Država planira zapošljavanje 2000 osobnih asistenata u javnim ustanovama socijalne skrbi. Iz Regionalnog industrijskog sindikata (RIS) upozoravaju da asistenti za zakonske promjene ponovno doznaju iz medija, dok predstavnici radnika nisu bili uključeni u njihovo oblikovanje. Dijalog s Ministarstvom rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike ne ulijeva povjerenje, a ministar se od ožujka ne odaziva na poziv na sastanak, kažu. U odgovoru na H-Alterov upit, Ministarstvo od stranaka i sindikata traži “razumijevanje i strpljenje”.
Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike (MROSP) prošlog je tjedna donijelo Odluku o zapošljavanju osobnih asistenata u javnim ustanovama socijalne skrbi. Ta je ključna usluga za osobe s invaliditetom dosad bila dostupna gotovo isključivo u udrugama. Njezinim ulaskom u sustav javne skrbi broj dostupnih asistenata trebao bi se povećati za oko 2000, uz postojećih 3400 te MROSP smatra da će time adresirati trenutni manjak dostupnih asistenata. Struka tu odluku i pozdravlja, no čini to uz opreznu skepsu – Ministarstvo pri donošenju odluke nije adresiralo nerazmjer u tim vrstama zapošljavanja, a ni ušlo u dijalog sa sindikalnim predstavnicima asistenata, što je raskrinkalo niz pitanja o sustavu velikih potreba i velikih upitnika.
Regionalni industrijski sindikat (RIS) u svom je priopćenju pozdravio odluku MROSP-a upravo jer je zaposlenje u javnom sustavu sigurnije, stabilnije i bolje uređeno od onog u civilnom. No, kako ističu, problematično je što radnici pritom nisu ni konzultirani ni izravno obaviješteni: “Zabrinjava način na koji se ove promjene uvode. Osobni asistenti za njih ponovno doznaju iz medija, dok predstavnici radnika nisu bili uključeni u njihovo oblikovanje. Regionalni industrijski sindikat još od ožujka traži sastanak s ministrom kako bismo razgovarali o problemima u sustavu i mogućim rješenjima, no do danas nismo dobili odgovor.”
Na H-Alterov upit zašto sindikat nije konzultiran u kreiranju odluke, iz Ministarstva odgovaraju “da su u pregovore oko važnih socijalnih i gospodarskih pitanja uključeni predstavnici radnika i poslodavaca kroz tijela socijalnog partnerstva te na taj način daju svoj nezamjenjiv doprinos kreiranju važnih odluka” (naglasak je autoričin). Dodaju i da gotovo svakodnevno primaju zahtjeve za sastancima od predstavnika civilnog društva te mole za malo prostora: “Zbog velikog broja upita i zahtjeva molimo stranke pa tako i Regionalni industrijski sindikat za razumijevanje i strpljenje prilikom organizacije termina.”
Zbunjuje pritom što su osobni asistenti sindikalno udruženi jedino u RIS-u te bi bilo logično da je njihov “nezamjenjiv doprinos” dopušten u kreiranju Odluke. Ministar se pet dana nakon prvotne objave sastao s predstavnicima 15 udruga te im je tom prilikom “pojašnjena provedba Odluke” i naglašeno da će “Ministarstvo s udrugama razraditi potrebne financijske nadoknade i amortizacije razlike u troškovima rada”. No taj se razgovor odvio bez sindikalista. Kako u razgovoru za H-Alter komentira sindikalna organizatorica Tea Radović iz RIS-a, upravo su oni karika koji nedostaje: “Ne možemo očekivati od udruga da predstavljaju radnike u dijalogu s Ministarstvom, jer one predstavljaju korisnike i sebe kao poslodavce. Na kraju dana, treći faktor tu su i radnici”.
Dijalog koji ne ulijeva povjerenje
Na prvi pogled, standard plaće najavljene u javnom sektoru predstavlja poboljšanje upravo za radnike i radnice. Prema odgovoru MROSP-a na naš upit, plaća javnih asistenata će se zapravo obračunavati “sukladno koeficijentima za obračun plaće u javnim službama ovisno o razini stručne spreme od 1,35 ili 1,55. Odlukom ministra za sve koji se zapošljavaju na temelju ranije spomenute Odluke određen je koeficijent radnog mjesta njegovatelja od 1.35”, prema kojem bi asistenti trebali dobivati oko 1300 eura. Trenutni standard plaće koju dobivaju u civilnom sektoru, a koju također financira Ministarstvo, svakako je niži od toga – mjesečno primaju od 1050 do maksimalno 1200 eura, a iz tog se iznosa financira cijeli bruto 2, tj. i porez na dohodak, mirovinsko osiguranje i doprinosi za zdravstveno osiguranje te putni troškovi.
Prema Radović, postojeći osobni asistenti zaslužuju više od toga, no zbog same financijske strukture civilnog sektora dobivaju još i manje: “Financiranje je Zakonom o asistenciji iz 2023. godine definirano kao određena cijena za svaki sat pružene usluge. Tu je ključna riječ ‘pružene’, jer to znači da udruga zapravo ne dobiva novce od Ministarstva za dane kada asistent ne radi, kao što su blagdani, periodi godišnjeg odmora ili bolovanje, tj. privremena nesposobnost za rad – dakle, za sva, zakonom vrlo jasno propisana prava radnika. To znači da iz cijene koju dobiju po satu pružene usluge moraju raditi rezerve za periode kad su radnici na godišnjem ili bolovanju. Još je kompliciranije kad znamo da je ta cijena zapravo 11 eura po satu.” Unatoč inflaciji, taj se standard financiranja nije mijenjao od 2023.
Udruge bi iz te cifre trebale moći financirati i koordinatora osobnih asistenata, ali i vlastiti rad: “Udruge nemaju profit koji raspoređuju na različita mjesta već kroz razne projekte i programe financiraju svoj hladni pogon malo po malo. Zato se i ne mogu obvezati na veće plaće za asistente, jer ne znaju koliko će bolovanja biti te godine. Svi ti faktori jako otežavaju njihov rad”, ističe Radović. Sam financijski okvir rada u civilnom sektoru, dakle, ne dopušta da udruge samostalno adresiraju niske plaće, a punjenje radnih mjesta u javnoj službi, samo po sebi, neće to moći riješiti.
Ako zapošljavanje prema novoj Odluci krene bez unaprijed razrađenog sustava koji bi izjednačio uvjete rada u javnom i civilnom sektoru, postoji rizik da dio postojećih asistenata ode iz jednog u drugi, umjesto da se radna mjesta popune novim ljudima. Odluka omogućava da se asistenti zaposle u više od 50 javnih ustanova, no tu uslugu već pruža 255 pružatelja diljem Hrvatske – od čega više od 210 udruga – te bi potencijalni odljev kadra mogao značiti i smanjenje dostupnosti usluge za korisnike, posebno u ruralnim područjima.
No svi ti faktori ulaze u razmatranje tek u futuru. “Kako bi se osigurala stabilnost financijskog poslovanja svih pružatelja usluge osobne asistencije razmotrit će se da se nadoknade nužni troškovi koji financijski opterećuju udruge kao što su troškovi za bolovanje na teret poslodavca, putni troškovi, troškovi vezani za pružanje usluge korisnicima koji žive u udaljenijim područjima kao i sve ostale opravdane okolnosti i situacije. Europske direktive i svi pozitivni propisi koji se odnose na jednakost plaće za isti rad moraju se poštivati što će Ministarstvo u svojim daljnjim aktivnostima nastaviti podupirati”, navodi MROSP u odgovoru za H-Alter.
Manjak predostrožnosti i dijaloga u koncipiranju Odluke pritom ne ulijeva povjerenje, a posebno s obzirom na dosad neadresirana pitanja ove usluge u RH. Kako za H-Alter razjašnjava Radović, postojeći, civilni sustav osobne asistencije etabliran je tek 2023. Tada je i prvi put donesen Zakon o osobnoj asistenciji te uspostavljena Mreža usluge osobne asistencije koja određuje potreban godišnji broj sati usluge po županijama. Nakon uspostave Mreže objavljen je javni poziv na koji se kontinuirano javljaju pružatelji usluge s brojem sati koje mogu ponuditi, a odabrani potpisuju ugovore za programsko financiranje do tri godine. Kako ističe Radović, trenutno dostupni pružatelji usluga ispunjavaju tek 15-20 posto ukupne potrebe za uslugom navedene u Mreži. Ni sam se taj dokument, kaže, ne obnavlja redovito kako bi se uključili novi podaci o potrebama, dok broj potencijalnih korisnika raste.
Tu za sve, za minimalac
Upitno je i razgraničenje osobne asistencije i drugih socijalnih usluga za osobe s invaliditetom. Za trenutno mala primanja, asistenti obavljaju fizičku i psihičku podršku koja nerijetko nadilazi njihov opis posla, a kako bismo vam što jasnije približili taj rad razgovarali smo i s jednom od radnica koja ga u trenutnom sustavu posvećeno obavlja.
Željka Tkalčević posljednje dvije godine radi kao osobna asistentica kroz dvije udruge u Bjelovaru. Sa svojih dvoje korisnika radi po četiri sata dnevno i to, kako ističe, ne iz želje za profitom, već zbog osobnog poziva: “Moja misija u životu je pomagati drugima i vidim rad u osobnoj asistenciji kao svoj dug društvu. Na taj način ostvarujem tu misiju i zaista radim zdušno, no financijski je taj rad neisplativ.” Kako bi pokrila sve životne i obiteljske troškove Tkalčević zato dodatno radi i u digitalnom marketingu.
Kao ni mnogi drugi asistenti, ni ona ne staje na osnovama koje osobni asistent treba pružiti – pomaganju s osnovnom higijenom i presvlačenjem, manjim kućanskim poslovima, administracijom, kupovinom i slično: “Osobni asistent zapravo nerijetko preuzima i ulogu drugih socijalnih usluga za osobe s invaliditetom poput kućne njege – generalnih čišćenja prostora, prozora, rada u vrtu, kuhanja, spremanja zimnice, ormara, kupaonica za korisnika i ostale članove kućanstva zbog izostanka uključivanja ostalih članova obitelji”, ilustrira. Usluga osobne asistencije tako se preklapa i s pomoći u kući, ali i s neformalnom psihosocijalnom podrškom.
Takav manjak definicije koja bi bila jasna i korisnicima i radnicima često proizvodi situacije u kojoj obitelj korisnika pretpostavlja da je osobna asistentica, Željkinim riječima, “tu za sve”. Zbog manjka formalnih uputa i medijacije od strane poslodavca (u ovom slučaju udruga, koje za to nisu financijski kapacitirane), pretpostavlja se da će asistent uz rad s korisnicom kuhati i čistiti i za cijelu obitelj, počistiti cijelu kuću ili čak čupati korov na dvorištu. Koliko će asistenti pristati na zaduženja izvan svog opisa posla donekle ovisi o njihovoj dobroj volji. Ako ih odbiju, tj. postave granicu u skladu sa svojim zaduženjima, na njih spada posao menadžmenta obiteljskih odnosa i očekivanja ili im je radno mjesto ugroženo ako obitelj zbog toga potraži drugu asistenticu.
S druge strane, ako osoba s invaliditetom nema podršku obitelji, te dodatne poslove zaista nema tko raditi te mnogi asistenti smatraju da bi bilo neljudski ne pomoći. Kako komentira Tkalčević, taj nejasan standard rada zapravo utječe na kvalitetu same primarne usluge: “Kad osobni asistent preuzme brigu o cijelom kućanstvu, osnova osobne asistencije se gubi jer radite posao koji nije vaš i ne možete se posvetiti korisniku baš zbog toga što ste, recimo, u nekoj drugoj prostoriji i čistite, a osoba vas baš u tom trenutku treba.”
Psihološko opterećenje koje ovaj posao donosi također znači da ga ne može i ne smije raditi baš svatko. Tkalčević radi s jednom gospođom s demencijom te ističe da u takvom odnosu “morate naći način kako se prazniti van posla, kako bi drugi dan bili ponovo spremni za nove izazove.” Uz takvo strpljenje i emotivni menadžment ponekad su prisutne i određene ugroze: “Osobno to nisam doživjela, ali znam da na terenu ima svega od manipulacije, iskorištavanja, neprimjerenog ponašanja, pa čak i ljutnje zbog odlaska na godišnji u vrijeme koje asistentu odgovara jer nema zamjene. Vi to iznesete u udruzi, ali nema tog prostora da ekipa ili par članova udruge dođu na teren i vide situaciju. Postoji puno tema o kojima se uopće ne razgovara i ne ulazi u njihovu dubinu”, naglašava Tkalčević. Ključan je i manjak psihološke podrške te udruge najčešće nemaju mogućnost pružiti savjetovanje kako bi radnici zadržali mentalnu otpornost koja im je potrebna za rad.
Obrazovanje asistenta također uvelike ovisi o njegovoj dobroj volji. Iako svi pružatelji te usluge prolaze opću edukaciju, zdravstvena stanja i socijalni aspekti života korisnika s kojima rade veoma se razlikuju te ne postoji specifična priprema za, primjerice, rad s osobom s cerebralnom paralizom koja bi se razlikovala od pripreme za rad s osobom s demencijom. Tkalčević se zato samoobrazuje u svom slobodnom vremenu: “Pripremam se na sve moguće načine. Od čitanja i izučavanja dijagnoze koju ima moj korisnik sve do savjetovanja s liječnicima o tome kako se ophoditi s osobom i što je bitno primijetiti.” I sve za minimalnu plaću.
Iako iz svog položaja pozdravlja mogućnost kvalitetnijih primanja u javnom sustavu, Tkalčević također smatra da je potrebno adresirati sve ove probleme u sustavu te da kratkoročni potezi u samo jednom njegovom dijelu neće biti dovoljni. S njome se slaže i Radović – od nespecifične edukacije i nejasnog razgraničenja dužnosti do slabog dijaloga institucija s radničkim predstavnicima, “postoji cijeli niz pitanja koji proizlazi iz mijenjanja sustava o kojima se dosad nije razgovaralo”, a koje su ključne za one građane s najvećom potrebom za pomoći.
Kako bi usluga osobne asistencije bila kvalitetna, radnici zaštićeni, a udruge kapacitirane, futur razmatranja će se što prije morati prebaciti u prezent, uz uključenje svih subjekata radnje u razgovor. Kao i RIS s kojim se nedavno borila za poboljšanje uvjeta u jednoj od udruga u kojoj radi, i Tkalčević oprezno pozdravlja potencijal bolje budućnosti na horizontu, a pritom priželjkuje dobrobit sviju. “Želim da su svi zadovoljni, i korisnici i asistenti i ovi koji vode cijelu tu mašineriju. Mislim da ima nade”, zaključuje.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
