Priliku za javni park na lokaciji bivše gradske klaonice u Henzelovoj 66 Grad Zagreb ne bi smio propustiti. Taj sklop je izuzetan prostorni, arhitektonski i društveni resurs u čiji je historijat upisana neopisiva patnja tisuća živih bića koja su tamo ubijana za potrebe industrije hrane.
“…klaonica i tržnica grada Zagreba, sa stajališta tehničkog i arhitektonskog, (su) najbolje izvedena naprava sadašnjice.“
Iz svečanog govora prilikom otvorenja
Grad Zagreb kupio je prostor bivše tvornice Gredelj na Trnju 2011. godine. Bio je to potez koji je otvorio mogućnost prekretnice za lokaciju koja se više od stoljeća opirala integriranju u grad, ali istovremeno značajno proizvodila, uključujući i sve one (danas već bivše) tvornice koje su proistekle iz Tvornice željezničkih vagona, koja se najduži dio svoje povijesti zove i Gredelj. Od stupanja u vlasništvo, Grad Zagreb ima otvorene ruke razviti bivši tvornički kompleks kao novo, suvremeno središte grada. No, ne samo da se ništa od toga (još) nije dogodilo, pa čak ni ozbiljnije započelo (!) u tome smjeru, već je sklop čiji najstariji dijelovi imaju status kulturnog dobra, do danas toliko propao da je opravdano postaviti pitanje ima li više potrebe tamo nešto štititi? Naime, ta je baština sada svedena na arheologiju. Istovremeno, stotine tisuća eura javnog novca plaćene su zaštitarske službe, a kompleks koji je sadržavao i zaštićene strojeve i alate je i temeljito pokraden. Zapitati se možemo i što ako je takav odnos prema najvrjednijoj strateškoj parceli grada, koja podrazumijeva i kulturno dobro RH, što možemo očekivati s onima koje su u drugom planu? To se pitanje može odnositi na prostor bivše klaonice u Heinzelovoj 66 koji je Grad kupio otprilike u isto vrijeme kad i bivšu parcelu Gredelja.
Kompleks gradske klaonice i stočne tržnice u Heinzelovoj ulici otvoren je početkom 1930-ih. Bivša ulica Laščinščak, nazvana po potoku, tad se naziva Sajmišna cesta, a tek je kasnije preimenovana u Heinzelovu, po gradonačelniku u čijem mandatu je kompleks sagrađen, a koji je zbog optužbi za korupciju vezano uz njegovu izgradnju svojevremeno podnio ostavku. Desetljećima kasnije, Grad Zagreb s gradonačelnikom Milanom Bandićem (koji ulicu ne bi trebao dobiti ni u ludilu, a u Zagrebu ulice imaju i gori), predvodit će Grad u sudskim procesima oko istoga mjesta.
Nova klaonica u Heinzelovoj 66 je krajem 1920-ih preseljena sa stare lokacije u današnjoj Bauerovoj ulici, koja se do 1938. i zvala Klaoničkom (ne baš ugodno ime za kućnu adresu). Na mjestu te srušene klaonice danas su stambene zgrade bloka između Bauerove, Vojnovićeve, Brešćenskoga i Zvonimirove. Vrijeme izgradnje klaonice, razdoblje je značajne modernizacije pripadajuće ulice i toga dijela grada koji, međutim, do dana nije konsolidiran.
Kako onda, a danas još više, Heinzelova ulica predstavlja izuzetno važnu gradsku aveniju. Njen rani karakter obilježen je industrijskim uzletom Zagreba, a najvažniji objekt toga tipa je upravo sklop klaonice i stočne tržnice (od potonje danas još postoje fragmenti betonirane ograde uz nogostup prema Henzelovoj).
Nova, moderna i veća od stare, klaonica sa stočnim sajmom izgrađena je po avangardnom projektu njemačkog arhitekta Waltera Fresea koji je specijalizirao baš tu tipologiju i realizirao niz klaoničkih kompleksa u Njemačkoj i Austriji. (Osim Bollea koji je rođen u Kölnu, Frese je jedan od rijetkih arhitekata iz Njemačke s realizacijom u Zagrebu. Tu je, npr. još i Peter Behrens s pregradnjom kuće na uglu Trgu i Jurišićeve).
Najveći dio trajanja industrijske proizvodnje u klaoničkom kompleksu vodio se pod imenom Zagrepčanka, kao jedne od najvećih mesnih industrija u zemlji. Zagrepčanka je početkom 1990-ih zapošljavala oko 1200 ljudi. U kompleksu je proizvodnja obustavljena 2000. godine. Od kada je kompanija likvidirana, traju spomenuti sporovi oko nekretnina koje je kupio Grad Zagreb, što je dijelom utjecalo na zaustavljenu budućnost lokacije.
Prostor s površinom zemljišta od čak 100.625 m2, s upisanim objektima od oko 32.000 m2. je ogroman. Kompleks od 2004. godine u najvećemu dijelu ima status trajno zaštićenog kulturnog dobra RH, kao primjer arhitekture industrije iz razdoblja između dva svjetska rata. Iako je u međuvremenu djelomično devastiran, ipak je sve do danas sačuvao autentičnost u izuzetno velikoj mjeri, uključujući i praznine u dvorištu koje također djelomično imaju zaštićeni status, npr. pod zaštitom je i izvorni drvored kestena.
Cjelovitih ili pokušaja mimo pojedinačnih improviziranih rješenja od strane gradske administracije da se napušteni prostor nekako iskoristi i oživi u nekoj novoj ulozi, nije bilo. Unatoč značaju i mogućnostima, relativno atraktivnoj lokaciji, sklop je poodavno prepušten propadanju, uz sitne privremene upotrebe koje doprinose da ne propadne još i više.
Heinzelova 66 u sebi objedinjuje nekoliko osnovnih prednosti, a sve idu u prilog formiranja novoga grada kao jedne od mogućnosti koju treba propitati. Prvo, činjenica da je kompleks koji je vrijedna arhitektonsko-urbanistička cjelina sa statusom trajno zaštićenog kulturnog dobra – uglavnom je prazan i treba ga nečim ispuniti kako bi bio ne samo očuvan, već i koristan.
Drugo, nalazi se na odličnoj lokaciji, uz važnu aveniju, u neposrednoj blizini povijesnog središta grada. U perspektivi po Heinzelovoj će voziti i tramvaj (koji se sada i najavljuje), a ako se dogode čuda, jednom će u blizini postojati i stanica gradske željeznice.
Treće, sklop visokih kvaliteta kompozicije, razveden je ali kompaktan. Prostorna dispozicija i kapacitet idu na ruku raznolikim i brojnim sadržajima koji bi tamo mogli naći svoje mjesto. Objedinjavanjem, grupiranjem, niza raznolikih sadržaja na jednome mjestu, svi onu mogu se nadopunjavati i zajedno reimaginirati to točku u gradu. Neki od tih sadržaja mogu i trebaju biti komercijalniji, npr. ugostiteljska ponuda, ali uključivati i sve ono drugo što zapravo može bolje nositi identitet mjesta.
Četvrto, kompleks uključuje i zelene površine koje čine dio zaštićenog krajolika i to u dijelu grada gdje javnih parkovnih površina radikalno nedostaje (izuzetno pozitivni iskorak u tome smislu je planirani longitudinalni javni park koji uvode aktualne izmjene GUP-a na trasi ukinute željezničke pruge zapadno od ulice Donje Svetice, no ta je realizacija vjerojatno daleko). Time lokacija bivše klaonice može i treba funkcionirati i kao javni park pripadajućeg dijela grada. Park koji ima zaštićene dijelove je već najviše ugrožen izgradnjom parkirališta s ulazom iz ulice Podaupskoga. Takvi nasrraji dokidaju vrijednosti slobodnih zelenih zona, a jednom kad se uvedu manje je izgledno da će se ukidati. Uopće su tri su važna buduća parka na mjestima bivše industrije u Zagrebu. Gredelj gdje park, kao cjelina, treba biti najmanje veličine Zrinjevca, blok Arko-Badel gdje je park unutar bloka sveden na minimalno i klaonica gdje je najvažniji jer se taj dio grada razvija bez javnih parkova.
Priliku za javni park na toj lokaciji Grad ne bi smio propustiti. Niti ga nepotrebno smanjivati. S obzirom na kapacitet, sadržaji koje bi budući park mogao imati (npr. skate rampu, dječje igralište, prostore kontemplacije itd.), odnosno sve ono što suvremeni park podrazumijeva, idu na ruku ideji smislenog i brzog oživljavanja. Ne samo zbog parka, uputno je i otvaranje prostora u koji je sada pristup ograničen i u koji se trenutno može ući samo s dvije strane. Otvaranjem za javnost i omogućavanjem pristupa na sve četiri stane ostvarilo bi se uspješnije povezivanje s gradom. Ne manje važno, sinteza ambijenta i arhitekture nudi priliku oblikovati park koji bi bio i drugačiji od uobičajenih u gradu.
Peto, osim gospodarskog, takvo mjesto ima i ogroman turistički potencijal (a turizam kao grana je sve važniji u Zagrebu).
Šesto, plan etapne obnove i realizacije formiranja kulturnog središta u osnovi je lako ostvariv. Pa i kroz neke geste, poput otvaranja prostora za javnost u različitim formatima, do npr. simboličnih poput uređenja vodotornja kao vidikovca, što sve može biti dio procesa približavanja i prilagodbe novoj ulozi gradske točke interesa.
Cjeloviti prijedlog za kompleks bivše klaonice svojevremeno je ponudio arhitektonski ured Biro! iz Zagreba koji tamo smješta Gradsku knjižnicu. Prijedlog je nastao prije odluke da se nova Gradska knjižnica gradi u Paromlinu.
Danas za klaonicu ne postoje ciljane ideje koji bi Grad provodio, a ono što se razmatra(lo) svodi se uglavnom na birokratska gledanja koja idu prema eksploataciji i maksimalizaciji izgradnje i zapravo su poništavanje društveno-javnih mogućnosti mjesta. Za nadati se je da neće svaka gradska administracija imati takva polazišta. Ostaje za vidjeti hoće li aktualne izmjene GUP-a sagledati šire od mješovite, pretežno poslovne namjene što taj dokument za prostor klaonice zadaje sad. Istovremeno, ta formulacija nije baš nikakva prepreka eksperimentu. Sociološka studija o kompleksu, naručena od Grada, potvrđuje koncept grada u malom i u raskoraku je s namjenom koju forsira zastarjeli GUP.
Danas se dobar dio zatvorenih prostora iznajmljuje za nekoliko vrsta sadržaja, od skladišnih, preko sportskih do ugostiteljskih. Jedina upotreba vanjskih prostora su nova parkirališta. Povremena i kratkotrajnija kulturna događanja, poput glazbenih festivala i festivala dizajna koji su se tamo sporadično događali dvijetisućitih, koja su udahnula privremeni život mjestu i od kojih se u međuvremenu odustalo, testirala su i potvrdila mogućnosti mjesta za kulturu i na neki način su jedan od smjerokaz za njegovu moguću budućnost. Upravo na tome tragu mogu se tražiti i neke od rješenja za njegovo etapno i taktičko oživljavanje. Pritom je jedna od spekulativnih mogućnosti „umjetnički grad“ koji potvrđuju i neke aktualne upotrebe. Na lokaciji već godinama djeluje (Reci)Klaonica kao mjesto alternativne kulture, a oprobana je i kao lokacija za nekoliko (formalnih i neformalnih) noćnih klubova i kafića, umjetničkih ateljea, sportskih klubova, socijalni dućan i raznolike komercijalne sadržaje. Privremene upotrebe danas nameće i potreba. Zbog obnove nakon potresa 2020. neke od organizacija preseljene su privremeno u Heinzelovu 66. O aktualnim korisnicima i stanju kompleksa govori reportaža Vesne Janković nastala u sklopu ciklusa tribina Grad u Gradskoj.
Procjenom stanja statički navodno stabilnog, ali zapuštenog kompleksa, kategorizacijom i klasifikacijom pojedinih prostora unutar njega (primjerice koji prostori imaju ili nemaju prozore), bilo bi moguće pristupiti raspodjeli prostora i sadržaja za privremene upotrebe.
Kapacitet i tipologija prostora s velikim dvoranama punim svjetla omogućuje, pa i traži, da se tamo možda udome i neke od Zagrebu doniranih umjetničkih zbirki koje upravo zbog neriješenih prostora za prezentaciju nisu dostupne javnosti. Pritom je moguće i spajanje srodnih tema, primjerice donacija Dušana Džamonje i Ede Murtića, ili nekih drugih koje su odgovornost Grada Zagreba, a koje se ne izlažu zbog manjka odgovarajućih prostora. Kombinacija raznolikih, pa tako i institucionalnih sadržaja, dodana je garancija živosti mjesta. Ono što je, pak, možda najveća prednost kompleksa je njegova prilagodljivost različitim namjenama, a njihovo usklađivanje izazov koji može stvoriti potpuno novu društvenu i kulturnu, značajnu, točku u gradu. Obnova starog pritom ne isključuje suvremeni arhitektonski jezik koji može mjesto ne samo prilagoditi novim ulogama, već dati dodatne kvalitete.
Onako kako je polemika o preseljenu klaonice iz današnje Bauerove ulice trajala godinama, tako – i još duže – traje prepuštanje kompleksa u Heinzelovoj propadanju. Očito je da velikih pomaka skoro neće biti, pa treba tražiti one male, praktične i učinkovite kako bi se prostor aktivirao pritom ne isključujući mogućnost velikih planova i dugotrajne koristi po grad. Potvrda „umjetničkog grada“ može biti korak u pravom smjeru, osobito zato što tako nešto Zagrebu nedostaje, a tu se već samo od sebe na neki način već i nudi.
U perspektivi, mjesta ima i za izgradnju. Kako za ograničenu zamjensku na obodima parcele uz Heinzelovu, tako i na južnom dijelu kompleksa koji je dominantno prazna velika parcela, odnosno sada sadrži prizemne objekte bez formalne zaštite. Umjesto trgovačkog centra koji se tamo zamalo dogodio, potonju je lokaciju uputnije staviti u funkciju drugačijeg razvoja i to npr. izgradnjom gradskih stanova za najam i možda, jednog doma umirovljenika i/ili studentskog doma. Važno je i osigurati odgovarajuće zelene praznine koje su presudno važne za dio grada koji je njima deficitaran. Iste takve sadržaje moglo bi se graditi, uz sve ostalo, i na prostoru Gredelja.
Značajan institucionalni raskorak – pod odlučnim vodstvom ne nužno i prepreka – između eksperimentalnih scenarija i mješovite pretežno poslovne namjene koju propisuje aktualni GUP, stoji gradska uprava koja mjesto prepušta umjesto da ga vodi. U Zagrebu bolno dugi i prečesto neučinkoviti procesi definiranja budućnosti kapacitete iscrpljuju na velikim, često zaostalim i neprovedivim planovima umjesto da se paralelno fokusiraju na male, napredne, eksperimentalne i realne (npr. najjednostavnije: nije teško zamisliti program Novi kvartovi kulture u Heinzelovoj 66).
Problem razvoja Heinzelove 66 je i da taj strateški prostor jednostavno nije tema, o mjestu se značajnije ne polemizira, gotovo uopće javno razgovara, pa nema ni očekivanja javnosti. Predizborne kampanje u Zagrebu tek od izbora 2021. godine u prvi plan stavljaju komunalne teme (iako nema slučajeva da se političke opcije značajnije natječu u rješenjima koja nude za istu stvar).
Recept Gredelja, gdje možemo govoriti o strategijama propadanja, nije onaj koji će, prije ili kasnije, donijeti budućnost u Heinzelovu 66. Rješenje je u taktičkom, ono koje će prostor i temu staviti u fokus, aktivirati etapno i na taj način ga (sa)čuvati. Bez ikakve dvojbe, najjednostavniji, najbrži i za najširu javnost prvi korak tu je otvaranje javnog parka. Problem je i da takva lokalna inicijativa još ne postoji.
Sklop bivše gradske klaonice i stočne tržnice predstavlja vrijednu baštinu i izuzetan prostorni, arhitektonski i društveni resurs u čiji je historijat upisana neopisiva patnja tisuća živih bića koja su tamo ubijana za potrebe industrije hrane. Njena stvarnost od zatvaranja proizvodnje obilježena je nemoći vremena kalkulantskih pretenzija na javno dobro. Baš zato budućnost treba biti sušta suprotnost svemu tome. Graditi je treba na vrijednostima koje ima, svemu onome što gradu nedostaje i onome što mu može dati. Ako su takva mjesta izgubila proizvodnu funkciju kakva je bila inicijalno, to ne znači da ona ne mogu proizvoditi opet, ali nešto drugo, možda i važnije.
