Marijo Milčić, urednik monografije Medika: 2008.-2013. : U Zagrebu postoji veliki problem i hajka na grafite koja se svakih pet godina ponavlja, ali je činjenica da je cijela povijest grafita na ulicama.
Do bijelih zidova Galerije Siva, smještenih iznad crnih zidova kluba Attack, Medikom nas provode pročelja svih mogućih boja. Trenutni „postav“ grafita i murala nasljednik je gotovo šesnaestogodišnje povijesti subkultura koje prostor okuplja, pa tako i street art i grafiti scene koja svako toliko osvježava prostor novim vizurama. Prvi pokušaj arhiviranja tih vizualnih transformacija prostora Autonomnog kulturnog centra (AKC) Attack, monografija Medika: 2008.-2013. urednika Marija Miličića i fotografa Gorana Kerića, predstavljen je 23. siječnja. Radi se o prvoj u planiranom nizu fotografskih knjiga koje će bilježiti sve boje dosad nasprejane po zagrebačkom domu nepokorne alternative.
U razgovoru s Miličićem, koji pod grafiterskim tagom Mane Mei stoji iza nekih od najupečatljivijih primjera zagrebačkih grafita, saznajemo što Medika znači uličnim umjetnicima, ali i građanima: „Meni je Medika izrazito važna. Tu imam i atelje, što mi omogućuje da stvaram, jer osim radova na ulici imam potrebu raditi stvari u ateljeu. Bitno je da u Zagrebu postoji takvo nešto, što je u potpunosti drugačije od nekog klasičnog kulturnog prostora. Ovdje je sve iscrtano, što grafitima, što muralima i crtežima. Mislim da je bitno da grad ima jedno takvo alternativno mjesto koje prosječnom čovjeku pokazuje da postoji nešto drugo osim prosjeka.“
Kroz promociju monografije, Miličić je uz koordinatoricu AKC-a Sanju Burlović i Nevena Aljinovića Tota, jednog od organizatora programa AKC-a, predstavio tu neprosječnu povijest supostojanja grafita i Medike. Nakon što je i formalno i neformalno djelovao u raznim prostorima i sudjelovao u manifestacijama poput Operacije:grad, AKC od 2008. djeluje u Mediki. „Useljavanju“ grafitera u prostor Medike kumovao je Aljinović Tot – i sam tada street artist, upoznao je grafitere na Martinovci i nakon nekog vremena druženja, htjeli su se pridružiti AKC-u. Na Uskrs 2010. održano je, riječima Aljinovića Tota, „prvo veliko crtanje“.
Osim bojama, grafiteri su prostor Medike mijenjali i strukturalno, te su upravo oni osnivači Galerije Siva. Nakon niza grafiterskih party-izložbi u otvorenom prostoru iznad Attacka, odlučili su ga pregraditi i urediti u izložbeni prostor. Medika im je, Miličićevim riječima, „omogućila da radimo nešto za ljude, ne samo za nas“. Omogućila im je skladištenje boja i materijala te prostor za okupljanje, stvaranje i izlaganje koje je dovelo do jačanja scene – kroz njihovo se djelovanje 2015. razvio festival hip-hop kulture Reunited, kao i festival stripa i street arta OHOHO. Oba festivala djeluju i danas te privlače međunarodnu publiku i sudionike.
Do monografije grafita došlo je, kazao je Miličić, iz potrebe za dokumentiranjem izvan društvenih mreža: „Rad na Instagramu gubi vrijednost zbog količine materijala, dok knjiga ima fizički oblik. To je najbolji mogući način za prezentiranje ovakvih radova, jer je fotografija jedini način da se zabilježe.“ Izdanje se sastoji od kratkog predgovora iz pera Jana Vržine i osamdesetak fotografija radova Zagrebu dobro poznatih imena poput Cheza, Sarme, i Lonsa, ali i međunarodnih autora. U planu su još dva petogodišnja izdanja, no broj im se možda i poveća, ovisno o prikupljenoj količini fotografskog materijala.
Prije Medike, ova se generacija grafitera okupljala u starom Krivom putu (današnjem klubu H2O), u Laginjinoj kod Kvatrića i uz prugu blizu Glavnog kolodvora. Danas njihova platna, uz Mediku, postoje diljem grada, kako legalno tako i ilegalno: „Konstantan je nedostatak legalnih prostora na kojima se smije crtati“, istaknuo nam je Miličić. Uz spomenute autore, od devedesetih djeluje i niz drugih, te grade vizualnu povijest grada. Miličića smo zato upitali i o odnosu grada i grafitera: „U Zagrebu postoji veliki problem i hajka na grafite koja se svakih pet godina ponavlja, ali je činjenica da je cijela povijest grafita na ulicama. Oni se slabo brišu, u centru ima grafita i iz 1999. Kužim da to ljudima nije lijepo, ali to je cijela povijest. Grad se na neki način mora boriti protiv grafita jer su ljudi nezadovoljni, ali je nekom predstavniku stanara isto tako jako jednostavno kupiti boju i prebojati komad zida. No čini mi se da nitko ne želi ništa napraviti sam, svi čekaju nekog drugog. Ako ti nešto smeta, napravi nešto u vezi s tim.“
Upravo je pristup „uradi sam“ izgradio i definirao subverzivne scene Zagreba, a Mediku učinio centrom raznobojnog alternativnog života. Također je učinio njezine street art vizure elementom koji organski privlači turiste, a građanima može transformirati dan. „Ljudima grafiti čine život zanimljivijim. Voziš se u tramvaju, u svom si nekom filmu, slušaš nešto, i na mjestu gdje grafit nije bio on odjednom je, ti ga primijetiš i on utječe na tebe“, oslikao nam je Miličić. „Ja sam, između ostalog, svojevremeno radio grafite koji nisu vezani uz subkulturu promicanja vlastitog taga, nego su bili vezani uz neke pozitivne rečenice ili rime, npr. ‘osmijeh na licu uljepšava ulicu‘ na Savskoj zbog kojeg su mi se ljudi javljali i dijelili svoja razna iskustva. Mislim da takvi grafiti imaju transformativni moment, samo ovisi što autor želi postići, da li se samo igra sa slovima kroz tag ili ima potrebu da običnom, prosječnom čovjeku prenese neku poruku.”
Prema Vržini, upravo je prenošenje poruke i drmanje percepcije funkcija grafita. Oni „napadaju sivilo korporativnog režima vidljivosti urbanih prostora, provociraju nas da vizualiziramo manje sterilan svijet“, a u Mediki taj svijet postaje stvarnost. Kohezija kolektiva koji djeluju u njezinim prostorima preživljava unatoč opetovanoj borbi s gradskom upravom i državnim tijelima, čiji je najnedavniji primjer bila oružana racija interventne policije na, ni više ni manje, kazališnoj predstavi.
Isto je i sa zagrebačkim grafitima – unatoč osobnoj inerciji predstavnika stanara mnogih zgrada i vlasnika mnogih objekata, vladajuća se tijela kroz godine obračunavaju s njima, a naizgled ažurnije reagiraju na simbole ljevice (kao što je bilo u slučaju srpa i čekića Filipa Drače) no desnice (kao što vidimo na pročeljima obilježenim svastikama i ustaškim „U“ u gotovo svakom kvartu). Ipak, grafiteri nastavljaju uzgajati nove perspektive na ciglenim platnima i pružati alternativu sivilu političkog ping-ponga, a dokumentiranje rezultata omogućuje nam da cvjetanje uzgojenog primijetimo i uvažimo.
