Nije li Čovićevo jeruzalemsko soliranje zapravo Milanovićevo kukavičje jaje u HDZ-Plenovićevom gnijezdu? Predsjednik Republike ne ispušta iz usta temu BH Hrvata, pa ga ni bošnjačka politika ne može živog vidjeti, a – indikativno!? – Dragan Čović primjetno se distancira od svih kritika kojima razni politički akteri napadaju Milanovića.
Kad bi dobra vila s Veleža ili Prenja uistinu bila tako dobra, a uopće nije, pa Dragana Čovića, „dovijeka“ predsjednika HDZ-a BiH i Hrvatskoga narodnog sabora (HNS BiH) iz Mostara, samozvanoga vođu svih BH Hrvata tzv. trećeentitetske krvi – ne mora baš i „doglavnika“ mu Božu Ljubića, osnivača HDZ-a 1990, predsjednika Glavnog vijeća HNS-a i zastupnika Hrvatskog sabora iz „dijaspore“ (sic transit) – dakle, kad bi ta vila instalirala Čovića za „dovijeka“ biti hrvatskim članom Predsjedništva BiH te uvjerila tzv. međunarodnu zajednicu srca kamenoga u valjanost „njegove“ vizije tzv. ravnopravnosti najmalobrojnijeg u BiH konstitutivnog naroda koju Mostaru posreduje tuđmanovski Zagreb od 1990-ih godina, više ne bi bilo nikakve potrebe spominjati tzv. bošnjačku majorizaciju, iseljavanje Hrvata, građanski BiH, promjene izbornog zakona i ustava te disfunkcionalne države disfunkcionalnih dvaju entiteta, strana tutorstva i ine trice i kučine. Sve bi bilo u najboljem redu, a BiH bi bio – pod uvjetom da su se s Čovićevom tzv. trećeentitetskom logikom = ravnopravnost b-h Hrvata u državi i Federaciji složili i konstitutivni Bošnjaci i Srbi – država zrelija za tzv. europski put i od Bugarske i Rumunjske. Da se i ne govori o korupcijom izjedenoj i pronacifašizmom impregniranoj Ukrajini, i znatno prije rata s Rusijom.
Dragan Čović je jamačno najkontroverznija osoba među BH Hrvatima o čijem se polit-ideološkom kameleonstvu na relaciji od Saveza komunista Jugoslavije do radikalnog nacionalizma 1990-godina i angažmana među nečasnom kremom onih što su kasnije osuđeni u Haagu za hrvatski tzv. udruženi zločinački pothvat, ali i slučajno izmaknuli optuženičkoj klupi, mogu napisati debeli dokumentaristički tomovi. S posebnim poglavljima ratnih „šindlerovskih zasluga“ u mostarskom Sokolu, prekonoćnog kruha bez motike (bogatstva kojem ni bog niti vrag još nisu ušli u trag, zasad), proslava rođendana s Miloradom Dodikom, obiteljskog „plemićkoga“ grba, gotovo dnevnog naslikavanja premijeru Andreju Plenkoviću uza skute na svima čak i bezveznima javnim događajima u Bijednoj Našoj, formalnih i počasnih doktorata znanosti, etc., etc. Lik je „iznimno važan“, jer bez njega ne bi već od praskozorja na dane izbora u RH bilo HDZ-ovih glasačkih četveroreda pred biralištima u BiH, gdje se u samo prvih par sati ispuni „građansko pravo i dužnost“ da bi se s istim šalabahterom ispunilo isto „građansko pravo i dužnost“ na prvom pograničnom biralištu u RH. Izigrana blagodat dvostrukog državljanstva? Itekako.
Tko ne vjeruje, neka provjeri u Državnom izbornom povjerenstvu kako je i koliko puta ispunila svoje neupitno „građansko pravo i dužnost“ čak i pokojna baba Anđa Bezer (rođ. 1914.) iz Čapljine. Opću je sablazan izazvala medijska objava da je baba Anđa 2005. godine, pet godina nakon smrti, „živahno“ glasala u drugom krugu za HDZ-ovu kandidatkinju Jadranku Kosor, koju je zbog hektolitara prolivenih suza u kampanju tzv. lijevi predsjednički pobjednik Stjepan Mesić u šali prozvao – Suzanom.
Budući da je strahovito polit-ideološki podatan u zidanju svog bogatstva izraslog iz „zaslužnosti“ svakom šefu HDZ-a na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma, pogotovo kad je istodobno i prvi stanar Banskih dvora, Draganu Čoviću ovih dana nitko nije javno s polit-državnog vrha Bijedne Naše zviznuo zvučnu pljusku što je BH Hrvate ni krive niti dužne – posve neprimjereno prostoru i vremenu, ali ni zrelijoj diplomatskoj inteligenciji, da se i ne govori o povijesnoj pravednosti – bacio u živo blato sramote i autsajderstva koje izaziva globalno izrugivanje. Naime, Hrvatski medijski servis je neki dan objavio izjavu neimenovanog dužnosnika HNS-a BiH da će ta „krovna hrvatska institucija u BiH“ – sic transit; „krovna hrvatska“, sic transit, pa „institucija“, sic transit; valjda u paradržavno budućem tzv. trećem entitetu pandan Hrvatskom saboru u RH, sic transit; što se babi snilo, to se babi zbilo – inicirati da BiH prizna Jeruzalem kao glavni grad Izraela i tamo premjesti svoje veleposlanstvo. Dosad je to, od globalno relevantnih država, učinio jedino SAD, gazeći i dalje povijesna državna prava Palestinaca i huškajući Izraelce u agresivnoj protuarapskoj politici na Bliskom istoku. Čovićevo diplomatski analfabetsko maslo? Itekako.
Ne radi se samo o tomu da Bošnjaci, najvećim dijelom islamske vjere, Arapima obiteljske vjerske predestinacije, ne podržavaju zlu izraelsku imperijalnu politiku u tom dijelu svijeta i pothranjivanje, je li, stalne ratne napetosti, nego ni cijela Europska unija – za čiji se tzv. europski put u sklopu proširenja Unije na Jugoistok trećeentitetljanin navodno zalaže, sic transit, s figom u džepu – ne prihvaća izraelsku provokaciju Svetim gradom kao svojim glavnim gradom. Ne više Tel Aviv, nego Jeruzalem. Pa kad se Palestinci/Arapi skupe na svetkovinu na Brdu hrama (džamija Al-Aksa), gdje ispod Zlatne kupole židovi mole/klanjaju uza Zid plača, do zuba naoružane izraelske snage sigurnosti najbrutalnijim nasiljem tjeraju vjernike s platoa, tretirajući ih „teroristima“ i „neprijateljima“ za ubit’ boga u njima. A ovi uzvraćaju kamenjem. Tutnji i dimi se suzavac, „odgojne“ palice sijevaju na sve strane, šaketanje i hrvanje, gumeno streljivo poput obada u rojevima… Palestinci – na čijem je bivšem državnom ozemlju tzv. međunarodna zajednica dopustila 1948. godine osnutak cionističke države (na „biblijskom tlu Izraelovu“), oazu među 100 milijuna Arapa, eda bi napokon prestao milenijski, globalni genocid nad židovskim narodom – nikad se neće pomiriti sa statusom obespravljenih i nepriznatih.
Bliski istok je globalna enigma koju stoljećima ne uspijevaju – niti žele, ako ćemo po istini! – odgonetnuti ni svjetske velesile čak i prije Izraela, a s Izraelom je enigma još složenija, pa je smiješno nad najsmješnijim da se jedan smiješan zapadnobalkanski autsajder i na užepolitičkom planu pokušava miješati u globalno posije u kojem svinje pojedu i neuspredivo neporobavljivije zalogaje. Pazi sad: izvjesni samozvani vođa samozvane „krovne hrvatske institucije u BiH“ – a što je s b-h Hrvatima koji nisu u HNS-u BiH, nego u drugim b-h političkim strankama, žive u RH ili su se iselili diljem svijeta, jer im je navrh glave i HDZ-a, i Čovića, i b-h svađa i besperspektivnosti BiH dok ga vode politikantski paranoici? – Dragan, je li, Čović posreduje Hrvatskomu medijskom servisu (HDZ-ova tzv. javna kuća HRT) kako je inicijativa o premještanju veleposlanstva BiH iz Tel Aviva u Jeruzalem najavljena pošto je izraelsko veleposlanstvo za BiH u Tirani službeno podržalo hrvatski prijedlog izmjena Izbornog zakona.
Po tvrdnji novinara Roberta Bajrušija u Jutarnjem listu, sugovornik iz HNS-a BiH kaže: „To je minimum koji možemo učiniti kako bismo zahvalili našim prijateljima u Izraelu za izravnu potporu koju su dali nastojanjima demokratskih snaga u BiH da svaki narod ili zajednica bez obzira na svoju brojnost ima pravo samostalno odlučiti tko će biti njihovi legitimni predstavnici. To je naša moralna obaveza. Pretpostavljam da bi srpska politika trebala podržati ovaj naš prijedlog“. To će reći, je li, da su b-h Hrvati iz HNS-a „demokratske snage u BiH“ i da bliski preci i rodbina članova stranaka što čine HNS BiH (oba HDZ-a, Hrvatski nacionalni pomak, HRS – Hrvatska republikanska stranka, HSP BiH, HSS Stjepan Radić, HSS BiH, Hrvatski savez HKDU –HRAST, HSP dr. Ante Starčević BiH HKDU BiH, HDU-Hrvatska demokratska unija, HNL-Hrvatska nezavisna lista, HLL-Hrvatska lista za Livno i Čapljinska neovisna stranka – Čapljina u srcu), koji su bili najrevniji ustaški egzekutori Srba, Židova i svakoetničkih partizana u tzv. NDH u Drugomu svjetskom ratu imaju židovske prijatelje u Izraelu. Sic transit. A Izrael je zbog blesavih Tuđmanovih antisemitskih izjava gotovo prekinuo diplomatske odnose s jedva-jedvice međunarodno priznatom tzv. Samostalnom, Neovisnom i Suverenom. Ide zec kroz šumu i govori gluposti!?
Srpska pak separatistička politika Čovićevog intimusa Milorada Dodika (helikopterom mu slijeće u dvorište na proslavu rođendana, sic transit, a u srpsko-hrvatsko-bošnjačkom ratu 1992.-1995. huškali sunarodnjake da se međusobno kolju!), slučajno i srpskog člana Predsjedništva BiH, drži tzv. trećeentitetsku štangu HDZ-u/HNS-u BiH, pa mu ovo s preseljenjem b-h veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem kao glavni grad Izraela dođe kao može i ne mora. U principu, nikomu ni u džep niti iz džepa. Komarac pustio vjetar. Ni hrvatska niti srpska b-h politika globalno nisu nikomu važne. Cijela ta igra između jednog veleposlanstva u europskom slijepu crijevu i izvjesne „institucije“ (HNS), sklepane od jedne stranačke filijale (HDZ BiH) „bratske“ države, nedopustivo umiješane u unutarnje poslove susjedne, te ultramarginalnih strančica tipa predsjednik plus bliski mu rodijaci i prijatelji, nije nikakva afera koja „trese susjednu državu“, nego neozbiljno kvazidiplomatsko komedijanje šačice ljudi kritično izgubljenih u prostoru i vremenu. Istrčavanje pred Plenkovićevo „europejsko“ rudo.
Tim više jer je – tvrdi Bajruši da je izjavio „visoki diplomatski izvor“ RH – „Hrvatska članica Europske unije, a stajalište EU je da neće priznati Jeruzalem kao glavni grad Izraela, ako se o tomu ne dogovore Izraelci i Palestinci. Čini se da je ovo neka privatna igra Dragana Čovića, s kojom mi nemamo ništa“. Ako „nemamo ništa“, a Bijedna Naša – Washingtonov via Bruxelles nešto sofisticiraniji protektorat – službeno šuti o Čovićevom iskakanju pred Plenkovićevo prounijsko rudo, moguća su dva zaključka. Prvo, Čović se ne bi usudio glasnije pustiti vjetar bez Plenkovićeva miga, pa HNS-ovo uvlačenje Izraelcima među debelo meso jest zagrebačka morska ideja budući da se cijeli srpsko-hrvatsko-bošnjački rat upravo i vodio zbog razbijanja jedinstvenoga BiH, bivše „Jugoslavije u malom“ u kojoj ni tzv. konstitutivnim narodima niti inim žiteljima nije padalo na um propitivati se međusobno, kamoli dijeliti i mrziti na etničkoj i vjerskoj osnovici te se zatvarati u etnički čiste tzv. entitete, države, republike, zajednice… Drugo, Plenkoviću i njegovoj je stranci itekako stalo do toga da što je više, i bilo kojih sastavnica tzv. međunarodne zajednice podrži hrvatsku viziju tzv. ravnopravnosti najmalobrojnijeg konstitutivnog življa u BiH i Federaciji BiH, a Izrael – drugosvjetskoratno grizodušje RH – baš i nije bilo tko u toj zajednici. Pa to, što se Plenković ni u snu ne usudi, je li, buduće eurokarijere radi, lanuti „dragoj Ursuli“ i „dragom Charlesu“, neka bubne Dragan Čović pod kišobranom „krovne institucije“? Sic transit.
Scenarij je koliko naivan i proziran, toliko i blesav. Neka se samo govori, pa makar i loše, politički naelektrizirana tema tzv. ravnopravnosti b-h Hrvata neka se ni na trenutak ne skida s vatre? Iz HNS-a BiH poručju da će svoj prijedlog poslati na prihvaćanje svim državnim institucijama. U slučaju da ne bude prihvaćen, a neće jer su Bošnjaci protiv kao i najveći dio tzv. međunarodne zajednice (Plenkovićeva će vlada kuda i Unija, ma što intimno mislili njezini ministri), Čovićev HNS je nakanio samostalno donijeti deklaraciju kojom će priznati Jeruzalem kao glavni grad Izraela. Bez obzira, je li, što će veleposlanstvo BiH ostati u Tel Avivu kao glavnom gradu te države. „Iako nije riječ o klasičnom državnom priznanju“, čuje se iz HNS-a BiH, „neka naši prijatelji u Izraelu znaju da jedan cijeli konstitutivni narod priznaje njihove težnje za Jeruzalemom kao glavnim gradom.“ Prvo, ni HDZ, ni mostarska mu filijala HDZ BiH niti njihov HNS nemaju pravo govoriti/odlučivati u ime svih b-h Hrvata. Drugo, dobar dio izraelskih građana protivi se izazivačkoj politici svojih protupalestinskih ekstremista u vrhovima civilne i vojne vlasti da Jeruzalemu bude glavni grad države. Iako dozlaboga nesposoban i nesamostalan, CRO ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić-Radman je prije par godina oštro kritizirao Srbiju i Kosovo (zašto ne i Češku?), jer su, oponašajući Twitterašev SAD (2018.), premjestili veleposlanstva u Jeruzalem, pa je sada i Čovićev skok u diplomatski bunar potrebit – dočeka li, a neće – službenog tumačenja sa zagrebačkog Zrinjevca. Ako već ne zbog b-h i Hrvata u RH, do kojih HDZ i inače drži kao do lanjskog snijega kada nije izborni nadnevak, pa njihovim nježnicima i breskvicama već tri desetljeća neovlašteno i jako bolnih posljedica kojekakve gloginje mlati, a ono zbog Unije i šire tzv. međunarodne zajednice.
Budući da ni drčni hrvatski kvazitrećeentitetski predsjednik RH Zoran Milanović ne pušta glasa o temi jeruzalemskog preseljenja, a gotovo pa radikalno separatističkim se tretmanom teme tzv. ravnopranosti Hrvata u BiH i Federaciji BiH valjda doživotno zamjerio i Andreju Plenkoviću i gazdama mu u Bruxellesu, koje je izvrijeđao na pasja kola jer ne žele do listopada 2022. promijeniti izborna pravila i ustav po tzv. trećeentitetskoj viziji tzv. ravnopravnosti konstitutivnih b-h Hrvata „na putu u EU“, cijela stvar dodatno dobiva na enigmatičnosti. Nije li Čovićevo jeruzalemsko solidarnje zapravo Milanovićevo kukavičje jaje u HDZ-Plenovićevom gnijezdu? Predsjednik Republike ne ispušta iz usta temu b-h Hrvata, pa ga ni bošnjačka politika ne može živog vidjeti, a – indikativno!? – Dragan se Čović primjetno distancira od svih kritika kojima razni politički akteri napadaju Milanovića. Dapače, nije se odazvao ni sastanku što ga je u Bruxellesu upriličio premijer Plenković s predsjednikom Europskog vijeća Charlesom Michelom i b-h političarima. U HDZ-ovoj središnjici na Trgu žertava fašizma to nije dobro primljeno, pa…
Tko tu koga, zašto i kako, neće se puno saznati budući da su listopadski izbori u BiH pred samim vratima, a stajališta triju tzv. konstitutivnih strana nepomirljiva u bitnomu. Bez obzira na velike ovlasti visokog predstavnika tzv. međunarodne zajednice za BiH Christiana Schmidta, njegove moćne berlinske alate, b-h Hrvati se i dalje iseljavaju (manje ih je od 14 posto), a tzv. bosanski lonac opasno vrije. Jamačno neće eksplodirati nekim novim ratom, jer sigurnosni ventil još obavlja svoju funkciju bez obzira na strah što ga šire masterchefovi oko njega, ali da će tzv. konstitutivni i ini žitelji BiH imati sreće na „europsko putu“ s istim likovima koji su ih huškali na mržnju i vodili kroz ratna krvoprolića svojih stoljetnih rođaka, susjeda i prijatelja druge etničke, političke i (ne)vjerske pripadnosti – neće. A tzv. međunarodna zajednica – koja je licemjerno gledala bratoubilačka klanja 1992.-1995. i poslije se proseravala kojekakvim ombudsmanskim, je li, „dokumentima“ koji ne funkcioniraju civilizirano – niti ima petlje maknuti s b-h brvna dodikovske, izetbegovićevske i čovićevske ovnove niti uvesti civiliziranu, demokratsku građansku – nikako savez/federaciju u ratu i poraću etnički očišćenih nacionalnih bantustana – državu BiH u kojoj će svi žitelji biti navlas jednakih ljudskih, političkih i inih prava i sloboda.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).