Kako Gredelj (još) nije ni tema u javnom prostoru (mimo revijalnih najava), nije neobično da su birokratska rješenja koja se nude kao privremena zapravo štetna i banalna, a pojačavaju i bojazan da bi takva mogla biti i ona trajna.
Puno je zagrebačkih lokacija koje su u značajnoj diskrepanciji između planova i stvarnosti. Iznimka nije ni ono što svodimo pod naziv Gredelj, a koji uključuje i širi prostor koji bilježi čitav niz studija i vizija za integraciju i reurbanizaciju te najvažnije zagrebačke strateške parcele. Zajedničko svim tim idejama je planiranje novog kvarta kao novog gradskog središta, s pripadajućim javnim prostorima, a u pravilu podrazumijevaju i nekakav park. Dok pristupi, položaj unutar sklopa, ili površina zamišljenog parka variraju, vjerojatno svima je zajedničko da, između ostaloga, vide potrebu takvog sadržaja na toj lokaciji koja upravo prolazi najznačajniju transformaciju zadnjih desetljeća. Uklanjanjem derutnih objekata bitno je izmijenjeno lice donedavno industrijskog krajolika kako bi se stvorio prostor za izgradnju megaparkirališta kao privremenog, „srednjoročnog“, rješenja. Svođenje tako velikog, vrijednog i strateškog resursa samo na parkiralište svakako nije dobra ideja i „zapravo je poruka o nedostatku vizije“ i određenoj nemoći Grada da ponudi više. Parkiralište „nije privremeno rješenje nego privremena blokada razvoja“, ali i realnost s kojom se sada mora računati.
Prilika da se na tome prostoru, uz značajno proširenje parkirališnih kapaciteta, dogodi i privremena zelena površina, doslovno livada , kao nekakav polivalentni park u najavi, za sad nije prepoznata, niti se nude neke druge. Takav pristup oživljavanju kompleksa stvorio bi naznaku budućih poželjnih programa, osnažio ulogu parcele kao javne i otvorio prostor za javnost i – grad.
No, kako Gredelj (još) nije ni tema u javnom prostoru (mimo revijalnih najava), nije neobično da su birokratska rješenja koja se nude kao privremena zapravo štetna i banalna, a pojačavaju i bojazan da bi takva mogla biti i ona trajna. Pitanje je i koliko građani Zagreba danas uopće priželjkuju ili očekuju grad za sebe ili konkretni park na prostoru Gredelja. Upliv javnosti u nekoj mjeri sasvim sigurno može trasirati budućnost, ali ga treba otvarati i omogućiti. Graditi očekivanja i od parcele i budućeg parka znači misliti grad. I to onaj koji nije samo u gotovom i serviranom, već i u procesnom, demokratičnijem i možda boljem.
Kad je 1873. otvoren Zrinjevac, bio je to prvi pravi zagrebački urbani park. Stariji Maksimir tad je još daleko izvan grada. Zrinjevac je formiran na lokaciji nekadašnjeg stočnog sajmišta. U vrijeme nastanka parka, broj stanovnika Zagreba manji je od 30 000, a izgradnja reprezentativnog javnog parka odražava aspiracije grada u uzletu. U trenutku otvorenja dovršenog Zrinjevca na njegovim obodima nije bilo nijedne zgrade osim stare vojarne u Petrinjskoj, danas zgrade suda. Slučaj pokazuje da se prvo dogodio park, pa se tek onda dogodio grad. Gradska uprava zadala je uređenje javnog parka kao impuls i mjerilo urbanizacije, a sve drugo je (u)slijedilo. Određene paralele moguće je povući i s budućim kvartom Gredelj. Tamo gdje bi već samo privremeni javni sadržaj mogao biti poticaj prepoznavanja i prisvajanja kompleksa koji je za većinu Zagrepčana i Zagrepčanki nepoznanica jer je bio zatvoren više od stoljeća i kao takvog ga je grad preskočio i okružio.
Tekuća raščišćavanja i rušenja na Gredelju otvorila su i veće manevarske mogućnosti za pozicioniranja parkovne i drugih javnih površina. I to u privremenom i drugom režimu. Istovremeno je očit i rizik od zapunjavanja sadržajima koji mjesto poništavaju, poput parkirališta, a ne otvaraju na način kao što bi to nudili javni prostori. Političke okolnosti odlučit će što će i u kojoj mjeri prevagnuti, no mjesta za novi velik park svakako bi trebalo biti i tu javnu svijest bi valjalo poticati. Ne samo ukupnost rješenja, već i njegova površina, oblikovne i druge kvalitete, pa onda i značaj tog budućeg parka trebala bi odražavati i činjenicu da je prostor Gredelja kupljen novcem stanovnika Zagreba – kojima i pripada. Utoliko, nije javni interes da većina parcele bude ispunjena gradnjom objekata koji nisu javni, već to da ogromna većina kompleksa bude i ostane javna, a da pritom znatan dio površine postanu javni prostori poput parka, trga i drugog.
Pitanje odnosa punog i praznog, mjerila javnih prostora, osobito parka, može se sagledati dvojako. Nekad, na što može podsjetiti činjenica da je Zagreb park veličine Maksimira dobio kad je grad imao svega nekoliko tisuća stanovnika. I danas, kad suvremeni park velikoga mjerila centru Zagreba – nedostaje. Trnje ih praktički uopće nema, a Gredelj sve to nudi.
Način na koji će se Gredelj oblikovati može i ne mora imati bitan utjecaj na grad u cjelini, ali obilje i kvaliteta javnih prostora taj cilj čini bližim. Te javne površine, tako i veliki park, mogu dati Zagrebu ono što mu nedostaje, pa i legitimirati ga uspješnijim.
Danas se smjer razvoja Gredelja odvija bez ikakvog upliva javnosti. Znakovita za Zagreb šutnja je i stručne javnosti koja time postaje i sve nevažnija u pitanjima razvoja grada. Jednako zabrinjavajući je izostanak civilnih, građanskih, nevladinih inicijativa koje bi tematizirale Gredelj.
Jedna od karakteristika grada je da je uvijek nedovršen. U taj tekući prostor, koji nas oblikuje i koji sami oblikujemo, upisujemo ideje, pokušaje i očekivanja. Između ostalih i polazište da dobar javni prostor može značiti više nego zgrade oko njega.
