Trump zadnjih tjedana opet zauzima oštriji gard i prema Uniji i prema NATO-u. Dijeli zemlje članice na “prijateljske” i “neprijateljske” zbog stavova o američko-izraelskoj vojnoj agresiji na Iran. Pomagao, ne pomagao, NATO treba SAD-u. Bijela kuća će i dalje plaćati rundu.
“Oduvijek sam snažno branio NATO tijekom cijele svoje karijere”, kazao je američki državni tajnik Marco Rubio, ne bez razloga, uoči summita ministara vanjskih poslova zemalja članica Alijanse u četvrtak i petak u švedskom Helsingborgu, navodno o potpori Ukrajini u ratu s Ruskom Federacijom te pripremama za sljedeći summit u srpnju u Turskoj. “Znam zašto je NATO dobar za Europu, ali zašto je NATO dobar za Ameriku?”
Zna i Stari kontinent da nema NATO-a bez SAD-a, odnosno da Europa bez američkog oružja i žive sile u oba svjetska rata ne bi bila to što već osam desetljeća jest i što kani ubuduće biti. Drugi je par rukava to što su sve bruxelleske politike nakon oživotvorenja 1950-ih godina mirotvornog projekta francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana ostale, ne samo vojno, ovisne o Americi. Pa Donald John Trump u drugom mandatu drži ispravnim zlorabiti dominaciju za svakovrsne ucjene sve do tih da besramno, otvoreno zahtijeva ustupanje autonomnoga Grenlanda u američko vlasništvo “radi sigurnosno-strateških razloga” te (samo?) logističku pomoć u američko-izraelskoj vojnoj agresiji na Iran.
Beskrupulozan i arogantan 47. američki šef Bijele kuće – neodgovorno popustljiv prema genocidnoj, vjersko-konzervativnoj izraelskoj polit-vojnoj vlasti premijera Benjamina Netanyahua – upleo se drugi put u manje od godine u rat s Iranom. U kojem ne može pobijediti i iz kojeg sada ne zna “pobjedonosno” izaći, pa bi europeizirao nepostojeći problem “globalne iranske prijetnje nuklearnom bombom, koju ne smije imati”. Predsjednik najmoćnije države na svijetu, u kompi s Netanyahuom, naredio je napad na Iran 28. veljače 2025. bez da se konzultirao i s NATO-om i s UN-ovim Vijećem sigurnosti, protivno međunarodnom pravu, te izazvao globalnu energetsku, geostratešku i geopolitičku krizu, čije će posljedice toksično djelovati na svjetsku ekonomiju i odnose u regiji još godinama.
Vojna agresija na gotovo 100-milijunsku islamsku zemlju bogatu jednom od najkvalitetnijih nafta na svijetu je uslijedila usred pregovora Irana i SAD-a o iranskomu nuklearnom programu te američkim tzv. sankcijama Teheranu. Trumpova ratna arogancija nije dobro sjela tzv. saveznicima u Europi i NATO-u. Španjolski premijer Pedro Sanchez drži vojnu agresiju na Iran nezakonitim i uskraćuje SAD-ovim vojnim zrakoplovne baze u svojoj zemlji. To čini i talijanska premijerka Giorgia Meloni, pa je Trump izvan sebe od bijesa, seksistički ju vrijeđa.
Njemački kancelar Friedrich Merz će reći kako “Iran ponižava SAD u pregovorima”, pa se Trump osvećuje povlačenjem 5000 svojih vojnika iz Njemačke i seli ih u Poljsku. Indikativno, piše na svojoj mreži Truth Social: “Na temelju uspješnog izbora sadašnjeg predsjednika Poljske Karola Nawrockog (tzv. desničarsko-konzervativni kandidat je pobijedio proeuropskoga centrističkog protukandidata povezanog s premijerom Donaldom Tuskom, op. a.), kojeg sam s ponosom podržavao, i našeg odnosa s njim, zadovoljstvo mi je objaviti da će SAD poslati dodatnih 5000 vojnika (uz već nazočnih cca 15.000, op. a.) u Poljsku”.
Trump zadnjih tjedana opet zauzima oštriji gard i prema Uniji i prema NATO-u. Gdje kantarom “pomoći u ratu s Iranom” dijeli zemlje članice na “prijateljske” i “neprijateljske”, ali i aktualizira mantru o povlačenju SAD-a iz Alijanse. Stoga će američki državni tajnik, je li, ne baš prvi, ali ni zadnji put, očitati lekciju ministarskoj rakovoj djeci u švedskom Helsingborgu, gdje će hrvatski Gordan Grlić-Radman očito opet zastupati to što ga vanjskopolitički brifira premijer, ne pitajući ustavnog sukreatora s Pantovčaka?
Koji zastupa sasvim drukčija stajališta, naime, da je aktualna izraelska vlast “režim notornih ubojica Palestinaca” te da “ratovi u Ukrajini i u Iranu nisu naši ratovi”. Na tom tragu je i ponovno odbijanje predsjednika Zorana Milanovića da primi vjerodajnice novog izraelskog veleposlanika u Hrvatskoj, što jest diplomatska egzota, ali…
Srećom, kritična masa eurounijske diplomacije zasad (!?) odolijeva kritici sa zapadne strane Atlantika o “nelojalnosti, nezahvalnosti i kukavičluku” europskih tzv. saveznika/partnera “i u dobru i u zlu”. Nema ničega dobra ni u tragovima kada predsjednik najmoćnije države na svijetu – namjerno iz Tel Aviva uvaljen do grla u smrdljivo živo blato za SAD besmislenog rata, pa kuka za dobacivanjem s obiju bruxelleskih adresa užeta spasa – šalje urbi et orbi manijakalno sročenu poruku: “Cijela jedna civilizacija će večeras umrijeti i nikad se više neće vratiti!” (Travnja 2026. uoči isteka ultimatuma Teheranu za otvaranje Hormuškog tjesnaca.)
Kakva i čija Europa ili NATO i što imaju tražiti u takvom svijetu, je li, gdje si egomani tipa Netanyahua i SAD-ova tzv. slona u staklariji samovoljno, bez da ikoga pitaju ili žele pregovarati o možebitno spornomu, uzimaju “pravo” diktiraju pravila igre svima drugima!? Grubo gazeći međunarodno pravo i temeljne vrijednosti što su ih i njihove države navodno prihvatile potpisom Povelje UN-a o pravima i obavezama radi mira i sigurnosti u svijetu.
“Predsjednik Trump ne traži od država članica NATO-a da SAD-u stave na raspolaganje trupe ili pošalju vojne zrakoplove, ali one odbijaju poduzeti bilo što kako bi nam pomogle u ratu s Iranom”, izravan je Rubio. “To nas je jako uznemirilo.” To, je li, što ključni europski saveznici vrlo argumentirano sumnjaju u neophodnost rata s Iranom, jer “ne postoji neposredna iranska nuklearna prijetnja”, a iranska odmazda za agresiju ima katastrofalne globalne ekonomske posljedice pretvaranjem Hormuza u ratište i nekontroliranom eskalacijom cijena energenata.
“Američko članstvo u NATO-u mora imati vrijednost za SAD”, izravan je državni tajnik Rubio, “a jedna od središnjih vrijednosti su američke vojne baze u Europi. Ako nam ih zemlje poput Španjolske odbijaju dati na korištenje, zašto su onda u NATO-u? To je vrlo opravdano pitanje. Neke druge zemlje u NATO-u su nam bile od velike pomoći, i to stanje treba ozbiljno razmotriti.”
Koje su to druge zemlje NATO-a “od pomoći”, Rubio nije imenovao, iako to nije tajna. Ali jest indikator stanja među 32 članice Alijanse, što može sugerirati i “golu istinu” u slučaju potrebe hitne primjene famoznog članka 5. NATO-ova sporazuma o tzv. kolektivnoj obrani : vojni napad na jednu članicu se smatra agresijom na cijeli Sjevernoatlantski savez.
A kakvo je stanje među zemljama članicama NATO-a možda je i najbolji primjer putešestvija golema nuklearnog, najvećeg na svijetu, američkog nosača zrakoplova USS Gerald R. Ford (CVN 78), koji je od 2. ožujka do 2. travnja 2026. s 4500 članova posade bio usidren u splitskom akvatoriju.
Nakon borbenih operacija na Bliskom istoku, grdosija je – službeno, radi tehničkog održavanja nakon manjeg požara u praonici; neslužbeno, zbog popravka oštećenja pogotkom u ratu – najprije pristala u američkoj bazi u zaljevu Souda na grčkom otoku Kreti. Zbog izbjegavanja pak masovnih proturatnih prosvjeda u Grčkoj, zemlji članici NATO-a, nosač je “potjeran” iz grčkog akvatorija i bez da je hrvatska javnost o tomu išla trebala znati (!?) obreo se u teritorijalnim vodama druge članice NATO-a, Hrvatske.
Ne u Kreti bližim NATO-ovim zemljama Italiji ili Malti, pa i Španjolskoj, tu odmah iza apeninske čizme i valjda izvan dometa iranskih raketa!? Baš zato, ali i ne samo zato što splitski akvatorij – po američkim procjenama – jest u dometu iranskih projektila, tajnoviti je dolazak iz ratnog područja nosača USS Gerald R. Ford (CVN 78) izazvao novi vanjskopolitički sraz predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića.
“Ratni brod zaraćene zemlje nema što bez dopuštenja Hrvatskog sabora tražiti u našoj zemlji, koja ništa s ratom u Iranu, i dogodi li nam se nešto neočekivano, krivac se zna!”- bio je kategoričan Milanović. Plenković je oponirao “argumentom članstva RH u NATO-u” i “savezničkim posjetom” broda “prijateljske zemlje”. Očito se u kriznim okolnostima i savezništva, partnerstva, prijateljstva, itsl. među 32 članice Alijanse različito vide? Pa ni američki državni tajnik, iako nije izravno rekao, jamačno ne stavlja RH i Španjolsku, Italiju, Njemačku… u isti NATO-ov koš. Jedni nam “pomažu u ratu s Iranom i od velike su koristi”, drugi ne? Valja to imati na umu.
Do NATO-ova summita u srpnju u Ankari tko živ, tko mrtav. Očekivati je da će ratovi u Ukrajini i Iranu ipak biti tempi passati, pa će se drukčije priče pričati o NATO-ovoj sudbini budući da uopće nije vjerojatno kako će SAD istupiti iz Alijanse. Ma što Trump ujutro govori jedno, za dva sata drugo, u podne treće, poslijepodne četvrto i prije spavanja peto, da bi pred ponoć objavio na Truth Socialu – deseto!? Pomagao, ne pomagao, NATO treba SAD-u kao kruh i sol. Bijela kuća će i dalje plaćati rundu.
“Washington bi, međutim, mogao najaviti promjene u svojim doprinosima savezničkim snagama”, pametuje Mark Rutte, bivši nizozemski ministar vanjskih poslova na poziciji glavnog tajnika Alijanse, koji u škripcu među gazdom u Bijeloj kući i intimusima u Bruxellesu i Londonu zapravo ne zna što bi mislio, a što rekao. Vozi politički slalom, zapinje za štapove, strašljivo se obzire oko sebe, a glumata – Marcela Hirschera.
