav mix između paganskog Maga i Vrhovnog Svećenika u nastajanju. U dva dana je izvršio prijelaz s „meke diktature“ (dictablanda) do „samopuča“ (autogolpe, self-coup) uzdignuvši se, poput kljucavog političkog bjeloglavog supa, iznad Ustava RH, parlamentarne demokracije, lokalne samouprave i „pišljivih zakona“. Koja gnjavaža za takvog Titana da još mora nekome objašnjavati ili (ne daj Bože) polagati račune za to što radi! Pa zar je moguće da za njega, kao poglavara hadezeove „apističke crkve“ u nastajanju, ne važi dogma o nezabludivosti kao kod onog pravog Pontifexa Maximusa? Ako slučajno ne važi, to pod hitno treba ispraviti.
HDZ je oduvijek imao problem s urbanom kulturom i mentalitetom moderniteta, pa je na svoj politički nišan već odavno naciljao hrvatske gradove a posebno Zagreb kao svoju nedohvatljivu (neubranu) jabuku. Banskodvorski Pontifex Maximus to je samo podigao za jednu potenciju više. Kao što Trumpu cure političke sline kada mu se spomene New York, tako i AP-ova „unutarnja busola“ podivlja na spomen Zagreba. Kada ga već ne može politički pobijediti i dobiti vlast u njemu, odlučio ga je orobiti. Zasad, oteo mu je svečani doček brončanih hrvatskih rukometaša. Očito, svatko ima „svog Mamdanija“. Trump onog pravog, a AP Tomislava Tomaševića.
Apistička optika je optika proizvodnje „paralelnih kultura“ – „naše“ ognjištarsko-antiurbane i „njihove“ građanske (liberalno-univerzalističke). Apizam politiku shvaća kao kontinuirani rat između „dvije moći“, „naše“ i „njihove“. Podjela je temelj filozofije njihovog razarajućeg političkog uma koji napreduje jedino kroz perpetuiranje tog sukoba. Žrtva je kompletno hrvatsko društvo (ali, koga briga za to ) a „zarada“ je njihov sitni apistički politički interes. Pretpostavlja se da će do 2050.g. dvije trećine našeg globalnog stanovništva živjeti u urbanim područjima. Gdje će tada apizam pronalaziti mrvice svoje hranjive supstance za produženje svog političkog života? Još od starogrčkih polisa preko aztečkih altepetla (gradskog središta), pa do suvremenih gradova kao jezgri otpora barbarizaciji života i kulture života odvijao se sličan konflikt.
Konzervativni tradicionalizam je uvijek pokušavao potpaliti sukobe i iracionalne strasti između ljudi ne bi li iz toga izvukao kakav svoj sebičan politički profit. Zato i je AP, otimajući od grada Zagreba svečani doček hrvatskih rukometaša, pribjegao receptu tzv „emotiokracije“, odnosno pokušaja manipulacije emocijama (očekivanja) građana. Stalna proizvodnja i plasiranje hrpe laži temelj je takve vrste političke pameti. Banskodvorski Pontifex Maximus je umislio da u svojim „tvornicama svijesti“ dnevno može proizvoditi, izmišljati „apističkog čovjeka“ kao budućeg sljedbenika njegove crkve u nastajanju. Ta filozofija ispunjavanja „beskrajne praznine vremena“ (Leonid Andrejev) apističkim sadržajima pretvorila se u golo nasilje, bullying, pirateriju, kidnapiranje „istine“, pa čak i otimanje nepripadajućih ovlasti nikad (na izborima) osvojenog grada Zagreba. Tako se gornjogradski lažni Pontifex Maximus pretvorio u silovatelja Ustava, zakona i volje građana. Spao je čak ispod razine možda i najpoznatijeg „autogolpiste“, Napoleona III (Osmanaesti brumaire Luisa Bonaparte). Lažna veličina iz Banskih Dvora se do kraja odmetnula, neskromno umišljajući da sam na sebe može primijeniti onu poznatu De Gaullovu izreku: „Kada poželim da znam što misli Francuska, upitam sam sebe“. Tako i on s Hrvatskom. Jako se prevario.
Jedino što je u njemu ostalo od svega „francuskog“, njegove su uspomene na hrvatsko veleposlanstvo u Parizu u kojem je radio još dok je HDZ najiskrenije smatrao najvećom opasnosti po interese demokratske budućnosti Lijepe Naše. Danas se njegovo slavno „europejstvo“ može sažeti u nedavno izgovorenu rečenicu jednog od najistaknutijih apostola apizma, Stipe Mlinarića Ćipe koji je, u skladu sa Zakonom o hrvatskom jeziku, direktno u TV kameru izgovorio: „Na čeg bi ta država sličila“ kada bi SDP i Možemo! došli na vlast. Današnja Plenkijeva Hrvatska zaista je slika i prilika Ćipe!
