Srđan Kovačević, redatelj filma Ono što treba činiti: Pozicija radnika strukturno je loša, većina ljudi ne poznaje svoja prava.
Na vrata ljubljanskog ureda Delavske svetovalnice (Radničkog savjetovališta), čiji rad pratimo u dokumentarnom filmu Ono što treba činiti redatelja Srđana Kovačevića, dolaze radnici različitih profila i iz različitih krajeva, prevareni i nasamareni od strane šefova i sustava. I to u državi koju iz ostalih zakutaka nekada zajedničke države obično smatramo najuređenijom i najhumanijom u pogledu provedbe „tranzicijskih“ procesa nakon restauracije kapitalizma na ovim prostorima. Problemi mahom stranih radnika su individualni, ali naočigled nalikuju: u Sloveniju su došli raditi, često i na teškim fizičkim poslovima, a dočekali su ih šefovi koji ne isplaćuju plaće, ne poštuju ugovore, osiguravaju neljudske uvijete u smještaju i na radnom mjestu. Teško je za vjerovati da bi obeštećeni radnici koje pratimo u filmu izborili svoju pravicu da nije tročlanog tima iz Delavske kojega čine bivši električar Goran Zrnić, socijalna radnica Laura Orel i sindikalni aktivist Goran Lukić.
Ono što treba činiti je prvi redateljev dugometražni dokumentarac nakon fantastičnog Tvornice radnicima, u kojemu je bilježio radničko preuzimanje tvornice ITAS u Ivancu, a zagrebačka ga je publika već imala prilike pogledati na posljednjem Human Rights Film Festivalu. Premijerom u Kinoteci, u četvrtak 26. veljače kreće u službenu distribuciju. Tim povodom razgovaramo s redateljem filma Srđanom Kovačevićem.
Film mi je zaokupio pažnju od samog početka najavom o podjeli zarade između filmskih radnika i protagonista. Možete li nam reći više praksi solidarnog ugovora?
Još kod filma Tvornice radnicima činilo mi se poštenim da ljudi koji sudjeluju u stvaranju filma sudjeluju i u eventualnoj zaradi, iako je zarada minimalna. Sam proces izrade Solidarnog ugovora je bio dug, jer je trebalo naći odvjetnika koji bi se tome htio posvetiti na način kako smo mi to zamislili. Tako da smo promijenili tri odvjetnika dok konačno nismo uspjeli završiti postupak i potpisati solidarni ugovor za film Tvornice radnicima.
Sada isti model primjenjujemo i na filmu Ono što treba činiti. Situacija je ovdje nešto kompleksnija jer ima više ko-producenata. Također, slovenska nacionalna televizija ima svog udjela u zaradi. Tako da je zbog kompleksnijih odnosa proces duže trajao, ali sada smo pred potpisivanjem.
Kad gledam film, naravno, žao mi je radnika koji su prevareni od strane šefova, poslodavaca, kapitalista, ali film ostavlja i zapanjujući utisak neinformiranosti kod pojedinaca koji dolaze tražiti pomoć Delavske svetovalnice. Radnici u nekim situacijama potpisuju i prazne ugovore. Mislite li da su strukture, uključujući i instance obrazovnih sustava, barem djelomično odgovorne za manjak informiranosti kod dijela radništva? Teško je oteti se dojmu da situacija ide niz dlaku kapitalu…
Pozicija radnika strukturno je loša, što je nasljeđe tranzicije devedesetih, kada je usred rata provedena pljačka koja je kasnije legalizirana i postala temelj sustava u kojem danas živimo.
S druge strane, većina ljudi ne poznaje svoja prava i manjak edukacije svakako je dio problema. Svi potpisujemo ugovore, a rijetko tko detaljno pročita što potpisuje, zbog čega znaju kasnije nastati problemi. Bilo bi sjajno da sustav obrazuje ljude i o radnom pravu, ali ne vidim da je to ikome prioritet. U svakom slučaju, čitajte ugovore prije potpisivanja!
Jedan od članova tima je i karizmatični Goran Zrnić kojega gledamo u ulozi savjetnika, a u ponekim trenucima bome i ulozi psihologa. On je bivši fizički radnik, a s klijentima se povremeno odnosi poprilično oštro. Pogotovo ga ljuti kad radnici nekritički potpisuju ugovore, ponekad i bez čitanja. Većinom se u tim slučajevima radi o teškim sudbinama radnika iz Bosne i Hercegovine i ostalih „trećih zemalja“…
Znao mi je govoriti da s ljudima, a pogotovo radnicima iz Bosne odakle je i on, treba razgovarati drukčije, neposrednije, jer birokratizirani jezik rijetko dopire do „običnih“ ljudi. Njemu je ta vrsta komunikacije prirodna jer je i on sam bio građevinski radnik i radnici su najčešće prvo dolazili njemu. Njegova kolegica Laura Orel je više radila socijalno pravo, dok je on bio fokusiran na radno pravo i imao vrlo direktan, ponekad i „prgav“ način obraćanja radnicima.
Iz onoga čemu sam svjedočio, upravo taj direktniji pristup često donosi bolji rezultat. I treba reći, radnici i radnice koji dolaze u Delavsku su različiti, kao i svi ljudi. Neki žele samo rješavati stvarne probleme, a neki pokušavaju izvući kratkoročne koristi, nekad i prešućujući dio istine. Ima svega, od poštenih radnika s ozbiljnim problemima do onih koji pokušavaju muljati.
I savjetnici su različiti. Goran je direktniji i siroviji, Laura je obazriva, empatična. Goran Lukić je većim dijelom bio zadužen za sistemske probleme. Takva podjela rada dobro je funkcionirala.
U jednom trenutku Zrnić izgovara zapanjujuću rečenicu prilikom objašnjavanja radniku da je ovo kapitalizam i da Tite više nema, a šali se i na račun toga da je ulica u gradu u kojemu je prijavljen nazvana po fašistu…
U sceni koju spominjete pojavljuje se radnik koji dolazi iz Republike Srpske. Njegova se ulica nekad zvala po partizanskom heroju, a kasnije su jednostavno dodali trg Draže Mihailovića. Apsurdna situacija u kojoj se na jednoj adresi spajaju dvije potpuno suprotne povijesne figure. U sceni Zrnić spominje i „šverc nafte“, što zvuči komično, ali zapravo je tužno: čovjeku treba objasniti da mu rad na crno neće donijeti ništa, a pred penzijom je.
Puno sam naučio od ljudi iz Delavske. Konkretno, do trenutka snimanja, nisam ni sam znao da za minimalnu mirovinu treba imati najmanje 15 godina radnog staža. Radnik kojega spominjete ih je imao 13, godinama je radio na crno jer nije mario za penziju. Ako ne nastavi legalno raditi barem još dvije godine, dobiti će samo socijalnu pomoć. I takvih je sudbina zapravo velik broj.
U jednom ste razgovoru spomenuli i to da se svijet promijenio i da stare sindikalne metode više ne vrijede. Primjerice, kod nas je zapanjujuća mala pokrivenost kolektivnim ugovorima u malim poduzećima. Što sve, prema vašem mišljenju, pogoduje takvoj situaciji?
Pristup sindikata problematici rada se nije mnogo mijenjao zadnjih desetljeća, dok se struktura privrednih subjekata u zadnjih 40 godina okrenula naglavačke. Kvantitativno, danas dominiraju mikro poduzeća s nekoliko zaposlenih radnika. S druge strane promoviraju se nesigurni oblici rada, kao što je primjerice samozapošljavanje. U zapadnoj Europi se na to gleda kao na lošiji ishod na tržištu rada, dok se ovdje samozapošljavanje percipira kao poželjan oblik zaposlenja. To osobito vrijedi u filmskoj i kreativnoj industriji općenito. U kulturi je samozapošljavanje bilo snažno poticano otvaranjem obrta, mnogi su koristili nepovratna sredstva. Također, mnogo ljudi radi preko ugovora o autorskom djelu, koji ne podliježe Zakonu o radu. U svakom slučaju, dojam je da se sindikati teško snalaze u području malih poduzeća ili samozaposlenih, u toj atomiziranoj radničkoj klasi današnjice. Primjer Delavske svetovalnice, s druge strane, jasno pokazuje da njihov način rada je jedan od uspješnih odgovora na suvremenu situaciju.
No važno je reći i to da Delavska često surađuju sa sindikatima, u velikim borbama. To se u filmu dobro vidi na primjeru borbe lučkih radnika u Kopru.
Zbivanja u Kopru zauzimaju jako važan dio filma. Možete li objasniti ukratko što se tamo događalo u periodu rada na filmu?
Ta priča bavi se s otprilike 1100 radnika u Luci Kopar koji su desetljećima radili kao outsourcani radnici, preko manjih poduzeća, iako je potreba za radom u Luci bila konstantna. Delavska je pokrenula tu borbu, godinama su imali jedan radni dan tjedno otvoreni ured u Kopru. Nakon radnog vremena u Ljubljani, četvrtkom bi otišli u Kopar i primali ljude. Ako je išao i Zrnić onda bi išli njegovim autom, ako je išao samo Lukić onda je on putovao uglavnom bla bla car-om.
Ja sam snimao i te manje, tjedne sastanke, ali u film su ušle primarno scene kolektivnih sastanaka. Radnici su rado govorili jer su na vlastitoj koži osjećali da rade isti posao za tri puta manji iznos i više radnih sati nego stalno zaposleni u luci.
Sustav te eksploatacije trajao je više od dvadeset godina i u finalu Delavska i sindikati su uspjeli postići djelomičnu pobjedu: trećina radnika dobila je stalno zaposlenje, trećina je zaposlena preko velikih agencija i dobila ista prava kao stalno zaposleni radnici, a trećina je još uvijek zaposlena kod podizvođača. Kad podvučemo crtu, pitanje je i dalje koliko je taj sustav legalan.
Paralelno 2022. godine došla je i pozitivna presuda Vrhovnog suda o prikrivenom zapošljavanju, koja omogućuje radnicima da tuže Luku Koper za godine unazad, što je velika i bitna pobjeda.
Kako žive članovi Delavske svetovalnice? Iz filma je prilično jasno da je u pitanju ogromna posvećenost poslu i ljudima koji dolaze tražiti pomoć, a ponekad se čini da za njih nekada niti ne postoji radno vrijeme…
Laura je jednom rekla da taj rad izgleda kao Sizifov posao, na velikoj skali ne vidiš često promjenu, ali za jednog čovjeka, onog kome si pomogao ti si promijenio sve.
Oni, svi troje, stvarno žive skromno. Delavska se financira od članarina koje su na razini sindikalnih, dakle prilično niske, a članovi tima se daju stopostotno u to što rade. Ulažu mnogo više nego što dobivaju, i to je bio i jedan od razloga zašto sam snimio film o njima, za mene su oni zaista pravi heroji današnjice.
Važnu ulogu u filmu imaju i slovenski mediji, pa i javni servis. U više navrata u filmu svjedočimo medijskoj prisutnosti kad su u pitanju radničke borbe. Kako vidite ulogu medijske strukture kod nas u kontekstu cijele priče? Kako ulogu javnog servisa?
U kapitalizmu mediji uglavnom zastupaju interese vladajuće klase, dakle kapitala i političkih stranaka. Radnicima se posvećuje premalo pažnje. I to nažalost vrijedi i za javni servis.
Spomenuli ste u jednom intervjuu spontanu cenzuru na HRT-u u kontekstu toga da mislite da film neće ići na javni servis, barem ne ubrzo…
HRT ima tendenciju cenzuriranja političkog sadržaja. Ponekad nešto „prođe“, ali rijetko. Većinom su to tople, ljudske priče i promocija Hrvatske. Situacija za filmske i medijske radnike danas je teža nego prije 30 godina u tom pogledu, teža nego u socijalizmu kada se film mogao snimiti uz stabilno državno financiranje, maltene na temelju treatmenta i uz mogućnost da bude kritičan, u puno kraćem vremenu nego danas.
Danas je proces financiranja dug, kompleksan i podložan političkim utjecajima. Čim se pojavi film koji kritički promatra naše društvo, odmah se propituje kako ga je HAVC mogao financirati. Nedavno je Mirotvorac Ivana Ramljaka doživio upravo tu sudbinu, čak se javno u emisiji HRT-a prozivalo ravnatelja HAVC-a, Chrisa Marčića. Vidimo i da desnica godinama pokušava preuzeti Ministarstvo kulture kako bi kontrolirala produkciju. U socijalizmu je naravno bilo zabranjenih filmova, ali količina kvalitetnih projekata koji danas uopće ne uspiju dobiti financiranje daleko je veća.
