Operacija grad se za Interkulturni društveni centar bori od 2016. godine. Zagreb postaje novi dom za osobe raznih kulturnih i etničkih pozadina, ali nedostaje utočište za njih, prostor gdje bi se svi stanovnici mogli okupiti i dijeliti zajednička iskustva kulture, edukacije i susreta.
Platforma Upgrade organizirala je konferenciju “Za Interkulturni društveni centar u Zagrebu” u prostoru Centra mladih Ribnjak, ističući kako Zagreb postaje novi dom za osobe raznih kulturnih i etničkih pozadina, ali nedostaje utočište za njih, prostor gdje bi se svi stanovnici mogli okupiti i dijeliti zajednička iskustva kulture, edukacije i susreta.
Pojam interkulturalnosti razlikuje se od onog multikulturalnosti po tome što ne zagovara samo prihvaćanje i toleranciju različitih kultura koje međusobno nisu u doticaju, već komunikaciju, suživot, raspravu, sklapanje prijateljstava, poslovnih veza i niza drugih konekcija između pripadnika različitih kultura.
“Interkulturni društveni centar može doprinijeti razbijanju mita o nekakvoj hrvatskoj kulturi, sirijskoj kulturi ili apsurdnoj ideji afričke kulture – kulturi cijelog kontinenta. Kada bismo svakome postavili pitanje što je to hrvatska kultura, imali bismo niz različitih odgovara jer se identificiramo s drugačijim momentima našega društva. Neki od nas zasigurno imaju više toga zajedničkog s pojedincem iz Senegala nego nekim tko živi vrata do. Interkulturni centar može doprinijeti razbijanju ideje o kulturi kao fiksnom okamenjenom konceptu koji nam je postavljen odozgo, kojem se ljudi moraju prilagoditi i djelovati onako kako im je unutar te kulture zadano”, rekla je Iva Grubiša, asistentica na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (FFZG).
“Interkulturni društveni centar podrazumijeva komunikaciju između novih i starih članova društva što znači da se mora uspostaviti komunikacija i s lokalnom zajednicom u kojem bi centar bio otvoren. Ako se to ne učini dominirat će neslužbeni kanali informacija putem glasina što se može oteti kontroli i razviti u prakse otpore poput potpisivanja peticija za dislociranje budućeg Interkulturnog centra. Takvih pokušaja bilo je u Dugavama zbog Porina. Radi nedostatka službene komunikacije s lokalnim stanovništvom cure različite točne ili netočne insajderske informacije. Dok sam radio istraživanje o Porinu, jedan čovjek mi je napomenuo da njegov prijatelj radi kao zaštitar unutra i pričao mu je o ‘stvarima koje se stvarno događaju, a o kojima se ne piše u medijima’. U nedostatku komunikacije, kreira se dojam zataškivanja i stvaraju se konspiratorne slike koje priječe dugoročnost institucija gdje borave novi članovi društva”, rekao je Igor Petričević, socijalni antropolog i sociolog.
Abdoulie Jobe, student sociologije na FFZG-u i član Panafričkog društva u Hrvatskoj (PADUH), istaknuo je: “Bilo bi predivno imati mjesto gdje kad se predstavimo otkud smo nema kutije u koju nas većinsko stanovništvo može staviti. To bi nam omogućilo da se predstavimo kao ljudi. Kada kao PADUH pozovemo naše hrvatske prijatelje, oni dolaze kao uzvanici. Drugačije će biti u Interkulturnom društvenom centru jer svi dolazimo kao jednaki, imamo jednak osjećaj pripadnosti u ravnopravnom dijalogu saznajemo više jedni o drugima. U multikulturalnom gradu kao Zagreb sva ta lica iz svih dijelova svijeta trebala bi imati mjesto koje je svojevrsni safe space, gdje se ljudi bez bilo kakvog oblika diskriminacije mogu međusobno povezati.”
Platforma Upgrade, neformalna mreža organizacija civilnog društva iz različitih sektora djelovanja koju koordinira organizacija Operacija grad, od 2016. godine zagovara otvaranje Interkulturnog društvenog centra u obliku civilno-javnog partnerstva Grada Zagreba i organizacija civilnog društva. To je oblik baziran na zajedničkom upravljanju javnim resursima te se temelji na dijalogu između civilnog društva i javnog sektora.
“Civilno-javno partnerstvo podrazumijeva da lokalne vlasti partnerski djeluju s civilnim društvom. U slučaju Interkulturnog društvenog centra, zajedno s Gradom želimo osnovati centar kao trajno partnerstvo, gdje bismo dogovarali međusobna prava i obveze na temelju modela su-upravljanja koji već postoje i koji su dokazani. Grad sa svoje strane osigurava stabilnost centra tako što omogućuje prostor u svojem vlasništvu i neke financijske resurse kako se centar ne bi morao projektno-natječajno financirati, kao što to rade udruge. Na Gradu je da iskaže do koje razine želi razviti to partnerstvo.
Pogon, kao prvi i najviše realiziran društveno-kulturni centar civilno-javnog partnerstva u Hrvatskoj, morao je biti upisan kao javna ustanova u kulturi jer trenutni zakonski okvir ne predviđa drugačije vlasničke strukture, poput mješovite ili društvene”, rekao je Sven Janovski iz Operacije grad za H-Alter.
Na konferenciji se oglasila i Jelena Ricov, viša stručna savjetnica pročelnice Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo: “Jedan od naših prioriteta je promoviranje kulture u zajednici, a upravo radimo na analizi kulturnih centara s ciljem jačanja njihove uloge u zajednici. Ima fantastičnih primjera u kojeg ubrajam i vaš, koji je stvarno fleksibilan i kreativan te odgovara na potrebe zajednice… Grad će sasvim sigurno ovo podržavati. U kojem obliku ovisi o tome što vi definirate da želite… Ovakvo participativno upravljanje, bottom-up, sasvim će sigurno ući u Razvojni plan kulturne politike o čemu ćete vrlo skoro moći čuti više i uključiti se… Postoje i Integrirani teritorijalni program i Integrirana teritorijalna ulaganja gdje će biti određena sredstva isključivo za Gradove i isključivo za integrirane projekte. Taj mehanizam nije u duhu velikih projekata nego intervencija u pojedine kvartove kako bi se podignula kvaliteta života odnosno zadovoljile potrebe”.
Budući da se Operacija grad za Interkulturni društveni centar bori još od 2016., zanimalo nas je kakva je bila politika Grada prema tom projektu prije nove vlasti: “Bila je prisutna opća nezainteresiranost za takav tip sadržaja i borili smo se oko odabira prostora. Operacija grad je zatim krenula u mapiranje gradskih i državnih prostora koji bi pravno mogli poslužiti za takav centar. Bavili smo se i pitanjem u kakvom su prostori stanju jer zbog lošeg upravljanja bivših administracija mnogi su gradski prostori vrlo loše i trebaju veliku adaptaciju koju do sada nismo vjerovali da bi Grad Zagreb bio voljan napraviti za Interkulturni društveni centar. Međutim, nova vlast je krenula u mapiranje prostora. Nadamo se da će ove godine taj postupak završiti i da ćemo imati realan prikaz što sve gradska vlast može dati na raspolaganje. Realnost je da ćemo se morati prilagoditi prostoru koji nam se ponudi. Vjerojatno će to biti neki brownfield prostor, što je posljedica lošeg upravljanja gradskom imovinom. Međutim, čini nam se da nova gradska vlast ima puno više volje investirati u takve objekte i namijeniti ih za društvenu dobrobit, a ne samo za privatne investicije”, ističe Janovski za H-Alter.
Igor Petričević, socijalni antropolog i sociolog, autor istraživanja o Porinu, istaknuo je: “Hrvatska nije homogeno društvo kojem prijeti sve veći dolazak novih migranata kako se često znade govoriti. Naše društvo je nacionalno i klasno vrlo raznoliko. Diskurs homogenosti koji vlada može biti apropriran s druge strane u smislu mobiliziranja protiv migranata. Doduše, treba reći da osim izbjeglica koje su dolazile, odlazile i vraćale se od 2016. naovamo, ove nam je godine došlo oko 20,000 Ukrajinaca, a imamo i sve više radnika iz Nepala i Bangladeša. Proces integracije je vrlo spor i loše organiziran. Proces čekanja azila znade trajati godinu dana do dvije, a dozvola na rad se čeka 9 mjeseci. Ljudi u to vrijeme žive na 100 kuna potpore na samom rubu grada. U intervjuima koje sam radio mnogi tražitelji azila su napomenuli da bi se hrvatski građanin ustao sa sjedala nakon što bi sjeli pokraj njih, što je fizička potreba za distancom koja reflektira socijalnu distancu. Ograde su se izgradile u ulicama pokraj hotela Porin kao potreba za zaštitom vlasništva kao indikator socijalne distance u fizičkom prostoru, što predstavlja svojevrsnu defenzivnu arhitekturu.”
“Jedan tražitelj azila, samac iz Porina, rekao mi je: ‘Većinu vremena provodim sam u sobi, nemam nikakav odnos s hrvatskim društvom, stalno sam ovdje unutra. Želim ući u hrvatsko društvo, ali ne mogu.’ Ovo je bilo u razdoblju kada se relativno nedavno dogodio napad od strane lokalaca na tražitelje azila pa je dotičnog bilo strah kretati se po kvartu. Socijalna distanca očituje se kroz legalni status, prostornu segregaciju, ekonomsku prekarnost i ksenofobnu agresiju. Nije lako izbrisati socijalnu distancu jer ona ne ovisi samo o interakcijama licem u lice već i o širim društvenim klasifikacijama – necivilizirani narodi i takvi diskursi”, nastavlja Petričević.
“Ljudi koji su dobili međunarodnu zaštitu u praksi imaju velike prepreke kako bi ostvarili prava – savladavanje hrvatskog jezika, loše organizirani tečajevi hrvatskog jezika, nedostatno pravo na zdravstvenu zaštitu, uključivanje u sustav obrazovanja, pitanje zapošljavanja, itd. Svakodnevne prepreke u birokraciji su stalne, a interkulturni centar mogao bi, između ostalog, biti mjesto gdje se osobe mogu informirati. Istovremeno, ovaj tip centra može na mikrorazini uvježbati pitanje dvosmjernog procesa integracije gdje doista učimo jedni od drugih. Ideja je da se izbriše linija između korisnika centra i onih koji kreiraju njegov sadržaj. On se otvara prema široj društvenoj zajednici i dugoročno postaje mjesto razmjene, dijaloga, ali i sučeljavanja. Osim što pruži prostor za kulturno-umjetničke sadržaje, trebao bi pružiti prostor različitih stajališta o migracijama. Interkulturalnost se u praksi mora postaviti i izvan zone komfora. Ako će se družiti samo nas 25 istomišljenika, ne krećemo se prema interkulturnom društvu”, zaključuje Grubiša.
