Za manje od tjedan dana Berlin bi mogao dobiti novu vladu, a Ljevica (Die Linke) prvi put nakon dugo vremena mogla bi biti njezina najjača stranka. U tijesnoj utrci, koja ostaje u sjeni pobjede AfD-a u Saskoj-Anhaltu, Ljevica u anketama predvodi utrku, a članstvom je već najjača stranka u Berlinu. Kao uvjet za ulazak u vladu postavlja provedbu rezultata referenduma iz 2021., kada je više od milijun birača podržalo prijedlog da Senat izradi zakon kojim bi se oko 243 000 stanova velikih korporacija prevelo u društveno vlasništvo.
Pažnja europske javnosti danima je uperena na Njemačku. S 43,8 posto, AfD je u njemačkoj pokrajini Saskoj-Anhalt odnio izbornu pobjedu, udvostručivši rezultat u odnosu na prijašnje pokrajinske izbore. Šok i nevjerica svjetske javnosti, unatoč predikcijama koje su već dugo upozoravale na vodstvo AfD-a u gotovo svim istočnim pokrajinama. Povjerenje u stranke establišmenta, socijaldemokrate (SPD) i demokršćane (CDU/CSU) slabi, a kancelar Friedrich Merz – koji je još ranije obećao prepoloviti izborne uspjehe AfD-a – u dosadašnjim je mjerenjima jedan od najnepopularnijih njemačkih kancelara. Podrška AfD-u, stranci koju njemačke službe u više pokrajina klasificiraju kao desnoekstremističku, pritom neprestano raste.
Pokrajinski izbori u Njemačkoj nastavljaju se 20. rujna. Tada će o sastavu pokrajinske vlade odlučivati građani Mecklenburg-Zapadnog Pomorja. Pobjeda AfD-a, iako s manjom razlikom, se nazire i ondje. Međutim, istog će dana na izbore izaći i građani Berlina. Glavni njemački grad broji više duša nego što dvije nabrojane pokrajine imaju u zbroju. Rezultat tamošnjih izbora je sve samo ne predvidiv.
Kuriozitet u berlinskom slučaju predstavlja Ljevica (Die Linke), koja je nakon višemjesečnog rasta, prema posljednjim anketama, ponovno na prvom mjestu, s 21 posto, ispred CDU-a s 20, AfD-a s 18, Zelenih sa 16 i SPD-a s 12 posto. S oko 18 300 članova Ljevica je postala najbrojnija politička stranka u glavnom gradu prema članstvu, prešišavši Zelene koji su donedavno bili najjači u Berlinu. Stranka se pritom pomlađuje i raste udio žena među članstvom. Kandidatkinja Ljevice za gradonačelnicu Elif Eralp nada se “crvenom Berlinu”. Nešto više od tjedan dana do izbora, ipak, sve je moguće. Sigurno je jedino da će berlinske izbore snažno odrediti socijalna pitanja, prije svega akutna kriza stanovanja koju Ljevica stavlja u središte svog programa i kampanje.
Upravo je stanovanje Ljevici posljednjih godina dalo novi politički zamah. Otkako je na berlinskom referendumu 2021. više od milijun ljudi glasalo za prijedlog podruštvovljenja velikih privatnih stambenih fondova, pitanje stanovanja ne prestaje se provlačiti kroz najvažnije političke debate u gradu.
Prema “crvenom Berlinu”
“Stanovanje je postalo centralno pitanje građana Berlina, pa samim time nužno i centralno političko pitanje Die Linkea”, objašnjava nam Krunoslav Stojaković, politički savjetnik Zaklade Rosa Luxemburg, bliske njemačkoj Ljevici. Razgovor vodimo u njegovom uredu u sjedištu zaklade u Ulici Pariške komune, u berlinskom okrugu Friedrichshain-Kreuzberg, nedaleko od istočnog kolodvora, nekoć industrijskog i radničkog dijela Istočnog Berlina, sada mahom obilježenog novogradnjom, korporacijama i poslovnim centrima.
Stojaković jest dio političke strukture bliske Ljevici, ali u razgovoru zadržava kritički odmak, osobito kada govori o njezinim ranijim razdobljima. Današnja Ljevica i sama dijeli “dio političke suodgovornosti” za današnje stanje, prvenstveno zbog sudjelovanja u kompromitiranim gradskim vladama, što ju je, kaže, stajalo “mnogo kredibiliteta i legitimiteta”. Kada je riječ o gubitku stare glasačke baze, Ljevica taj pad, smatra, nije pratila dovoljno uspješnom strategijom pridobivanja mlađih birača. Sada ima novu priliku: na valu odlučnog otpora bilo kakvoj suradnji s AfD-om i uz očekivanje dobrog rezultata na skorašnjim izborima u Berlinu.
Stojaković nam pritom pomaže otvoriti vrata prema berlinskoj Ljevici. Pomaže oko konteksta, kontaktira ljude iz vrha stranke, prosljeđuje kontakte. Organizirati susret s njima nije jednostavno. Obilaze Berlin, predizborne skupove i gostovanja u lokalnim i nacionalnim medijima. Posla je mnogo, a prepreka razmjerno puno. Na kraju pristaju na pisanu komunikaciju – svakom novinaru, dakako, jednom od najomraženijih načina razgovora s političkim kandidatima.
Elif Eralp, kandidatkinja za gradonačelnicu iz redova Ljevice s kojom vodimo pisanu komunikaciju, rođena je 1981. u Münchenu kao kći socijalista i sindikalista koji su nakon vojnog udara pobjegli iz Turske, a pravo je studirala u Hamburgu. Iako je u Ljevici, kojoj se pridružila 2017., manje od deset godina, dugo je radila kao pravna savjetnica zastupničkog kluba Ljevice u Bundestagu. U vlastitom predstavljanju navodi da je u stranku ušla uvjerena da u parlamentima mora postojati politička snaga koja formulira alternative neoliberalnim politikama i suprotstavlja se rasističkom AfD-u. Kao svoje glavne političke preokupacije navodi borbu protiv rasizma i gentrifikacije.
“Ako ljevičar može pobijediti u New Yorku, onda jednako tako može i u Berlinu”, izjavila je netom nakon pobjede Zohrana Mamdanija u najvećem američkom gradu. Njujorški gradonačelnik očita joj je inspiracija, a poput njega svoju kampanju nastoji vezati uz vrlo konkretne životne probleme, prije svega stanovanje i troškove života.
Zanimalo nas je, naravno, kako kandidatkinja koja govori o “crvenom Berlinu” zamišlja grad nakon četiri godine vlasti. “Odlučno bismo provodili propise o najamninama, borili se protiv previsokih najamnina i širili pristupačno javno stanovanje”, odgovara nam, ističući da “crveni Berlin” za nju predstavlja i grad s bolje održavanim kvartovima.
“Gotovo posvuda ljudi nam govore o smeću, zapuštenim javnim prostorima i igralištima”, kaže, ističući pritom potrebnu za jačanjem komunalnih službi. Berlinu su potrebna i “mjesta na kojima ljudi jednostavno mogu dobro živjeti zajedno”, objašnjava: socijalna infrastruktura, funkcionalne škole, cenri za mlade…
Administracija može predstavljati još jedan problem za potencijalnu vlast predvođenu Ljevicom. Problemi se jednostavno mogu gurnuti na dno liste prioriteta i zaključati u ladicu. Stoga pitamo Eralp kako bi se nosila s dijelovima gradske administracije koji se opiru njezinim politikama, sporo ih provode ili jednostavno nemaju kapaciteta za njihovu provedbu.
“Ne bih pokušavala zaobići gradsku administraciju. Promijenila bih je. To znači jasne političke prioritete, veću odgovornost najviših dužnosnika, digitalizaciju ondje gdje doista pomaže i mnogo užu suradnju između Senata i gradskih četvrti. Moj bi pristup bio: nemojte samo najaviti promjenu – osposobite administraciju da je provede. Ako je neka politika demokratski donesena i pravno moguća, mora se provesti. To je ono što mislim kada kažem da želim vladati drukčije”, odgovara nam Eralp.
Toliko o “crvenom Berlinu”. Za sada je, barem izvan političkih govornica, riječ o skupu obećanja i vizija kako bi trebao izgledati “grad u kojem ljudi doista mogu osjetiti da politika radi za njih”, kako to formulira Eralp.
Pa iako se političko raspoloženje u Berlinu razlikuje u odnosu na ostatak države, ono nije fundamentalno drugačije. “Berlin zaista predstavlja svojevrsno središte njemačke ljevice”, kaže Stojaković, ali odmah upozorava da grad nikako nije politički monolitan. Konzervativci imaju svoju biračku bazu, a AfD u nekim dijelovima grada osvaja značajan udio glasova. Pritom, razlike između gradskog istoka i zapada su materijalno i kulturološki uvjetovane i danas.
“Ljudi na Istoku osjetno manje zarađuju, ali su i kulturološki uvjetovane jer se na njih iz pozicije Zapada gleda kao na građane drugog reda”, objašnjava dalje. Stojaković nam razlaže da su glasači Ljevice većinski visokoobrazovani ljudi iz središnjih dijelova grada, dok za AfD, kako kaže, uglavnom glasuju “siromašni, odbačeni i zaboravljeni glasači s perifernih dijelova grada – Marx bi rekao ‘Lumpenproletarijat'”.
“Ti ljudi su fanatični antikomunisti, desnica je preuzela kulturno-diskurzivnu hegemoniju u tom dijelu stanovništva, sve što u društvu loše funkcioniše za njih je rezultat tzv. ‘lijevog establišmenta’ iako ljevica realno skoro da nema nikakvog utjecaja u društvu, naročito ne na smjer ekonomske politike koja je već tri decenije u rukama neoliberalnih političkih i ekonomskih krugova”, pojašnjava.
Za važnost socijalnih pitanja među njemačkim biračima postoji i sasvim recentan poučak. U Saskoj-Anhaltu je prema pojedinim izlaznim anketama čak 61 posto radnika glasalo za AfD, dok je, primjerice, SPD među njima dobio samo šest posto. Na posljednjim saveznim izborima AfD je među radnicima osvojio 38 posto, dok je Ljevica dobila tek osam posto. Ljevica je, s druge strane, na istim izborima bila uvjerljivo najjača među najmlađim biračima: među 18- do 24-godišnjacima osvojila je 25 posto, a među biračima koji su prvi put izašli na izbore 27 posto. Ključno socijalno pitanje u Berlinu koje bi trebalo mlade izvući na biračka mjesta jest stanovanje.
Prepreke referendumu
Već je godinama aktivan politički i društveni sukob oko stanovanja u Berlinu. Na referendumu održanom u rujnu 2021. sudjelovalo je gotovo 1,8 milijuna ljudi, izglasavši prijedlog da Senat izradi zakon kojim bi se veliki privatni stambeni fondovi preveli u društveno vlasništvo. Za takvu je odluku glasalo više od milijun ljudi. Cilj inicijative bio je obuhvatiti privatne stambene kompanije s više od 3000 stanova; službena procjena odnosila se na oko 243 000 stanova. Ideja je bila da se veliki privatni stambeni fondovi prebace u zajedničko vlasništvo i da njima upravlja neprofitna javna institucija, bez mogućnosti ponovne privatizacije.
Velike korporacije kupuju postojeće stambene fondove, potom ih obnavljaju i moderniziraju, a trošak takvih zahvata može se preliti na stanare kroz više najamnine. Takav su obrazac savezi i inicijative stanara godinama dokumentirali na primjerima velikih privatnih najmodavaca, uključujući Deutsche Wohnen.
Ne radi se, međutim, ovdje o pukoj ljevičarskoj fantaziji. Njemački Temeljni zakon poznaje dva različita instituta: članak 14. uređuje izvlaštenje za javnu svrhu, dok članak 15. omogućuje prevođenje čitavih kategorija imovine u zajedničko vlasništvo ili druge oblike društvenog gospodarstva. Upravo je Vergesellschaftung – podruštvovljenje – postala ključna riječ inicijative.
Pod vodstvom tadašnje gradonačelnice SPD-a Franziske Giffey berlinski je Senat odgovorio osnivanjem stručne komisije od 13 članova koja je trebala ispitati može li se i na koje načine provesti referendumski zahtjev. Komisija je osnovana u ožujku 2022., a izvješće je podnijela u lipnju 2023. Zaključila je da bi podruštvovljenje velikih stambenih fondova u Berlinu moglo biti ustavno dopušteno, uz izdvojena mišljenja o pojedinim pitanjima. Odlučujući potez, međutim, nije povučen. Do trenutka kada je izvješće stiglo, ta vlada je zamijenjena koalicijskom vladom CDU-a i SPD-a koja je i trenutno na vlasti, na čelu s odlazećim gradonačelnikom Kai Wegnerom.
U međuvremenu je stambeni problem u Berlinu postao još akutniji. Grad danas ima oko dva milijuna stanova, od kojih je približno 1,7 milijuna u najmu. Prema najnovijem izvještaju Investitionsbank Berlin, medijalna oglašena neto najamnina 2025. godine iznosila je 15,78 eura po četvornom metru, bez dodatnih troškova stanovanja. Deset godina ranije bila je 9 eura, što predstavlja rast od 75,3 posto. U spomenutom okrugu Friedrichshain-Kreuzberg, jednom od središta gradske transformacije i gentrifikacije, medijalna oglašena najamnina 2025. iznosila je 19,40 eura po četvornom metru.
Problem pritom nije samo cijena pojedinačnog stana. Berlinsko stanovništvo posljednjih godina raste, a istodobno se bilježi manjak ponude stanova, osobito u nižem i srednjem cjenovnom rangu.
Različite stranke na različite načine vide rješenje stambene krize. Ljevica planira sprovođenje podruštvovljenja stambenog fonda. Takvu politiku podržavaju i Zeleni, no za njih to pitanje nije koalicijski uvjet kao Ljevici. Stojaković smatra da, pogotovo ukoliko Ljevica ne postane najjača stranka, nije nemoguće niti formiranje vlade u kombinaciji CDU-a, SPD-a i Zelenih.
“Iz moje perspektive Die Linke ni po koju cijenu ne smije odustati od eksproprijacije stambenog fonda, tj. sprovođenja referenduma. To je ideološki minimum, volja građana grada Berlina i naše političko obećanje. Iz moje perspektive po tom pitanju nema kompromisa pa i za cijenu da pregovori ne budu uspješni”, smatra Stojaković, upitan o izazovima potencijalnih koalicijskih pregovora.
“Sa SPD-om sigurno ne” – kratko je i jasno pak odgovorio SPD-ov kandidat za gradonačelnika Steffen Krach u kolovozu na izjavu predsjednice Ljevice Ines Schwerdtner, kada je poručila da je provedba socijalizacije uvjet za sudjelovanje njezine stranke u budućoj berlinskoj vladi.
“Mit der SPD jedenfalls nicht”
Steffena Kracha u Berlinu upoznajemo sasvim slučajno. Negdje oko ponoći, sa subote na izbornu nedjelju u kojoj će AfD odnijeti pobjedu u Saskoj-Anhaltu, ovaj socijaldemokratski kandidat zajedno s partijskim kolegama obilazi neka od ključnih mjesta berlinskog noćnog života. Jedno od njih nalazi se u bivšem industrijskom kompleksu na području istočnoberlinskog Friedrichshaina, danas jednom od središta gradske klupske scene. Noćni obilazak predstavlja jedan od posljednjih načina pridobivanja mladih.
“Krach gegen Nazis”, stajalo je na SPD-ovu autobusu na kat, što u prijevodu znači “Krach protiv nacista”. Krilatica u središtu Krachove kampanje zaokružena je stiliziranim medvjedom, simbolom Berlina, koji lomi strelicu što predstavlja jedan od elemenata AfD-ova logotipa. U trenutku kada se socijaldemokratski kandidat vozio po Berlinu i uvjeravao građane da je glas za SPD antifašistički glas, njegova je stranka u Saskoj-Anhaltu upravo doživjela jedan od svojih najgorih rezultata: osvojila je 9,3 posto. U Berlinu joj najnovija istraživanja daju 12 posto, znatno manje nego na prošlim berlinskim izborima.
Krach prilikom našeg slučajnog susreta nije htio odgovarati na pitanja o stanovanju, kao niti pojedini aktivisti u pratnji kandidata. Bilo mu je prekasno, rekao je, a sutradan je nastavio turneju po Berlinu i uvjeravanje građana da je glas za SPD istinski antifašistički glas.
U danima zaključenja ovoga teksta Krach je ponovno zaslužio pažnju javnosti. Protiv njega se u Hannoveru vodi istraga; 9. rujna istražitelji su pretresli njegov stan u Berlinu, urede u Hannoveru i sjedište berlinskog SPD-a. Državno odvjetništvo navodi sumnju na primanje pogodovanja u dva slučaja te zasebnu istragu povezanu s jednim natječajem, poslovnom tajnom i mogućim ograničavanjem tržišnog natjecanja. Krach odbacuje sve optužbe.
Ipak, Krach i SPD s tako niskim rejtingom i dalje žele biti dio vlasti nakon izbora. A upravo je pitanje s kim bi mogli vladati postalo jedna od najvećih nepoznanica kampanje. Krach je u srpnju isključio mogućnost da u novom Senatu sudjeluje Kai Wegner, ali nije isključio CDU kao stranku. Nakon što je Stefan Evers preuzeo kandidaturu CDU-a, Krach je izrijekom rekao da je buduća suradnja s njim moguća.
SPD, pritom, ne izlazi na izbore bez vlastitog odgovora na stambenu krizu. Njihov program predviđa izgradnju 100 000 novih stanova, širenje javnog, zadružnog i neprofitnog stanovanja, registar stanova i najamnina, jaču kontrolu najamnina, obvezu prijavljivanja praznih stanova i progresivni porez na dugotrajno prazne nekretnine. Krach je pritom jasno odbacio podruštvovljenje velikih stambenih kompanija, smatrajući da Berlin pet godina nakon referenduma ima druge instrumente koji mogu brže pomoći većem broju ljudi.
Za Stojakovića odlučnost SPD-a da ne kroji stambenu politiku prema rezultatu referenduma govori sve o političkom opredjeljenju njemačke socijaldemokracije.
“Takvo nepoštovanje volje velike većine građana Berlina naravno utiče i na društvenu percepciju demokratske procedure. Ako ustavom zagarantovana prava društva ostaju neostvarena jer se politički establišment ne želi sukobljavati s ekonomskim moćnicima poput predstavnika stambenih korporacija, onda agenda radikalne desnice jača”, kaže.
On smatra i da za Ljevicu stambeno pitanje ostaje centralno zbog političkih grijeha iz prošlosti, odnosno vremena kada je kao koalicijski partner upravo s SPD-om sudjelovala u gradskim vladama, u kojima je privatiziran velik broj komunalnih stanova u Berlinu.
“Dakle, to je i pitanje političkog kredibiliteta i povjerenja građana da stranka stoji iza svog socijalističkog programa”, objašnjava.
Prijetnja establišmentu
Prilično je jasno da se politički sukob i situacija oko referenduma neće voditi samo u Berlinu. U srpnju je savezna vlada najavila da će zakonom onemogućiti pokrajinama da privatni stambeni fond prebacuju u javno ili drugo društveno vlasništvo putem članka 15. Berlinski se slučaj nameće kao očigledan povod. U međuvremenu je Bavarska u Bundesratu predložila da se eventualno podruštvovljenje mora temeljiti na naknadi u visini tržišne vrijednosti, što bi, prema kritičarima, takav model praktično učinilo neizvedivim. SPD, koalicijski partner CDU-a na saveznoj razini, prema kritičarima je ovdje odigrao “dvostruku igru”: iako je članstvo stranke podijeljeno oko podruštvovljenja stanova, socijaldemokrati sudjeluju u politici savezne vlade koja želi zakonski ograničiti mogućnost podruštvovljenja na pokrajinskoj razini.
U medijskom se mainstreamu AfD sve češće predstavlja kao najveća prijetnja političkom establišmentu, iako je politika stranke bliža ili po nekim pitanjima identična tržišno orijentiranom konsenzusu koji, s više ili manje revnosti, zastupaju stranke političkog centra. Način na koji se CDU i SPD opiru prebacivanju velikih stambenih fondova u društveno vlasništvo to zorno pokazuje. S obzirom na to da Ljevica, uz mnoge izvanparlamentarne inicijative, zagovara da država u velikim razmjerima intervenira u privatno vlasništvo nad stambenim fondom, zanimalo nas je smatraju li da politički establišment ljevicu i njezin ekonomski program zapravo doživljava kao veću prijetnju nego AfD.
“Ja sam ubjeđen da politički i ekonomski establišment u Njemačkoj Die Linke doživljava kao strukturno veću prijetnju od AfD-a. AfD ne samo da u svim parlamentima u kojima sjedi podržava stranu kapitala, da se izjašnjava protiv bilo kakve vrste socijalne države, već i društvene probleme isključivo predstavlja kao probleme koji su prouzrokovani navodno prevelikim brojem stranaca i izbjeglica”, smatra Stojaković. Svoju procjenu objašnjava političkim i ekonomskim sastavom stranke, kao i odnosom dijela gospodarskih organizacija prema AfD-u. Također, Stojaković smatra da se sve veći dijelovi CDU-a izjašnjavaju u pravcu koaliranja s AfD-om. Ne isključuje mogućnost da dio konzervativaca prijeđe AfD-u radi formiranja vlade u Saskoj-Anhaltu.
Situacija, uzgred, u Saskoj-Anhaltu još uvijek nije riješena. Zasjedanja izabranih predstavnika vlasti trebala bi započeti 6. listopada. Na pitanje kako će rasplet situacije u Saskoj-Anhaltu utjecati na Berlin, Stojaković kaže da je za politički kredibilitet berlinske ljevice bitno da se postavi kao “socijalistička i antifašistička brana”.
“U svim pregovorima koji će slijediti stav Die Linkea mora biti jasan, eventualna podrška drugih stranaka poput konzervativnog CDU-a kako bi se spriječila AfD-ova vlada mora naravno biti popraćena adekvatnim političkim dogovorima koji nužno moraju stati na kraj dosadašnjoj politici uništavanja socijalne države. To je minimum. Komunikacijska strategija ljevice mora biti vrlo jasna, podrška ‘manjeg zla’ ne može biti strategija jer građani te vrlo siromašne, deindustrijalizirane pokrajine imaju bukvalno egzistencijalne probleme. Ako se stranka postavi kao čvrsta politička opcija protiv uništavanja socijalne države i antifašistička brana, onda Die Linke može u Berlinu profitirati”, objašnjava politički savjetnik svoj pogled.
Ljevica se, prema njemu, ne smije utopiti u “zakulisne dogovore” s konzervativcima koji javnost godinama plaše opasnošću od komunista. Ako razlozi za eventualni dogovor ne budu transparentni i jasni, Ljevicu će javnost smatrati dijelom establišmenta.
Stojaković nas spaja i s Maximilianom Schirmerom, kopredsjednikom berlinskog ogranka Ljevice.
“Postoji temeljna razlika između borbe za socijalna prava i izgradnje politike na isključivosti i rasizmu. Također, nećemo odgovoriti na uspjeh AfD-a pomicanjem udesno. Naš odgovor je napasti razloge zbog kojih su ljudi nesigurni: nepriuštive stanarine, rezovi javnih usluga, nesigurna radna mjesta i osjećaj da politika služi onima koji već imaju najviše. Želimo okrenuti frustraciju prema solidarnosti i organiziranju”, kaže Schirmer, upitan kako se boriti protiv narativa koji bi establišment mogao nametnuti, a to je da ljevica predstavlja jednak ekstrem kao i AfD.
Povratak na ulice
U ranopopodnevnim satima, dan uoči otvaranja birališta na kojima će AfD odnijeti pobjedu u Saskoj-Anhaltu, desetak je tisuća ljudi, prema procjeni organizatora i policijskom brojanju koje su lokalni mediji objavili tijekom prosvjeda, izašlo na ulice Berlina na prosvjed u organizaciji saveza koji okuplja različite inicijative, među njima i “Deutsche Wohnen & Co enteignen” (DWE). Ime organizacije već samo po sebi sadrži zahtjev za izvlaštenjem (njem. enteignen) velikih stambenih korporacija. Danima prije organizatori su prosvjed proglašavali povratkom pokreta na ulice. Tajming je i više nego očit, kao i mjesto na kojemu je održan: nešto više od dva tjedna poslije prosvjeda na izborima bi u Berlinu trebala zasjesti vlast koja bi, na čelu s novim gradonačelnikom ili gradonačelnicom, imala priliku napokon rasplesti trakavicu koja se godinama vuče i odgađa.
I prema priznanjima ljudi uključenih u sam pokret, kao i prema analizama u medijima, pokretu je posljednjih godina sve teže izvući ljude na ulicu. Dapače, pojedina istraživanja javnog mnijenja sugeriraju da opada i podrška ideji podruštvovljenja stambenog fonda u vlasništvu najvećih korporacija. Prema anketama objavljenima nekoliko dana prije prosvjeda, 46 posto građana smatra da bi izvlaštenje velikih privatnih stambenih kompanija bilo “prilično loše”, dok ga tek 37 posto smatra “prilično dobrim”. Riječ je o prvom istraživanju nakon uspješnog referenduma iz 2021. koje je zabilježilo većinu protiv takvog poteza. U drugom, nešto ranijem istraživanju omjer je bio blaži: 43 posto građana podržavalo je provedbu referenduma, a 40 posto joj se protivilo.
“Berlinci su jasnom većinom od 59,1 posto [na referendumu – op.a.] glasali za podruštvovljenje stambenog fonda velikih nekretninskih kompanija. Kao demokratkinja, taj rezultat shvaćam ozbiljno. A stambena kriza od 2021. nije postala ništa manje ozbiljna. Više od pola milijuna berlinskih kućanstava troši više od 30 posto svojih prihoda na najamninu, a više od 200 000 troši više od 40 posto”, odgovorila nam je Elif Eralp, kandidatkinja za gradonačelnicu u redovima Ljevice, na upit kako tumači ovaj potencijalni pomak javnog mnijenja.
Samo dva mjeseca ranije u javnost je procurila studija koju je stambena korporacija Vonovia, kompanija koja bi bila među najviše pogođenima eventualnim podruštvovljenjem, prema pisanju Tagesspiegela, željela zadržati podalje od javnosti. Istraživanje instituta Sinus, provedeno u veljači ove godine, pokazalo je da 56 posto građana podupire podruštvovljenje velikih privatnih stambenih fondova. Zanimljivo je i možda indikativno da se među najvećim zagovornicima takvog poteza u analizama i anketama redovito pojavljuju mladi ljudi.
U to rano subotnje poslijepodne mladi su, doista, bili zamjetno u središtu prosvjeda ispred zgrade iz 19. stoljeća sagrađene u neorenesansnom stilu i obnovljene nakon teških ratnih razaranja, kao i u povorci koja je nakon govora krenula dalje gradskim ulicama. I sve to pred zgradom u kojoj bi, barem simbolički, trebalo tražiti rješenje njihovih pitanja: pred Crvenom vijećnicom, sjedištem berlinske gradske vlasti.
Teška tema dovođenja na rub egzistencije i stambenog pitanja dobrog dijela stanovnika Berlina nije spriječila prosvjednike da skup pretvore u pravi mali ulični festival. Transparenti, glazba i kostimi bili su svuda.
“Špekulacije” i “profit” kao česte mete prosvjednih transparenata, astronaut koji engleskim natpisom traži više „prostora“ (engl. space – svemir/prostor), transparenti i govornici smjenjivali su se s binom s koje su odzvanjali pjesma i pozivi da se napokon provede referendum. Uz podruštvovljenje stambenog fonda, govorilo se o životnim uvjetima u unajmljenim stanovima, troškovima režija, kontinuiranom rastu najamnina, nedosljednoj obnovi i drugim svakodnevnim problemima stanara.
“Imamo različite organizacije u Berlinu kojima se podstanari mogu javiti s problemima. Zatim ih pitamo možemo li razgovarati s drugim podstanarima iz zgrade. Zajedno pišemo peticije i pritišćemo stanodavce, pogotovo kad su u pitanju popravci. Imamo razrađenu cijelu shemu kako eskalirati problem do trenutka kada stanodavci moraju obaviti svoju dužnost. Na kraju krajeva, želimo da stanovi pripadaju ljudima koji u njima žive, a ne vlasnicima korporacija”, govori nam na prosvjedu aktivistica sindikata podstanara.
Upitana o tome čiji izborni program podržava, aktivistica kratko odgovara da joj je primarno organiziranje na terenu te da joj parlamentarna rješenja nisu u fokusu.
DWE na svojim stranicama pak vrlo otvoreno navodi Ljevicu kao saveznicu u provođenju rezultata referenduma, ističući da ograničavanje najamnina i profita ne smatra zamjenom za podruštvovljenje stambenog fonda.
Rješenje koje predlažu Ljevica i svi oni koji inicijativu podržavaju zapravo je zamišljeno za provođenje demokratskim putem, poštujući volju građana, koja s vremenom moguće kopni, i koristeći postojeće ustavne alate. Radikalnost takvog zahtjeva i demokratsko-socijalistički program olako se, čini se, s liberalnih pozicija poistovjećuju s ekstremizmom desnice.
Tako izvještaj u Die Zeitu uspoređuje zahtjeve Ljevice i ljevičarski nastrojen prosvjed s načinom na koji desnica koristi pitanje stanovanja, napominjući i kampanju u kojoj je berlinski AfD za manjak stanova okrivio migrante. Prema toj interpretaciji, problem se “brutalno eksploatira”, samo mete “nisu kapitalisti, nego migranti”. Međutim, kako je prepoznato i u tom i u drugim izvještajima, unatoč pozivima da se ne maše stranačkim zastavama, upravo su one bile među najupadljivijim prizorima. Od parlamentarnih opcija najuočljiviji su bili pripadnici Ljevice, ali i Zelenih, kao i pripadnici od Ljevice odmetnutog Saveza Sahre Wagenknecht. Na štandovima se dijele bilteni, stranačke novine i leci izvanparlamentarnih ljevičarskih organizacija, aktivisti prilaze građanima i prolaznicima, a pojedini pripadnici socijalističkih organizacija u neobaveznom čavrljanju izražavaju podršku nastojanjima Ljevice.
Za inozemnog promatrača siguran je jedino dojam da berlinske debate još uvijek ostaju u sjeni AfD-ove pobjede u Saskoj-Anhaltu. Više od tjedan dana prošlo je od prosvjeda. Eralp je za medije u međuvremenu otvoreno priznala praktični problem vezan uz podruštvovljenje stambenog fonda, ključnu predizbornu temu Ljevice. To će pitanje potrajati i nije ga moguće riješiti odmah, kaže, iako želi početi raditi na njemu “od prvog dana”.
Ljevici bi odustajanje od radikalnog programa zasigurno naštetilo i zaprijetilo ponovnim padom na političku marginu, čak i u lijevom Berlinu. Ostaje za vidjeti kako će se rasplesti situacija koja bi kulminaciju trebala doživjeti 20. rujna i hoće li “crveni Berlin” pasti pod pravnim, financijskim i administrativnim preprekama postavljenima sa svih strana političkog centra i desnice. Do izbora je još samo nekoliko dana. Sasvim je sigurno jedino da će idućeg tjedna sva pažnja biti usmjerena upravo na Berlin.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati