Odluka zagrebačkih očeva i majki o uklanjanju grafita s pročelja zgrada: Osim što brišemo ekspresiju uglavnom mladih buntovnih pripadnika našeg društva koji svojim kreacijama preispituju prostor oblikovan hegemonijom kapitala i daju mu neku drugačiju svrhu, ovim potezom otvaramo pandorinu kutiju netrpeljivosti i malograđanskog nerazumijevanja različitosti sugrađana.
Filip Drača nedavno je dobio visoku novčanu kaznu zbog toga što je sprejem grafitirao srp i čekić na postolju kipa Franje Tuđmana. Uobičajeno je da se za grafite ide na prekršajni sud, ali Draču je država, a kasnije i Grad, zbog političkih razloga, dovela na kazneni. Opravdanje za ovaj politički progon bilo je tumačenje Dračinog srpa i čekića kao šaranja, a ne kao grafita. Tvrdilo se da grafit zahtijeva određenu vještinu, a Dračin srp i čekić ne, što znači da se radi o slici, a zbog nje se može ići na kazneni sud. Upravo je na temelju tih argumenata sudac Mladen Žeravica presudio da je Drača kriv i da zaslužuje novčanu kaznu. Njegovo objašnjenje bilo je da grafiti imaju neku umjetničku vrijednost te da, ako nas zanimaju, prošetamo Branimirovom ulicom i vidimo što su grafiti. Srp i čekić je, po njemu, bilo je šaranje bez umjetničke vrijednosti. Mi prisutni u sudnici ostali smo zapanjeni arbitrarnošću presude. Samo zato što sucu nešto nije “lijepo”, optuženik je proglašen krivim. Važno je istaknuti da Grad pod upravom Možemo! nije odustao od tuženja Drače, te da je učesnik u ovom progonu grafitera i političkog neprijatelja. Doduše, Grad se u zadnji trenutak pokušao ograditi od procesa na prilično nevješt način.
Čini se da Možemo! kreće u novi obračun s grafitima. Doduše, bez kažnjavanja počinitelja, već s projektom brisanja grafita po centru grada. Vijeće Gradske četvrti Donji grad donijelo je tri zaključka (12., 13. i 17. sjednica) vezanih uz pokretanje “pilot projekta” čišćenja grafita s fasada kuća u određenim ulicama, čime bi započeo proces čišćenja čitavog Donjeg grada od grafita. Zaključci su rezultirali osnivanjem Povjerenstva za zaštitu objekata od grafita od strane Gradske skupštine koje će prosuđivati koji su grafiti umjetnički, a koji nisu. Predstavnici lokalne vlasti, najvjerojatnije bez konzultacije s umjetnicima, sociolozima, filozofima-estetičarima i što je najvažnije umjetnicima-grafiterima, diskutiraju koji je grafit šaranje, a koji je umjetnost. Murali Dinama koji su okupirali grad možda su po njima umjetnost, zato što ih je naslikao netko tko zna osnovne crtanja. Imajmo na umu da takve crteže može napraviti prosječni nadareni srednjoškolac koji u zadnjoj klupi crta umjesto da sluša predavanje. Ostali grafiti, kao što su potpisi i poruke, koji možda imaju i veću umjetničku vrijednost u subkulturi grafitera, ali ih prosječni Zagrepčanec ne razme, proglašeni su šaranjem. Baš poput suca Žeravice, ljudi koji su potencijalno neupućeni u umjetnost, grafite i sociološka istraživanja ove subkulture, daju si legitimitet prosuđivanja “ljepote”, nečega što je predmet rasprava još od Platona. Istovremeno, VGČ Donji grad usuglasilo se s izradom murala povodom 30-godišnjice dobrih odnosa Hrvatske i Poljske, jer takvi institucionalno potaknuti murali o dobrim odnosima dvaju država, od koji je jedna notorna po konzervativnoj vlasti koja zabranjuje pobačaj, očito jesu umjetnički vrijedne.
Ovoj se problematici može pristupiti iz više rakursa. Recimo, zašto Gradska skupština nove vlasti, koja je tako fiskalno opterećena da otpušta agencijske radnike, želi trošiti novac iz gradskog proračuna radi čišćenja grafita s privatnih zgrada? Međutim, diskusija o tom pitanju obično završava u sferi vlasničkih prava i načinu kažnjavanja počinitelja, što je problematično samo po sebi, pa je u kontekstu sveprisutnog malograđanskog sentimenta pri raspravama o ovoj temi, važnije predstaviti vrijednost grafita iz sociološko-filozofske perspektive, kako bismo doveli u pitanje uopće potrebu da se grafiti brišu.
Svaka relevantna diskusija o grafitima, lišena srednjeklasnog trabunjanja o redu, vlasništvu i toga kako su čiste zgrade “ljepše”, započinje s francuskih filozofom i sociologom Henrijem Lefebvreom i njegovim konceptima proizvodnje prostora i prava na grad. Naime, Lefebvre ističe kako grafiti imaju ulogu preispitivanja socio-prostornih normi sve više privatiziranog i komodicifiranog javnog i društvenog prostora. Grafiti po njemu trebaju biti shvaćeni kao proizvodnja uporabne vrijednosti i vraćanja javnog prostora potlačenim skupinama koje su u sukobu s prenamjenom javnog prostora homogeniziranim praksama komercijalizacije, planiranja, nadzora i reda (1). Sjetimo se samo što je Bandić radio za vrijeme Adventa u Zagrebu. Osim što bi, dakako, pogodovao s distribucijom kućica, čitav javni prostor šireg centra bio bi potpuno podređen komercijalizaciji i gotovo nedostupan lokalcima. Komercijalizacija javnog i društvenog prostora događa se i gradnjom hidroelektrana na rijekama, te crkvi i zgrada na prostoru parkova i travnatih površina. Komercijalizacija javnog prostora je nešto protiv čega su se aktivisti u Hrvatskoj uvijek borili.
Upravo u Lefebvreovu kontekstu financijalizacije prostora događa se i kooptacija grafita kao subverzivne umjetnosti, koja se očituje u muralizaciji gradova, koje prosječni konzumerist više cijeni jer ga podsjećaju na artikl. Glasovi potlačenih shvaćeni su kao šaranje koje spušta cijenu privatnog vlasništva, a Grad se poziva da tu cijenu digne. To čini na način da plaća grafiterima kako bi grafitirali ono što on želi, a sve neželjene grafite briše. U kapitalizmu je prostor, kao i sve ostalo, dobilo funkciju proizvodnje, potrošnje, reprodukcije i cirkulacije kapitala (2), a grafiti, koliko god “ružni” prosječnom građaninu utopljenom u ideologiju kapitala, predstavljaju otpor takvom shvaćanju prostora. Upravo se brisanjem neplanskih grafita, takozvanog “šaranja”, a slikanjem institucionalno financiranih murala, u ovom slučaju dobrih odnosa Hrvatske i Poljske, grafitiranje kao umjetnost prilagođava hegemoniji kapitala – dobrih trgovačkih odnosa dvaju država.
Mnoge ljude, kad je posrijedi ova tema, zanima je li grafit brzo išaranog muškog spolovila ili rečenica “Lana, volim te” nešto umjetnički vrijedno. Kada je riječ o takvim diskusijama, potrebno je istaknuti da murali koje neka institucija naruči u suštini nisu grafiti. Ti murali mogu imati neke zanimljive umjetničke karakteristike kao što su to kroz povijest imale institucionalno naručene slike ili kipovi, iako je to kod murala rijetko slučaj, ali to nije grafit koji po svojoj naravi zahtijeva subverziju – barem prijateljicu/a koja/i na uglu gleda dolazi li policija. Procjena je li nešto umjetnost ovisi o kriteriju. Ako je kriterij koji uzmemo kič prilagođen cirkulaciji kapitala, onda ćemo rađe gledati u nekakav mural sa zastavama Hrvatske i Poljske, a ako je subverzija, pa makar i vrlo neartikulirana, onda je umjetnički vrijednije loše naslikano muško spolovilo. Ako je u igri govor mržnje, već sad imamo mogućnost prijave takvih grafita, te se u ovoj priči ne radi o tome.
Javni prostor nužno jest područje sukoba oko vlasništva, nad značenjima, vrijednostima, namjenama (3). Tko posjeduje, kontrolira, regulira prostor, u koju svrhu, za koje namjene i kako se to postiže, ključno je za razumijevanje kako se stvaraju moderni urbani uvjeti, kako se mijenjaju i kako to utječe na svakodnevno životno iskustvo građana. Sjetimo se da je Bandić srušio skate-park Sretna kuća kod SC-a. Taj objekt bio je ilegalan i “pošaran” grafitima, ali je imao uporabnu vrijednost i grassroots porijeklo. Isto je s grafitima.
Što se samog financiranja tiče, važno je istaknuti da je Skupština Grada Zagreba u članku 3. svoje odluke propisala: “Ako se objekt nalazi na području Povijesno urbane cjeline Grad Zagreb, Grad Zagreb može na prijedlog Povjerenstva financirati 100% troškova za uklanjanje grafita, a najviše do 88,00 kn/m2 s PDV-om i 100 % troškova za nanošenje zaštitnog antigrafitnog premaza, a najviše do 41,00 kn/m2 s PDV-om, na svim vanjskim dijelovima objekta koji su neposredno dostupni s javne površine.” Također, vlasnik/suvlasnik objekta morat će se izjavom obvezati da će redovito o svom trošku provoditi mjere zaštite objekata od grafita. Međutim, nigdje nije navedena kazna za vlasnika/suvlasnika ako ne održava objekt te je taj dio, čini se, prazno slovo na papiru. S druge strane, čak i kada bi Grad kažnjavao vlasnike/suvlasnike zbog nečišćenja grafita, dogodila bi se još jedna autoritarna dimenzija antigrafiterske politike – Grad koji nadgleda i kažnjava vlasnike/suvlasnike ako su im zgrade “nečiste”, što bi stvorilo dodatnu netrpeljivost prema grafiterima koji u tom slučaju stanare obvezuju na trošak.
Osim što brišemo ekspresiju uglavnom mladih buntovnih pripadnika našeg društva koji svojim kreacijama preispituju prostor oblikovan hegemonijom kapitala i daju mu neku drugačiju svrhu, ovim potezom otvaramo pandorinu kutiju netrpeljivosti i malograđanskog nerazumijevanja različitosti sugrađana.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Kultura na H-Alter-u” koji sufinancira Grad Zagreb.