Zagrebačka Ružmarinka nedavno je preplavljena fašističkim grafitima, uključujući i priznanje Dinamu, da ga “voli” čak i “Adolf Hitler”. Radi se o nedvosmislenom javnom poticanju na nasilje i mržnju, što je kazneno djelo. Policija, Komunalno redarstvo i Nogometni klub Dinamo nisu nam se nikako očitovali, a predsjednica Mjesnog odbora tvrdi da nema ovlasti da bilo što napravi. Hitler i dalje ukrašava ružmarinske fasade, a opća šutnja nadležnih osigurava mu pravo građanstva.
U Ulici Ružmarinka u Maksimiru pojavili su se grafiti sa samog dna ideološke bačve. Proklamiraju da „Adolf Hitler voli Dinamo”, prijete izvjesnom „Ciganinu Saviću“ i izjavljuju da se „babe“ može silovati, jer „svaka rupa je rupa“. Naravno, tu su i klasično ustaško U, prvo bijelo polje na grbu i dobro staro „ubi Srbina“, simboli koji netaknuto krase ulice u gotovo svakom kvartu.
Trenutna proliferacija tih grafita dolazi kao dio ksenofobne retorike koja se sve češće može čuti, i to u jeku napada na strane radnike u Zagrebu. Očekujući da će se netko takvoj mržnji i suprotstaviti, upitali smo službenicu Policijske postaje Maksimir je li o grafitima pristigla kakva prijava. Odgovorila je da „koliko zna, nije“.
Grafiti se nalaze u izravnoj blizini Mjesnog odbora Ružmarinka pa smo upitali predsjednicu Sunčanu Leu Kolbezen je li ih odbor prijavio komunalnom redarstvu. Odgovorila je da „mjesni odbor nema pravo postupanja na privatnim površinama, a fasade zgrada su privatne površine“. Istaknula je i da bi voljela da postoje modusi utjecanja „na suvlasnike zgrada da takve krajnje neprimjerene napise i simbole uklone sa svojih fasada“, ali i da „mjesni odbori nemaju alate za takve aktivnosti – nama čak nisu dostupni ni kontakti predstavnika suvlasnika, tako da ne možemo organizirati ni zajednički sastanak“.
Ksenofobni grafiti nalaze se i na zgradi u kojoj Kolbezen stanuje: „Osobno sam zgrožena tim grafitima, a da tragedija bude još veća – stanujem u zgradi na kojoj su dva od grafita. Čim su oni nastali, nakon jedne utakmice Dinama, zatražila sam od predstavnice suvlasnika uklanjanje svih tih natpisa i simbola, što mi je ona na sljedećem sastanku i spočitala, a nitko od ostalih suvlasnika nije moj prijedlog podržao.“
No ovlasti zagrebačkih mjesnih odbora, pa tako i onog na Ružmarinki, mogu uključivati reakciju na poruke mržnje. Prema članku 16. Pravila o radu mjesnog odbora i članku 100. Statuta Grada Zagreba, dužnost MO-a je „razmatrati pitanja koja neposredno i svakodnevno utječu na život i rad građana“ koji žive na njegovom području, „a posebno u vezi s uređivanjem naselja, zaštitom djece, mladeži i starijih osoba“. Po istim člancima, MO je ovlašten predlagati radove i komunalne aktivnosti Vijeću gradske četvrti te, zajedno s građanima, provoditi akcije čišćenja i uređivanja naselja. Konačno, MO „predlaže preko Vijeća Gradske četvrti mjere nakon razmatranja stanja sigurnosti i zaštite osoba, imovine i dobara na svome području i prati njihovo provođenje“. Grafiti s govorom mržnje neupitno utječu na svakodnevni život građana. Njima je oštećena imovina na području Ružmarinke, a prijetnje sadržane u njima zasigurno ne doprinose zaštiti osoba koje ondje žive, bar ne kad se radi o „babama“, „Srbinima“ i „Ciganima“.
Navedene citate članaka poslali smo Kolbezen i upitali je zašto MO nije prijavio grafite Vijeću gradske četvrti i predložio njihovo uklanjanje. Postavili smo i pitanje službene ili građanske prijave policiji i komunalnom redarstvu. Njezin odgovor prenosimo u cijelosti: „Predlažem da se prvo informirate o značenju navedenih termina koje citirate. Naime, sve navedeno odnosi se isključivo na javne prostore i površine, što fasade zgrada nikako nisu. Prema važećim odredbama zakona, niti jedno tijelo javne vlasti ne može natjerati građane na ulaganje u njihovu vlastitu imovinu, dok s druge strane javna vlast nema ovlasti trošiti javni novac za održavanje privatnih prostora. Nemam nikakvu želju sudjelovati u intervjuu.“
Ipak, trenutni gradski projekt čišćenja grafita, financiran javnim novcem, obuhvaća i privatne zgrade. Grad od rujna pretprošle godine zainteresiranim upraviteljima zgrada i predstavnicima suvlasnika financira uklanjanje grafita i zaštitni premaz protiv grafita u punom iznosu, a za postavljanje nadzornih kamera kako bi se grafitiranje spriječilo pokriva 80 posto iznosa. Na javni poziv se odazvalo 270 predstavnika, te je za uklanjanje grafita s privatnih zgrada u 2025. namijenjeno 400 000 eura. Suvlasnici i upravitelji pritom ne angažiraju izvođače sami, već je izvođenje uklanjanja dogovorio Grad putem javne nabave. Slijed je jasan – gradsko je tijelo uputilo javni poziv, građani su se odazvali, Grad financira i provodi uklanjanje. 2023. suvlasnici su, kako prenosi pozdravili novu Odluku i (su)financiranje, „sretni što se više neće morati svađati sa susjedima oko izvođača i prijave“, ali i strahovali da će gradsko uklanjanje stati samo na centru. Kolbezen nam je u svom odgovoru i istaknula da se „što se gradskog akcijskog plana za uklanjanje grafita tiče, on trenutno odnosi samo na uži centar grada“, no obrazac zahtjeva za uklanjanje objavljen 2023. još je uvijek dostupan i nije ograničen na Centar.
Prema novom Zakonu o upravljanju i održavanju zgrada, „čišćenje grafita na pročelju zgrade“ dio je obveze redovitog održavanja zgrade, a komunalni redari „imaju ovlast obavljanja nadzora nad provedbom odredbi ovoga Zakona u skladu s ovlastima koje proizlaze iz zakona kojim se uređuje održavanje komunalnog reda“. Za komentar smo se obratili i gradskom komunalnom redarstvu, upitavši ih jesu li grafiti na Ružmarinki uočeni ili prijavljeni i postoji li plan uklanjanja, na što nas je Gradska služba za informiranje i medije kontaktirala s upitom za novinarski rok. Njega smo i dali, no povratnu izjavu do zaključka članka nismo dobili.
Osim slabe komunikacije, nameće se i zaključak da Zagrebu uklanjanje ustašoidnih i neonacističkih natpisa nije prioritet, bar ne dok je u pitanju necentralna četvrt. Umjesto toga, prioritizira se estetika, „upristojavanje“ najprominentnije četvrti u korist, pretpostavit ćemo, turista i gostiju. Kako sumira Ivana Perić u članku za Bilten, „Grad Zagreb godinama propušta raditi distinkciju među sadržajem gradskih grafita, generalizirajući o grafitima kao o estetskom pitanju tj. problemu. Ne prioritizira se, primjerice, uklanjanje grafita koji pozivaju na mržnju i netrpeljivost, a kojih na ulicama ne nedostaje, od svastika do poslanica kontra Srba i Roma.“
Vidljivo je to i iz načina na koji se druge vrste nasprejanog bunta, bile one provokacija ili altruizam, mnogo brže prioritiziraju. 2015., aktivisti inicijative Dobrodošli su uhićeni tijekom ispisivanja grafita “Open the Borders for All“ na krovu Medike. Inicijativa je to opisala kao “ozbiljan udarac na slobodu govora i izražavanja“, i primijetila koliko je takav tretman suprotan tretmanu fašografita: „U zemlji u kojoj se ne brišu nacistička obilježja i druge poruke mržnje, istovremeno se brišu poruke protiv rata, nasilja i za zaštitu ljudskog dostojanstva.” Kontrast je bolno vidljiv, a za pojedine aktiviste i skupocjen. 2022. Filip Drača je za Tuđmanov srp i čekić u procesu punom nepravilnosti dobio 4000 kn kazne, i to na kaznenom, a ne prekršajnom sudu. S jedne strane cenzura aktivista, a s druge cvjetanje ksenofobije, ne mogu se svesti na pitanje prošlog gradskog režima jer su vidljivi i danas. Kao što smo nedavno spomenuli, grafiterima u Zagrebu teško je naći legalnu površinu za umjetnost; mladi neonacisti, pak, za legalnost ne mare, jer za njihove članove reperkusija nema.
Manjak reperkusija faktor je u porastu broja ultrakonzervativne mladeži, upozoravaju stručnjaci poput Svena Milekića, koji trenutno provodi postdoktoralno istraživanje na temu „Agresor: samopercepcija i vanjska percepcija aktera među nacijama”. U članku iz 2022., Milekić piše i o utjecaju ustaških grafita: „Kako policija ili građani većinu tih grafita ne uklanjaju, ta šuljajuća normalizacija desenzibilizira mladež prema fašističkim simbolima. (…) Povrh toga, hrvatska se mladež ne boji pravnih reperkusija zbog slabe povijesti kažnjavanja proliferacije fašističke simbolike i govora mržnje.“ Zloslutno U i ini fašizmi često se promatraju kao bezazleni iskazi bunta koji će mladi prerasti i od kojeg Grad ima „pametnijeg posla“. No oni su sve samo ne bezazleni, a njihove su lokacije često bliske zaboravljenim lokacijama četrdesetih – prisjetimo se, na Maksimirskoj cesti (dvije minute hoda od Ružmarinke) obješeno je 16 naših sugrađana, a na maksimirskom stadionu su se zagrebački srednjoškolci 1941. odbili odvojiti od svojih srpskih i židovskih kolega.
Danas su ta sjećanja, za razliku od ustaške retorike, jedva na životu. Kada s tom činjenicom, kao Milekić, uparimo i ignoriranje fašističke povijesti u školskom kurikulumu i katolički konzervativizam, društvena slika počinje smrdjeti na poznato i zataškano. Kako vidimo na Ružmarinki, „drugačiji“ i manje vrijedni još uvijek su Srbi, Romi i žene, dok je Hitler ne samo visoko vrednovan, već i gorljivi bad blue boy.
Prema Milekiću, sportsko bratstvo je još jedan od faktora koji lubriciraju razvoj ustašoidnosti – navijačke su grupe, njegovim riječima, „inkubatori za desničarski i neonacistički ekstremizam“. Zato smo za komentar o grafitu „Adolf Hitler voli Dinamo“ kontaktirali i sam klub. S obzirom na to da je Dinamo potpisnik europske inicijative za društvenu odgovornost korporacija, upitali smo osjeća li se odgovornim za nacističke ispade svojih navijača i poduzima li nešto u javnoj komunikaciji kako bi ih suzbio. Klub na postavljena pitanja do zaključka članka nije odgovorio.
Toleriranjem grafita poput onih na Ružmarinki cjelokupno društvo oživljava, tolerira i evangelizira potpunu netrepeljivost prema onima koji se ne uklapaju u Pavelićevu viziju Hrvatske, a dok se stvarni Hitler ubio prije rođenja Dinama, dio Dinamovih navijača i Zagrepčana neupitno vole oba zločinca. Takvu ljubav sugrađani i nadležni, zgražanju unatoč, uvelike i toleriraju – vidljivo je kao da piše na zidu.
