O kakvoj Srbiji sanjaju, pitamo nekolicinu studenata koji zadnjih mjeseci sudjeluju u velikim prosvjedima. Sanjaju, kaže Doroteja, o zemlji u kojoj ljudi žive bez straha hoće li izgubiti posao ako nemaju stranačku knjižicu. Sanjaju, dodaje Isidora, o pravnoj državi, demokraciji, zemlji solidarnosti i zajedništva. Sanjaju, zaključuje Natalija, o onome što treba da je osnova osnove. Sanjaju, opisuje Mihajlo, o državi u kojoj ljudi hodaju sporije.
Kada ponovljeno sanjam neki navodno isti prostor, on se od sna do sna pomalo, pa i radikalno menja (…), a ja u snovima imam samo jedan siguran orijentir – svoje levo i svoje desno. (…) Pa eto, batrgao sam se ne bih li u i u snu i na javi sačuvao svoje lično levo i svoje lično desno, jer su se u ondašnjim vremenima i svenarodno-levo i svenarodno-desno, i napredno i nazadno, već uveliko bili svezali u podeblji mrtvački čvor.
Ovi zapisi Bogdana Bogdanovića, arhitekta, umjetnika, filozofa, profesora i beogradskog gradonačelnika, kao da nisu nastali prije više od 30 godina, prije nego je bjesomučno rastrgao svoju riznicu snova – zelenu kutiju – kako je ne bi našli „Miloševićevi komandosi“. Bogdanovićeve riječi mogle bi se čitati i kao zapis iz današnjeg vremena. Vrijeme radnje se mijenja, prostor se donekle mijenja, ali matrica ostaje ista, a upitno je koliko se i vlast udaljila od vremena Vožda.
Eksplozivna politička situacija kakva vlada trenutno u Srbiji ne pamti se od 2000. godine i tadašnjih demonstracija koje su srušile Slobodana Miloševića. Trenutni prosvjedi i blokade, procjenjuje se, nadmašuju čak i one kultne iz 1968., a nositelji radnje su isti: studenti.
„Sanjao sam ispunjene zahtjeve. Probudili me. Jebiga“, šaljivo je bogdanovićevski, u modernu zelenu kutiju zvanu Instagram, zapisao svoj san beogradski student Mihailo Lovrinčević.
I Mihailo zadržava pravo na svoje „lično levo“ i „lično desno“. Na ovim prosvjedima, kaže nam, ne zalaže se za neku drugu političku opciju koja se trenutno u Srbiji nudi, već samo želi živjeti u društvu gdje je vlast promjenljiva i gdje na prvi vid spletkarenja ili laganja, narod ima mogućnost da se pobuni i da promijeni tu vlast.
„Vlast mora biti smjenjiva“, naglašava Mihailo koji će u travnju napuniti 24 godine. Istovremeno, ove godine je i 13. godišnjica vlasti Srpske napredne stranke (SNS), nacional-konzervativne političke stranke desnog centra.
„Ne mogu vjerovati da je neko takvog kalibra već više od pola mog života na vlasti. Ne želim da bude tako“, kaže beogradski student.
I nije jedini koji tako misli. Naočigled to pokazuju masovni prosvjedi poput onog na beogradskoj Autokomandi, ali i Blokada tri mosta u Novom Sadu koja se održala prethodnog vikenda. Stotine tisuća građana Srbije, u prosvjedima potaknutim pogibijom 15 ljudi u padu nadstrešnice u Novom Sadu, od studenog su izašle na ulice diljem zemlje, a studenti su blokirali više od 60 fakulteta, zahtijevajući odgovornost vlasti, poštivanje ustava, zakona, iskorjenjivanje korupcije te osnaživanje i samostalnost institucija bez političkog utjecaja.
„Imamo situaciju gdje je do današnjeg dana ukupno 240 mjesta u Srbiji protestiralo, počevši od velikih gradova poput Beograda, Novog Sada ili Niša, pa do malih mjesta koja imaju po 200 stanovnika – to su mjesta u kojima ljudi u životu nisu izašli na ulice i prošetali u vezi bilo čega“, objašnjava Mihailova kolegica Isidora Tošić.
Isidora kaže da u Srbiji trenutno postoji paralelna stvarnost. S jedne strane, jasno je da svakodnevni život ne može u potpunosti stati: dnevne obveze su tu – mora se ići na posao, do trgovine, u krajnju ruku do liječnika, ali kontekst u kome se sve to obavlja je potpuno drugačiji od svakodnevice. Sada su u dnevnu rutinu ubačeni i svakodnevni protesti, šetnje, prometne blokade, pravljenje transparenta, zviždanje… Zajednica funkcionira u nekakvoj čudnoj, ali opet savršenoj cjelini bunta i produktivnosti. Dodaje kako je postalo jasno da se nalaze u prelaznom i prijelomnom razdoblju koje će utjecati na to kako će izgledati budućnost Srbije.
Da studenti trenutno pišu povijest, potvrđuje i Novosađanka Natalija Petrović, studentica komunikologije i odnosa s javnošću Filozofskog fakulteta.
„Prošlog vikenda vodila sam razgovor s profesorom Norbertom Šinkovićem, tad nam je poručio da pišemo povijest, a ja sam mu rekla da je ovo naša fusnota u povijesti, na što je on odvratio kako mora da me ispravi – ovo nije fusnota, ovo je čitavo poglavlje.“
Natalija je aktivistica već niz godina, a otkako su započeli aktualni prosvjedi i blokade, završila je u nekolicini provladinih medija; etiketirana je kao strana plaćenica i anti-Srpkinja – ali nema mjesta za strah, tvrdi. Prepričava nam koliko je strašno za čim sve vlast poseže kako bi pokušali da obeshrabre i ušutkaju studente. Njezina kolegica završila je na operaciji, polomljena joj je vilica na tri dijela, izbijena su joj četiri zuba. Tukli su je šipkama i bejzbol palicama. Svaki put kada se tako nešto dogodi, još više ljudi izađe na ulicu – „srpski inat proradi u nama“, naglašava.
Njezina sugrađanka i suborkinja Doroteja Antić pak ističe kako treba paziti da se situacija ne romantizira: studenti među sobom umiju biti podijeljeni oko određenih pitanja, nije uvijek sve „cvijeće i proljeće“.
„Ali ono što bih naglasila jeste da blokada ne bi opstala ovoliko dugo da nemamo fantastične građane, akademsku zajednicu, poljoprivrednike, profesore, ljude koji nas podržavaju od prvog dana, koji donose hranu, kuhaju na fakultetima, donose posteljinu… to su stvarno nevjerojatni činovi velikodušnosti. Ovo je studentska borba, ali ovo je i borba svakog zdravorazumskog čovjeka i građana koji se zalaže za prave vrijednosti“, upozorava Doroteja.
Upravo je zajedništvo lajtmotiv koji se provlači kroz sve priče ovih četvero studenata.
„Ujedinjeni studenti pokreću ujedinjene građane, a ujedinjeni građani su strah i trepet svake vlasti koja je korumpirana“, ističe Mihailo.
„Mislim da dok god smo svi mi zajedno, dok god ne odustajemo i nastavljamo dalje pored svega što nam se dešava, ovo može samo da ide uzbrdo, a ne nikako nizbrdo“, kaže Natalija pa dodaje: „a ako se ništa ne promjeni, mislim da ćemo mi, otprilike – nestati…“.
Isidora pak kaže da uopće ne treba raspravljati o tome što će se dogoditi ako se ništa ne promijeni jer, iako joj je jasno da ljudi čekaju taj neki krajnji cilj i krajnji ishod, ne treba zaboraviti što se sve već promijenilo.
„Jedna od bitnih stvari koja se promijenila je osjećaj zajedništva i solidarnosti koji postoji među građanima Srbije. Nismo više sami, stojimo zajedno i to je možda čak i najljepša stvar koja se dogodila i zbog toga znam da smo uspjeli napraviti nešto bitno. Dogodila se i ozbiljna decentralizacija, podizanje svijesti o općim pravima – i to sve se dogodilo zahvaljujući širenju ogromne ljubavi koja postoji za ovu zemlju“, objašnjava mlada studentica koja Srbiju budućnosti vidi kao zemlju u kojoj strah nije onaj koji diktira tempo života.
No od zahtjeva – potvrđuju svi – neće odustati. I sve dok se ne ispune, bit će u blokadi, bit će na ulicama. Studenti od vlasti imaju četiri vrlo jasna zahtjeva, a to su:
- objava cjelokupne dokumentacije koja se tiče rekonstruiranja željezničke stanice u Novom Sadu, koja je trenutačno nedostupna javnosti,
- potvrda nadležnih tijela o identitetu svih osoba za koje postoji osnovana sumnja da su fizički napale studente i profesore, kao i pokretanje kaznenih postupaka protiv njih te njihovo razrješenje ako se pokaže da su javni dužnosnici,
- odbacivanje kaznenih prijava protiv uhićenih i privedenih studenata na prosvjedima, kao i obustava već pokrenutih kaznenih postupaka i
- povećanje proračuna za visoko obrazovanje u iznosu od 20 posto.
„Zadnja dva mjeseca – toliko je prošlo otkako je fakultet stupio u blokadu – naš život vrti se samo oko toga da dođemo do cilja, a to je ispunjenje zahtjeva. Dakle žrtvujemo se i ne znamo kada ćemo i kako nastaviti školovanje, kako će izgledati završetak akademske godine, kada ćemo polagati ispite, nastaviti s predavanjima… I to treba motivirati i ostale. Žrtva – bila ona u pogledu riskiranja smanjenja plaće ili gubitka neke plaće – je mala u odnosu na to kakav bi naš život bio ako se stanje u kojem živimo nastavi. Jer mi trenutno ne živimo nikako, ovo nije život, ovo je preživljavanje“, poručuje novosadska studentica Natalija.
Studentski zahtjevi postigli su domino efekt, da su se ljudi različitih struka – od poljoprivrednika preko liječnika, farmaceuta i prosvjetnih radnika, pa do advokata i novinara – sjetili svojih prava i u skladu s time konstruirali svoje zahtjeve.
„Iza njih svi zajedno i solidarno stojimo, jer oni upućuju na jednu zajedničku stvar, a to je vladavina prava“, naglašava Isidora.
A o kakvoj Srbiji sanjaju, pitamo ih za kraj. Sanjaju, kaže Doroteja, o zemlji u kojoj ljudi žive bez straha hoće li izgubiti posao ako nemaju stranačku knjižicu. Sanjaju, dodaje Isidora, o pravnoj državi, demokraciji, zemlji solidarnosti i zajedništva. Sanjaju, zaključuje Natalija, o onome što treba da je osnova osnove. Sanjaju, opisuje Mihajlo, o državi u kojoj ljudi hodaju sporije.
„Ajde to ovako da opišem: otkako su počele blokade i prosvjedi, ljudi su mnogo nasmijaniji, mnogo sretniji, mnogo mirniji, a jedan moj drug je primijetio da – ljudi sporije hodaju. U autobusu se više nitko ne mršti ako ga slučajno zakačiš, svi su finiji, strpljiviji jedni s drugima. Nikad ranije nisam vidio energiju kao što je to sad. Ljudi sretnije ustaju. To je Srbija kakvu bih ja volio i u budućnosti“.
