Godinu dana nakon racije u Medici, H-Alterov novinar ni po Zakonu o medijima ni po Zakonu o pravu na pristup informacijama nije uspio izvući odgovor na pitanje u kojim sve klubovima zagrebačka policija provodi slične operacije.
Prošloga tjedna navršilo se godinu dana od racije u Medici, ali i godinu dana od početka prepiske koju H-Alter vodi s Ministarstvom unutarnjih poslova. Podsjetimo, 18. svibnja 2024. Medika je pogođena policijskom racijom, nedugo nakon što je na isti način zatvoren zagrebački Sound Factory.
Istovremeno su kružile glasine da su se na tapeti našla druga slična žarišta alternativne i queer kulture, dok je policija, navodno, ideološki desnije lokale poznate po narkoticima, ostavljala na miru. Kako bismo provjerili ove optužbe poslali smo 21. svibnja MUP-u upit o tome u kojim su se sve zagrebačkim klubovima odvile racije unazad dva tjedna.
Dan kasnije došao je odgovor koji nije adresirao postavljeno pitanje, stoga smo 29. svibnja MUP-u poslali zahtjev za pristup informacijama (ZPI) s istim pitanjem. Godinu dana i četiri žalbe kasnije, ne znamo gotovo ništa više nego tada, a posljednji kanal za pristup informacijama, izuzevši upravni spor, službeno nam je zatvoren.
Na temelju Zakona o pravu na pristup informacijama svaki građanin ima pravo dobiti uvid u informacije tijela javnih vlasti, a informacije su člankom 5. definirane kao “svaki podatak koji posjeduje tijelo javne vlasti u obliku dokumenta, zapisa, dosjea, registra ili u bilo kojem drugom obliku, neovisno o načinu na koji je prikazana”. U zakonu također pod čl. 18, stavkom 5, kako nam MUP ističe u prvom odgovoru par tjedana kasnije, stoji da u opseg informacija ne spada “traženje uvida u cjelokupni spis predmeta”. Stvaranje popisa mjesta u kojima su se odvile racije u Zagrebu, tvrdi MUP u svakom sljedećem odgovoru sve do konačnog rješenja poslanog 8. travnja 2025. i zaprimljenog u svibnju, naprosto iziskuje dodatan trud koji oni nisu dužni uložiti.
Sve bi to bilo u redu da Zakon o medijima ne definira informacije znatno šire, navodeći u čl. 6. da su izvršne vlasti dužne ne samo dati novinaru uvid u dokumente, već i dati “točne, potpune i pravovremene informacije o pitanjima iz svog djelokruga”. Drugim riječima, kad smo u prvotnom ZPPI-u poslali svoj upit, nismo tako činili iz pozicije građana kojem je informacija ograničena na uvid u dokument, već iz pozicije novinara kojem se informacije mogu uskratiti jedino u slučaju zaštite nacionalne sigurnosti ili povrede tajnosti osobnih podataka (čl. 6, st. 5), čemu ovdje nije slučaj.
MUP je ovoga svjestan jer pri kraju svog originalnog odgovora na ZPI navodi kako je zahtjev za pristup informacijama tretiran kao medijski upit, na koji bi, prema već navedenom čl. 6., ionako trebali odgovoriti bez takvog zahtjeva. Zahtjev za pristup informacijama je samo poslan uslijed manjka izvršavanja njihove dužnosti.
Ako MUP-ovo tumačenje Zakona o pravu na pristup informacijama jest točno, jer nas se automatski tretira kao građane, pitanje je zašto smo kao medij uopće trebali poslati zahtjev kad Zakon o medijima daje širu lepezu informacija koje su nam, u teoriji, tijela javne vlasti obvezne dostaviti. U praksi, djelatnici MUP-a, izgleda, smatraju da su tu obvezu ispunili šaljući nam na pitanje “u kojim su se sve zagrebačkim klubovima u protekla dva tjedna izveli policijski prepadi ili policijske akcije” četiri paragrafa koji objašnjavaju što su racije. Ovime se hvale i u zadnjem rješenju.
Sačuvat ćemo vas kafkaeskne noćne more koja je trajala između prvog i posljednjeg rješenja; bitno je samo istaknuti da ni nakon nekoliko žalbi povjerenici za informiranje kao medij nismo dobili uvid u zakonom “zagarantirane” zatražene informacije jer bi to zahtijevalo od djelatnika MUP-a da obave par poziva ili pročitaju koji dokument. Kako nigdje u čl. 6. Zakona o medijima ne piše da je tako što uvjet uskraćivanja informacija, primorani smo zaključiti da se radi o krajnje proizvoljnom čitanju zakona koji se primjenjuje prema MUP-ovoj samovolji. Tretirani kao građani dok smo mediji, a ostavljeni u mraku kao građani i novinari.
Rezultat je klasična netransparentnost i nekooperativnost nadležnih institucija koje bi nas trebale štiti. Najgori dio priče je što u posljednjem odgovoru MUP-a doista doznajemo jednu novu informaciju, odnosno da je riječ o samo petnaest racija. Dakle, godinu dana prepiske i nakaradnog odugovlačenja radi toga što im se, pretpostavljamo, ne da sastaviti spisak od petnaest lokala koji bi u najboljem slučaju mogao poslužiti tek kao povod za daljnju spekulaciju. Ako MUP tako postupa s nečim relativno nebitnim, zapitajmo se koliko lagano može onemogućiti pristup ozbiljnijim informacijama koje bi nešto mogle i dokazati. Bili krivi ili ne, ovakvo postupanje samo je po sebi inkriminirajuće, šalje jasnu poruku: “Imajte povjerenja da za nas zakoni ne vrijede.”
