DP priprema novi Zakona o grobljima koji će zabranjivati “četnička” obilježja: Nedvojbeno je da spomenicima koji veličaju zločine i zločince nije mjesto na javnim površinama. Ako će novi zakon odrediti micanje samo „četničkih“ spomenika postavljenih na područjima Hrvatske koja u vrijeme Domovinskog rata nisu bila pod kontrolom regularnih vlasti, nameće se niz pitanja na koje bi kreatori takvog prijedloga trebali odgovoriti. Očito, politička agenda nije usmjerena na rješavanje nezakonitosti, nego na žicanje političkih bodova podgrijavanjem ratnih sentimenata.
Sredinom listopada osnovana je radna skupina za izradu novog Zakona o grobljima. Osnivanje radne skupine inicirao je Domovinski pokret, a cilj zakonskih izmjena je uklanjanje spomenika i obilježja pobunjenim Srbima poginulima u Domovinskom ratu.
U predizbornoj kampanji to je bila ideja za kojom su „domovinci“ često posezali, te jedan od zahtjeva u pregovorima s HDZ-om o formiranju Vlade. Ujedno, micanje „četničkih“ spomenika s grobalja jedno je od rijetkih predizbornih obećanja svojim glasačima od kojih postizborno „okljaštreni“ Domovinski pokret nije prešutno odustao u srazu sa „starijim“ partnerom u vlasti. David Vlajčić, državni tajnik u Ministarstvu prostornog i uređenja, graditeljstva i državne imovine, predsjednik je 26-člane radne skupine za izradu novog Zakona o grobljima, u kojoj su predstavnici raznih ministarstava. DORH-a, Ureda pučke pravobraniteljice, Državnog inspektorata te udruga gradova i općina.
Kakvi će biti rezultati čitave ove priče ne može se tvrditi sve dok Hrvatski sabor ne usvoji novi Zakon o grobljima. Što se stvarne namjere tiče, Vlajčić je medijima izrijekom potvrdio ono što je ionako bilo jasno – da je riječ o političkom manevru kojemu cilj nije popraviti eventualno loša zakonska rješenja kako bi se ubrzalo rješavanje nereda i postrožile posljedice za sve koji se zakona ne pridržavaju. „Riječ je o spomenicima koji su postavljeni za vrijeme velikosrpske agresije na RH, većinom četničkim“, rekao je Vlajčić.
Nedvojbeno je da spomenicima koji veličaju zločine i zločince nije mjesto na javnim površinama, ali ako će novim Zakonom o grobljima odrediti micanje samo „četničkih“ spomenika postavljenih na područjima Hrvatske koja u vrijeme Domovinskog rata nisu bila pod kontrolom regularnih vlasti postavlja se nekoliko pitanja. Prije svega, što to čini neki spomenik „četničkim“, odnosno nepoželjnim? I zbog čega „četnički“ spomenici postoje već više od dvadeset godina nakon oslobađanja okupiranih područja? Nešto nije u redu s aktualnom zakonskom regulativom? Ili je sa zakonima sve i redu, ali ih se ne provodi?
Pogledajmo što kaže Zakon o grobljima koji je na snazi od 1. veljače 1998. godine. Iako je usvojen dvije i pol godine nakon što su oslobođena sva područja Hrvatske koja su bila nedostupna hrvatskim vlastima u vrijeme Domovinskog rata, u tom zakonu ne spominju se niti na koji način nepodobni spomenici, pa se slijedom toga ne spominju niti kriteriji za utvrđivanje eventualne nepodobnosti i moguće kaznene sankcije.
Istina, uz tehničke odredbe o izgradnji, korištenju i upravljanje grobljima, stoji (Članak 11., stavak 4.): „Natpisi na grobovima i grobnicama ne smiju vrijeđati ničije nacionalne, vjerske ili moralne osjećaje, niti na bilo koji način povrijediti uspomenu na pokojnika“. No, osjećaj je poprilično fluidna, teško odrediva kategorija. Može li se uopće nečiji osjećaj odrediti zakonom? Smije li država ljudima naređivati što o čemu moraju osjećati? U članku 10, stavku 4 aktualnog Zakona o grobljima piše: „O uređenju i održavanju grobnih mjesta dužni su se brinuti korisnici.“ Dakle, kao što nigdje ne piše kako bi se to točno na grobljanskim spomenicima mogao povrijediti nečiji nacionalni, vjerski ili moralni osjećaj, realno u Zakonu o grobljima ne postoji jasno ograničenje ili zabrana konkretnih grobnih natpisa ili drugih obilježja koja bi korisnike (zakupce) grobnih mjesta odvratila od određenih poruka na nadgrobnim spomenicima niti su predviđene sankcije za nepridržavanje takvih (nepostojećih) zabrana.
Treba li uopće u Zakonu o grobljima taksativno navoditi kojim ograničenjima su podložne osobne slobode zakupaca javne površine kao što je groblje? Postoje drugi, opći zakoni kojima je određeno što jest, a što nije dopustivo u javnom prostoru i kako se nezakoniti postupci sankcioniraju. Nema nikakve stvarne potrebe da se te zakonske odredbe „prepisuju“ u specifične zakone kao što je Zakon o grobljima pa tako niti da se modificiraju eksplicitnim spominjanjem „četničkih“ spomenika iz vremena Domovinskog rata. Da je predlagačima novog Zakona o grobljima iz redova Domovinskog pokreta zaista stalo do zakonitosti, a ne samo do prikupljanja političkih bodova, mogli su se pozvati na postojeći Zakon. U njemu se u više članaka navodi da su predstavnička tijela lokalne samouprave nadležna za sva rješenje koja se tiču grobalja na njihovom području. „Četnički“ spomenici podignuti su u vrijeme kad područja na kojima su podignuti regularna vlast Republike Hrvatske nije imala pristup. To znači da su tadašnje samoproglašene lokalne vlasti (i) grobljima upravljale nezakonito.
Ako je tada napravljeno bilo što protivno hrvatskim zakonima, država je to odavno mogla riješiti i bez donošenja novog Zakona o grobljima. Ali očito, politička agenda nije usmjerena na rješavanje nezakonitosti nego na „žicanje“ političkih bodova „podgrijavanjem“ ratnih sentimenata. Najslikovitiji primjer za to je priča o spomeniku Vukašinu Šoškočaninu, kojega se u pravilu prisjete svi političari kad im je zgodno „potegnuti“ pitanje „četničkih“ spomenika. Šoškočanin, uz spominjanje čijeg imena se obavezno dodaje da je ratni zločinac, za ratni zločin nikada nije suđen. Utopio se u Dunavu 15. svibnja 1991. godine, nekoliko dana nakon pokolja hrvatskih policajaca u Borovom Selu. Vukašin Šoškočanin se, nakon masakra javno pohvalio da ga je organizirao ili, kako je ponosno rekao, da je „lično ubio ustaše“. Unatoč tome što je riječ o bolesnom hvalisanju, neosporna je činjenica da je bio vođa velikosrpske pobune u tom kraju. Tu, u Borovom Selu, koje je do mirne reintegracije bilo pod kontrolom pobunjenih Srba, Šoškočanin nije dobio samo spomenik (njegovo tijelo nikada nije pronađeno), nego mauzolej. Na mauzoleju ćiriličnim slovima između ostalog piše: “I sad gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje.”
Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja (istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema) službeno je završena 15. siječnja 1998. godine, gotovo na dan kad je počeo važiti sadašnji Zakon o grobljima. Unatoč tomu nikada nikome nije palo na pamet pozivanje na odredbe tog ili bilo kojeg drugog zakona kao povod za bilo kakvu intervenciju na Šoškočaninovu mauzoleju. Umjesto toga, politička „podbadanja“ na tu temu prije nekoliko godina dešavala su se i na samom političkom vrhu. Predsjednik Republike Zoran Milanović spočitnuo je premijeru Andreju Plenkoviću da „izvuče“ Šoškočanina kad mu je to politički korisno, ali da nije ništa učinio da se Šoškočaninov mauzolej ukloni s groblja, a Plenković mu je odgovorio da je i Milanović to mogao učiniti kad je bio premijer. „Dva ovna na brvnu“ ta je tema istinski zanimala samo onoliko koliko im je mogla poslužiti za međusobno „prepucavanje“. Sad će Plenković benevolentno dopustiti da „domovinci“ odrade ono čime on nije htio „prljati ruke“, ali protiv čega nema ništa. Uz to, „mlađi“ partner u vladi dobit će konačno i nešto čime će se moći hvaliti pred svojim glasačima.
Ono za što se možemo kladiti da neće biti mijenjano u novom Zakonu o grobljima jest članak 11, stavak 5. koji glasi: „Natpisi na grobovima i grobnicama osoba koje su zadužile hrvatski narod trebaju biti nanovo ispisani tekstom koji točno i dolično objašnjava njihovu ulogu u životu hrvatskog naroda, ako postojeći natpisi, ispisani u vrijeme represivnih režima, nisu u tom smislu cjeloviti.“ U stavku 3. istog članka navodi se: „O značenju osobe mišljenje daju Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Hrvatski institut za povijest.“ Čak i kada bismo zanemarili neprimjerenu sintagmu „hrvatski narod“ (jer groblja ne bi trebala biti mjesta nacionalnih prebrojavanja) te povijesnu relativizaciju upotrebom pojma „represivni režimi“, otkud državi pravo da određuje ne samo tko je zadužio „hrvatski narod“ već i da političkom intervencijom mijenja natpis na nečijem grobu/spomeniku, ako se postojeći ne uklapa u aktualnu interpretaciju povijesti?
Ima, dakle, razloga za mijenjanje postojećeg Zakona o grobljima koji „pokriva“ i spomen obilježja, pa i grobove izvan službenih grobalja, ako ih je, na temelju zakonskih mogućnosti, odobrila lokalna samouprava. No promjene nužne za depolitiziranje područje koje bi trebalo biti u najvećoj mogućoj mjeri prostor osobnih sloboda pokojnikovih najbližih (uz, razumljivo, izuzetak poruka koje izričito zabranjene općim zakonskim aktima), ni ovaj put nećemo dočekati. Kao što nismo dočekali niti da se postojeći Zakon o grobljima primjenjuje neselektivno, kakav god bio. Poruka na mauzoleju Vukašina Šoškočanina glasi: “I sad gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje.” Jasno je da su „srpski borci na srpskoj zemlji“ odmetnici od regularne hrvatske vlasti koji su, u vremenu kad je taj natpis postavljen, protuustavno zauzeli dio Republike Hrvatske. Svatko ima pravo biti pokopan i(li) dobiti posmrtno obilježje, ali nikome ne bi smjelo biti dopušteno nekažnjeno javno podržavati protuustavnu djelatnost. To je valjda jasno i bez proglašavanja u Zakonu o grobljima „četničkih“ spomenika nepoželjnima.
Ali što ćemo s činjenicom da u Hrvatskoj postoje i spomenici s izričitim hvalospjevima i(li) simbolima koji veličaju veleizdajnički režim Nezavisne Države Hrvatske što je također protuzakonito, ali se politički opravdava bajkom o tome da zločinački simbol to više nije, ako su ga neki pojedinac ili skupina hrvatskih boraca koristili u Domovinskom ratu? A istovremeno se ponavlja kako su agresori na Hrvatsku imali na kapama i kacigama crvenu zvijezdu petokraku, pa je to opravdanje, između ostaloga, za mantru o “svim represivnim režimima“. Ako su različite povijesne okolnosti opravdanje da simboli zločinačkog režima NDH pola stoljeća kasnije više nisu to što jesu, nego su nešto sasvim drugo, kako naši politički „geniji“ crvenoj petokraki mogu odricati pravo da je u Drugom svjetskom ratu simbolizirala otpor zločinu, bez obzira na to kako je zloupotrijebljena u Domovinskom ratu (kao i u ratu u BiH)? Bit će da je ovo pitanje za njih preteško pa tu ne bi pomogao niti Kvisko u kombinaciji s opcijom „Zovi prijatelja“. Ali to je ionako retoričko pitanje.
U Hrvatskoj su stoga mnogi spomenici osobama i događajima iz NOB-a zapušteni i oštećeni (jer ih je nemoguće srušiti bez opsežne „diverzantske akcije“), uključujući i neke od globalno vrijednih primjeraka spomeničke arhitekture kao što su radovi Vojina Bakića i Dušana Džamonje. Između 1945. i 1990. u Hrvatskoj je podignuto oko 6000 spomenika, bista, skulptura i spomen-ploča posvećenih događajima i osobama vezanima uz NOB-a. Više od polovine spomenika je vandalizirano ili srušeno. One koji su kažnjeni za takvo nedjelo moguće je nabrojati na prste jedne ruke. Iako za kažnjavanje počinitelja zakonsko uporište postoji. Kao što postoji i zakonsko uporište za uklanjanje natpisa sa Šoškočaninova mauzoleja i drugih velikosrpskih obilježja na grobovima i spomenicima u Hrvatskoj. Stoga je čitava priča o novom Zakonu o grobljima samo politički igrokaz s unaprijed obznanjenim licemjernim ciljem.
