Osobni asistenti koji rade s osobama invaliditetom rade za istu plaću još od 2006. godine kada je prvi put pokrenut pilot projekt zapošljavanja asistenata. Većina ih je zaposlena na ugovore na određeno i na pola radnog vremena. Najavljeni Zakon o osobnoj asistenciji prilika je da se asistentima napokon osiguraju dostojni radni uvjeti. „Nitko ne pristaje za minimalac raditi tako odgovoran posao. Za naše asistente zahtijevamo plaću dostojnu čovjeka u 21. stoljeću, a nama potreban fond sati asistencije“, istaknula je korisnica usluge asistenta Melani Boris.
“Asistenti su važni”, poručili su članovi Inicijative Osobni asistenti zajedno i Regionalnog industrijskog sindikata RIS transparentom koji su razvili ispred zgrade Ministarstva rada u Zagrebu krajem srpnja. Sigurno radno mjesto, puno radno vrijeme, plaćeni prekovremeni rad, ugovor na neodređeno, neki su od njihovih zahtjeva koje su ispisane držali na manjim transparentima. Kako su iz Ministarstva stigle najave kako bi Nacrt Zakona o osobnoj asistenciji konačno mogao uskoro biti objavljen i upućen na Vladu krajem ove godine, kao i u proceduru usvajanja u Sabor, željeli su još jednom podsjetiti Ministarstvo na to da i korisnici usluge osobne asistencije i sami asistenti imaju zajednički interes da se za ovo radno mjesto osiguraju normalni radni uvjeti što sada nemaju.
Asistenti koji rade s osobama invaliditetom rade za istu plaću još od 2006. godine kada je prvi put pokrenut pilot projekt zapošljavanja asistenata. Većina ih je zaposlena na ugovore na određeno i na pola radnog vremena. Nekad su ti ugovori i na vrlo kratak rok, primjerice šest sati. Asistenti tako nemaju nikakvu radnu sigurnost, a ni korisnici usluge nemaju kvalitetnu uslugu jer su im asistenti uglavnom dostupni samo četiri sata na dan. Zato dolazi do velikog odljeva ljudi u druge poslove, a korisnici su prisiljeni često mijenjati asistente.
“Nužno je povećanje radnih prava i njihova zaštita što uključuje povećanje neto plaće s trenutnih 2000 kn za pola, odnosno 4000 kn za puno radno vrijeme na minimalno 6000 kn za puno radno vrijeme uz sve prateće dodatke za staž, otežane uvjete rada i slično po uzoru na npr. zaposlenike u ustanovama socijalne skrbi. Uz to smatramo da osobnim asistentima treba biti omogućeno da rade puno radno vrijeme uz uvjet da ako kombiniraju dva ili više korisnika, da im vrijeme koje provedu u putovanju između korisnika te administrativnim poslovima ulazi u redovno radno vrijeme. Također, i da standardni oblik zaposlenja bude ugovor na neodređeno“, izjavio je Hrvoje Ćurlin, osobni asistent i koordinator Inicijative Osobni asistenti zajedno.
Da njihovi asistente rade u uvjetima ispod svakog minimuma, svjesni su i korisnici usluga osobne asistencije koji se suočavaju s velikim teškoćama u potrazi za asistentom.
„Nitko ne pristaje za minimalac raditi tako odgovoran posao. Za naše asistente zahtijevamo plaću dostojnu čovjeka u 21. stoljeću, a nama potreban fond sati asistencije. Neprihvatljivo je da osobni asistenti imaju satnicu 21,74 kn. U tih sat vremena primjerice korisniku pomaži oko osobne higijene i u kućanstvu, a i da odu negdje. Dok je s druge strane neprihvatljivo da sve svoje potrebe korisnici moraju u većini slučajeva isplanirati u četiri sata dnevno!“, istaknula je Melani Boris, korisnica osobne asistencije i članica Inicijative mladih s invaliditetom.
Upravo je najava donošenja ovog Zakona potaknula mlade da se organiziraju kako bi zatražili osiguranje bolje kvalitete usluge osobne asistencije koja im je od životnog značenja.
„Invaliditet nas je ograničio za neke stvari, ali unatoč tome ne želimo biti socijalni slučajevi niti tražimo popuštanje. Želimo jednaka očekivanja. Želimo stabilan sustav podrške prema unaprijed utvrđenim individualnim potrebama svake osobe kako bismo imali kvalitetan i neovisan život, bili aktivni i dali svoj doprinos zajednici u kojoj živimo. Prestari smo za čekanje, a premladi na život kao u staračkom domu. Želimo individualan pristup svakoj osobi s invaliditetom u određivanju potrebne satnice asistencije, a što bi u konačnici trebalo rezultirati da pojedine skupine OSI imaju više asistenata. Nije isto osobi koja živi sama ili s obitelji, studira ili radi te je zato potrebno sagledati sve aspekte svakodnevnog života. Asistenti su nama doslovne naše ruke i noge, te nam omogućuju samo djelić samostalnog i neovisnog života zbog ograničenja rada poslije 22h ili neradnim danima. Zahtijevamo pravo na asistenciju i tada, ali opet na fer način prema osobnom asistentu uz uvećanu satnicu za rad noću, nedjeljom i praznikom”, rekla je Boris.
Mladi korisnici usluge osobnog asistenta predlažu i da se prije zapošljavanja asistenti šalju na psihološko testiranje, kao i da i asistenti i korisnici usluge prođu obaveznu edukaciju prije početka korištenja usluge.
„Savjetovanje i monitoring kompletne usluge treba biti pod nadzorom stručne osobe“, zaključuje Boris.
Najavljenim zakonom, prvim koji se tiče usluga osobne asistencije, trebala bi biti definirana sama usluga osobne asistencije, sadržaj i način pružanja usluge, korisnici, postupak za priznavanje prava na tu uslugu, uvjeti za pružatelje usluga, ugovaranje usluga, imenovanje, sastav i zadaća Komisije za procjenu potreba za uslugom osobne asistencije, evidencije, nadzor, financiranje usluge, naknadu štete, prekršajne i kaznene odredbe…
“S obzirom da zanimanje osobnog asistenta osobama s invaliditetom trenutno nije uopće prepoznato kao takvo, želimo da se zanimanje uvrsti u nacionalnu klasifikaciju zanimanja, te da se također definira i standard zanimanja koji bi bio prva stepenica prema daljnjem poboljšanju radnih uvjeta osobnih asistenata a potom i same usluge. Najavljenim Zakonom o osobnoj asistenciji treba biti jasno i detaljno definiran opseg poslova koje osobni asistenti obavljaju, kao i način kako se kontrolira i sprečava da se asistente iskorištava da rade poslove koji nisu u njihovom opisu posla. Zato tražimo da država osigura besplatnu i svima dostupnu profesionalnu edukaciju i stručno usavršavanje”, istaknuo je Ćurlin.
Inicijativa predlaže i da se Zakon osigura zaštita na radu osobnih asistenata, da im se osiguraju sigurni radni uvjeti, zaštita od pretjeranih fizičkih napora, kao i prekomjernog stresa, mobbinga, maltretiranja od strane korisnika, obitelji korisnika ili poslodavca.
„Korisnici, osobe s invaliditetom, razlog postojanja usluge, i moraju biti u središtu svi razgovora i svih rješenja problema u sustavu, ali odmah uz njih stoje i osobni asistenti, radnici u sustavu, bez čijeg rada nema ni usluge, a bez poboljšanja njihovih uvjeta rada nema ni podizanja kvalitete usluge. Velika većina korisnika to jako dobro zna, jer su sa svojim asistentima iz dana u dan, i jasno im je da njihova prava na kvalitetnu uslugu i dostojanstven rad nisu u sukobu, nego su komplementarna. Zato je važno da Ministarstvo ne dopusti da se plaće i uvjeti rada asistenata određuju arbitrarno, od poslodavca do poslodavca, prema tržišnim kriterijima, jer radi se o javnoj socijalnoj usluzi i oni koji je pružaju moraju biti tretirani kao esencijalni radnici a njihova prava jednaka pravima radnika u javnom sustavu socijalne skrbi“, rekao je Nikola Ptić, tajnik Regionalnog industrijskog sindikata.
Inicijativa i sindikat nadaju se da će Ministarstvo uvažiti njihove prijedloge i pozvati ih na dijalog, ali i da će se još osobnih asistenata i asistentica pridružiti borbi za bolja radna mjesta.
“Ono što je najvažnije jest da se što više osobnih asistenata i asistentica priključi inicijativi Osobni asistenti zajedno i Regionalnom industrijskom sindikatu. Naša je snaga je u tome da smo zajedno, samo brojni i glasni možemo promijeniti stvari i izboriti se dostojanstvena radna mjesta”, naglasio je Ptić.
Javiti im se može putem Facebook stranice Osobni asistenti zajedno – sindikalna inicijativa za bolje uvjete rada.
CMS: „Socijalna i ekonomska prava nisu opcionalna“
Inicijativu su podržali i iz Centra za mirovne studije naglasivši kako su pravo na rad, pravednu plaću, socijalnu sigurnost, zdravstvenu skrb, adekvatne radne uvjete i odgovarajuće uvjete života dio ekonomskih i socijalnih ljudskih prava koje nam garantira naš Ustav.
„Ta su prava ključni sastojci dostojanstvenog života i uključivanja u društvo osoba s invaliditetom. Međutim, iako nam Ustav garantira ta prava, ona nisu svima dostupna, a nekima od nas bez dodatne podrške sustava, ona su gotovo neostvariva. Podrška sustava u obliku osobne asistencije kao javne socijalne usluge ključna je kako bi osobama s invaliditetom omogućili da postanu neovisni. Ta usluga omogućuje osobama s invaliditetom participaciju u društvo. Kako bi uključivo društvo postalo realnost, država mora učiniti sve kako bi osigurala kvalitetnu i održivu osobnu asistenciju, a to znači asistentima dati adekvatnu plaću i radne uvjete. Zato mi iz CMS-a podržavamo ovi borbu i poručujemo Vladi ako socijalna i ekonomska prava nisu opcionalna, već su obaveza koju je država preuzela ratifikacijom Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima”, zaključila je Sandra Kasunić iz CMS-a.
