Odnos nacionalnih struktura prema Povelji Europske unije o temeljnim pravima ostavlja struku pesimističnom. Alan Uzelac: “Osnovni problem i dalje se sastoji u tome što je poznavanje europskog i konvencijskog prava u nekim domaćim sudovima ograničeno, usprkos raznim programima edukacije sudaca o tim pitanjima na koje se, kao opcionalne, uvijek odaziva samo zainteresiraniji i progresivniji krug sudaca i sudskih savjetnika.”
Na predstavljanju rezultata nalaza ankete o projektu FAIR (EU Charter of Fundamental Rights: Awareness Raising and Instruments to Promote a Culture of Rights), održanom 30. siječnja u organizaciji Centra za mirovne studije, sudjelovali su iz CMS-a Cvijeta Senta i Semih Adiguzel, Milena Čalić Jelić iz Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, zamjenica pučke pravobraniteljice Tatjana Vlašić te Ivan Novosel iz Kuće ljudskih prava. Govornici su iznijeli svoje uvide u primjeni i poznavanje Povelje Europske unije o temeljnim pravima i složili se da i dalje postoji mnogo prostora za njenu aktivniju primjenu i edukaciju građana o njoj. Odnos nacionalnih struktura prema Povelji ostavlja struku pesimističnom. Zamolili smo Alana Uzelca, profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu da iz svoje znanstvene perspektive pojasni implementaciju Povelje.
Cilj ankete na projektu FAIR, koja je provedena u devet država članica EU, bio je prikupiti podatke o poznavanju Povelje o temeljnim pravima, s naglaskom na procjenu razumijevanja i načina kako se ona primjenjuje u situacijama u kojima su prekršena temeljna prava. Kako saznajemo iz zajedničkog anketnog reporta za svih devet država, u ispitivanju je sudjelovalo 1890 ispitanika, od čega je bilo 160 ispitanika iz Hrvatske. Na predstavljanju su Cvijeta Senta i Semih Adiguzel iz CMS-a iznijeli ohrabrujuće podatke za Hrvatsku, budući da se čak 77 posto ispitanika izjasnilo da su čuli za Povelju i da je razumiju. Iako su, prema CMS-u, ispitanici bili mahom zaposlenici u civilnom društvu, kroz nastavak rezultata ankete pokazalo se da je znanje ispitanika o Povelji dosta oskudnije. Na pitanje “koji od sljedećih subjekata smatrate obveznima primjenjivati Povelju”, ispitanici su pomiješali Povelju s Konvenciju EU o ljudskim pravima za koju je nadležan Europski sud za ljudska prava.
Koje su razlike između Konvencije i Povelje te zašto se one nerijetko miješaju, objašnjava profesor Pravnog fakulteta Alan Uzelac: ”I Povelja i Europska konvencija ubrajaju se među najvažnije pravne instrumente za zaštitu ljudskih prava u Europi. No, iako se oba instrumenta bitno ne razlikuju po sadržaju prava koje štite, postoji više važnih razlika u njihovom dosegu, statusu i mogućnostima pravne zaštite.”
Uzelac objašnjava da je “od ova dva instrumenta za zaštitu ljudskih prava stariji i širi Europska konvencija. Ona je donesena 1950. godine u sklopu Vijeća Europe, organizacije kojoj pripada 46 europskih države, između kojih su danas i neke velike države koje nisu članice EU, npr. Turska, Ukrajina i Velika Britanija, a također i države bivše Jugoslavije poput BiH i Srbije. Europska konvencija specifična je po tome što omogućuje pojedincima koji smatraju da su im povrijeđena prava zajamčena Konvencijom da se, pod uvjetom da su iscrpili domaća pravna sredstva, izravno obrate Europskom sudu za ljudska prava čije je sjedište u Strasbourgu. U Hrvatskoj se Europska konvencija primjenjuje od 5. studenog 1997.”
S druge strane, Uzelac objašnjava da je “Povelja pravni instrument Europske unije, organizacije kojoj pripada 27 europskih država. Donesena je 2000. godine na summitu u Nici, a na snagu je stupila 2009. otkada se primjenjuje Ugovor iz Lisabona. Za Hrvatsku je obvezujuća od pristupanja EU. Što se dosega Povelje tiče, potrebno je istaknuti da se ona primjenjuje u načelu samo na slučajeve u kojima tijela EU i država članica primjenjuju pravo EU. Druga velika razlika je u sustavu nadzora i provedbe. Primarno bi prava iz Povelje trebali štititi i primjenjivati, u slučajevima kada primjenjuju pravo EU, nacionalni sudovi i druga nacionalna tijela država članica. Na europskoj razini Povelju, kao i druge akte prava Unije, tumači Sud EU u Luxembourgu. Njemu se, međutim, ne mogu obraćati pojedinci i pravne osobe, nego samo domaći sudovi s prethodnim pitanjima o tumačenju prava Unije.”
“Sukladno Strategiji za jačanje primjene Povelje, u okviru koje se države članice potiče na uspostavu kontakt-točaka za povelju radi lakšeg protoka informacija i razmjene najboljih praksi u primjeni Povelje, te radi koordinacije rada na izgradnji kapaciteta u zemlji, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH je kontakt točaka za povelju u Republici Hrvatskoj”, kaže Milena Čalić Jelić iz nadležnog ureda. Uloga Ureda kao kontakt točke za Povelju jest “olakšavanje protoka informacija i najboljih praksi povezanih s učinkovitom provedbom povelje između tijela državne uprave, za koja je povelja naravno relevantna, ali i između različitih razina vlasti”. Dodaje da Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina daje svoj doprinos i u srednjoročnoj evaluaciji strategije o primjeni Povelje.
Europska komisija, koja nadzire primjenu ugovorâ, iznosi godišnja izvješća o ljudskim pravima u sklopu kojeg se analizira implementacija Povelje na Europskoj razini. Komisija je nositelj izrade Srednjoročnog akta strateškog jačanja Povelje koji se našao u okviru Nacionalnog plana zaštite i promicanja ljudskih prava i suzbijanja diskriminacije za razdoblje do 2027. godine. Prema tom Nacionalnom planu, u 2019. godini, razina informiranosti građana Hrvatske o Povelji iznosila je 40 posto. Cilj Nacionalnog plana je povećati ovaj postotak na 50 posto informiranosti građana.
Tatjana Vlašić, zamjenica pučke pravobraniteljice za ljudska prava, također je kritična prema implementaciji Povelje. Naglašava da u njezinoj provedbi značajnu ulogu igraju suci i državni dužnosnici. Potonji “odlučuju o ostvarivanju prava građana i zapravo bi u tim postupcima trebali primjenjivati Povelju o temeljnim pravima kada se radi o dijelu europskog prava, odnosno pravne stečevine Europske unije”. Vlašić također iznosi da su kapaciteti u oblasti znanja vezani oko Povelje relativno niski jer “oni koji trebaju odlučivati miješaju je s Konvencijom”, a najveći je problem upravo nadležnost.
Što se tiče primjene ovih instrumenata u odnosu na Hrvatsku, objašnjava Uzelac, “jasno je da se mnogo više predmeta odnosilo na primjenu Europske konvencije. Od 2000. godine kada je donesena prva presuda u odnosu na Hrvatsku, ESLJP je do danas donio preko 500 presuda u kojima je odlučivao o aplikacijama iz Hrvatske, a sveukupno se Sudu godišnje obraća preko tisuću hrvatskih građana. Najviše je povreda ljudskih prava u Strasbourgu utvrđeno u odnosu na prekomjerno trajanje sudskih postupaka i povrede prava na pošteno suđenje, a dosta je povreda utvrđeno i u odnosu na pravo na dom i privatnost, djelotvorno pravno sredstvo, vlasnička prava, djelotvornu istragu i nehumane uvjete u zatvorima.”
Uzelac ističe nije bilo mnogo predmeta u kojima se na nacionalnoj razini primjenjuje Povelja, no iznosi primjer predmeta C-717/18 (Ruska Federacija). „Vrhovni sud Republike Hrvatske zatražio je prethodnu odluku o pitanju izručenja ruskog državljana po zahtjevu Rusije. Kako je bila riječ o osobi koja je prethodno dobila azil, a potom i državljanstvo Islanda, pojavilo se pitanje primjene članka 19. Povelje koji zabranjuje kolektivno protjerivanje i štiti od izručenja u slučaju stvarne opasnosti od teške povrede ljudskih prava. Nakon odluke Suda u Luksemburgu, Vrhovni sud je naložio nižem sudu da preispita slučaj u skladu s tumačenjem Povelje.”
Članice konzorcija FRANET-a za Hrvatsku čine organizacije Centar za mirovne studije, B.a.B.e. i Kuća ljudskih prava. Tijekom predstavljanja rezultata projekta, Ivan Novosel je ispred Kuće ljudskih prava izložio četiri ključna područja obuhvaćena izvještajem FRA, koja spomenuti konzorcij nastoji pratiti. Ta područja uključuju praćenje nacionalnih sudova, procjenu učinka ljudskih prava (zakoni i javne politike), primjenu prava iz Povelje u upravnim postupcima (na nacionalnoj i lokalnoj razini), te kontekst EU fondova na nacionalnoj razini.
Novosel je istaknuo da “hrvatski sudovi imaju ogroman problem u direktnoj primjeni Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i presude Europskog suda za ljudska prava, koji su puno jednostavniji u primjeni jer je konvencija direktno primjenjiva, pri čemu se ne zna tko pije, a tko plaća. Vrhovni sud, koji bi trebao uspostavljati praksu postupanja hrvatskih sudova i na toj razini zapravo štiti ljudska prava puno prije nego li ona stignu do Ustavnog suda, ne vrši tu ulogu. Ne vrši ni generalno u pitanju ljudskih prava, pa tako ni u kontekstu Povelje.”
Novosel također ističe potrebu za sustavnom edukacijom sutkinja i sudaca, ali i svih ostalih dionika pravosudnog sustava, uključujući odvjetnike koji zastupaju građane, jer oni sami nisu dovoljno upoznati s EU pravima, pa tako i Poveljom, koja je još dodatno specifična u kontekstu odvjetničkog postupanja. „To su iznimno nelukrativna područja prava u kojem se netko neće specijalizirati kako bi zarađivao, zbog čega interes odvjetnika za to nije velik, a posljedica je da se tretira kao nešto marginalno.”
Na istom tragu, Alan Uzelac se dotaknuo prepreka u pozivanju na ljudska prava pri domaćim sudovima. On zaključuje kako se “osnovni problem i dalje sastoji u tome da je poznavanje europskog i konvencijskog prava u nekim domaćim sudovima ograničeno, usprkos raznim programima edukacije sudaca o tim pitanjima na koje se, kao opcionalne, uvijek odaziva samo zainteresiraniji i progresivniji krug sudaca i sudskih savjetnika.”
