U rodnome selu Joakima Rakovca, u unutrašnjosti Istre, otvorena je memorijalna kuća u čast jednom od najvažnijih istarskih narodnih heroja. Rakovac je sudjelovao u oslobađanju istarskih gradova i sela, ka o i u donošenju Pazinskih odluka koje su bile ključne u postupku pripojenja Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji. Projekt predstavlja kvalitetnu suradnju lokalnih stručnjaka i antifašista uz podršku lokalnih vlasti kakva je gotovo nezamisliva drugdje u Hrvatskoj.
Nasuprot praksi destrukcije spomeničke baštine Narodnooslobodilačke borbe, o kojoj najbolje svjedoče popisi uništenih, uklonjenih ili oštećenih spomenika NOB-u u Hrvatskoj, ponosno stoji spomenik u istarskom Svetom Lovreču pred kime se nakratko zaustavljamo na putu do našeg odredišta. Spomenik, nimalo suptilno, prikazuje nemilosrdno gaženje kukastog križa u revolucionarnom zanosu.
Poprilično nepristupačnim i neuređenim putevima iz Svetog Lovreča automobilom se za nekoliko minuta stiže do odredišta, istarskog sela Rakovci. Selo danas broji tek nešto više od desetak stalnih stanovnika. Dominiraju vile uređene za iznajmljivanje i raskošna imanja koja su mahom pokupovali Nijemci, Šveđani i drugi, saznajemo. Vožnjom iz pitoresknog mjestašca do morske obale ima manje od pola sata kroz krajolike nalik na one toskanske, kakvi se viđaju na razglednicama i turističkim brošurama.
Šteta je što će neugledni putevi i krajolik prepun ograđenih vila slučajnog prolaznika teško nanijeti na konačni cilj naše posjete. Naime, prije dva tjedna u selu je otvorena Memorijalna kuća Joakima Rakovca. Kraj srpnja u istarskoj je Poreštini bio u znaku ovog narodnog heroja. 25. je srpnja svečano otvorena memorijalna kuća pred auditorijem koji višestruko premašuje broj stanovnika sela, dok je u nedjelju istoga tjedna na brdu Rušnjak kraj Baderne obilježena 81. godišnjica prvog masovnijeg odlaska u partizane iz tog dijela Istre. Tog je srpanjskog dana 1943. pod vodstvom Joakima Rakovca skupina od 69 dragovoljaca krenula u Liku i Gorski kotar pridružiti se partizanskim odredima.
„Naprid!“, stoji uzvik na pročelju memorijalnog objekta, napisan na čakavštini, kombinirajući tako udarnički i narodnjački duh koji je gajila obitelj Rakovac u vremenu nemilosrdne talijanizacije nametnute od okupatorskog fašističkog režima. Jedan je znak u stilizaciji logotipa ovdje zamijenjen crvenom zvijezdom.
Ime narodnog heroja i jednog od važnijih istarskih sinova s druge strane Učke jedva da itko pamti. Baš kao što je slučaj s imenima slavnih antifašista poput Vladimira Gortana i Jože Šurana, kaže se da svako manje istarskog mjesto ima makar po jednu ulicu, trg ili školu nazvanu po Joakimu Rakovcu.
„Iz Udruge antifašističkih boraca su dvadesetak godina kucali na vrata muzeja i svih gradonačelnika koji su se izredali, tražeći obnovu kuće i da se posveti pažnja Joakimu Rakovcu koji je napokon dočekao svoj red. Sadašnji je gradonačelnik podržao projekt, poklopila se suradnja svih. Porečki je novac financirao sanaciju zgrade, međukatnih konstrukcija, podova, zidova i fasade. Uz grad Poreč, financiranje je pomoglo i Ministarstvo kulture s 3000 eura. Na otvaranje je čak došlo i izaslanstvo konzervatorskog odjela ministarstva“, objašnjava nam kako je realiziran projekt Elena Poropat Pustijanac, kustosica Zavičajnog muzeja Poreštine.
Posljednjih desetljeća niti groblja pripadnika antifašističkog pokreta ili boraca NOB-a nisu sigurna. Tako pokazuju mnogi primjeri, od kojih je najveći otpor izazvao pokušaj premještanja spomen-kosturnice u Perušiću prije nekoliko godina. Nasuprot tome, živoj spomeni na sjećanje Joakima Rakovca svjedoči i briga o njegovim posmrtnim ostacima u srcu Poreča.
„Ispod spomenika u Poreču je kosturnica gdje su prenesene kosti Joakima Rakovca što je neobičan i možda jedinstven primjer na nekom gradskom trgu. Spomenik se održava i posjećuje na važne godišnjice. Na tome naporno rade gradske vlasti i Udruga antifašističkih boraca. Mislim da niti jedan spomenik koji je podignut u okolnim selima nije uništen. Mi smo ih za potrebe muzeja sve dokumentirali i transkribirali natpise, imena ljudi koji se spominju, fotografirali mjesta na kojima se nalaze“, govori nam kustosica.
Ulogu Joakima Rakovca u partizanskom pokretu Poreštine i Istre nemoguće je zanemariti. Kao vješt organizator, Rakovac je, uz Antu Drndića Stipu, odgovoran za prva tajna okupljanja u prosincu 1942., prvi narodnooslobodilački odbor (NOO, organ revolucionarne narodne vlasti) u Istri u rodnim mu Rakovcima, i ranije spomenuto prevođenje prve veće skupine Istrijana u partizane u ljeto 1943. Nakon kapitulacije fašističke Italije, Rakovac sudjeluje u oslobađanju istarskih gradova i sela i donošenju Pazinskih odluka koje predstavljaju jedan od ključnih odluka o pripojenju Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji što je potvrđeno u kasnijim odlukama ZAVNOH-a i AVNOJ-a. Rakovac je bio na čelu skupa održanog 13. rujna 1943., na kojima je Ljubo Drndić, jedan od vođa istarskog ustanka i utemeljitelj Glasa Istre, pročitao Proglas Okružnog NOO-a za Istru pod nazivom Istarski narode.
U nizu kuća nekada imućne obitelji Rakovac, objekt u kojemu se nalazi memorijalna kuća pod zaštitom je već pedesetak godina. Tako je zbog činjenice da je ovdje rođen narodni heroj, ali i zbog činjenice da se ovdje radi o tipičnom objektu nekadašnjeg istarskog sela, objašnjava nam kustosica.
„Imali smo tim stručnjaka koji je radio na istraživačkom dijelu priče, na skupljanju podataka iz literature i primarnih izvora. Krenuli su od pazinskog arhiva, a uspjeli su doći do Rima i iskopati dokumente koji su javnosti do sada bili nepoznati. Istraživanje je vodio kolega dr. Milan Radošević iz HAZU-a koji je okupio istraživački tim. Na temelju njihovih tekstova složili smo cjeline što je bilo izazovno jer je prostor mali, 25 kvadrata po etaži. Na katu pratimo antifašističku djelatnost Poreštine sve od prvih sastanaka i osnivanja prvih narodnooslobodilačkih odbora. Zbog ograničenog prostora sveli smo priču na najbitnije podatke. Dio oko Joakima Rakovca nalazi se u prizemlju, on je centralna ličnost. Imamo dva potpuno nova dokumenta iz Rima iz dosjea koji je otvorilo Ministarstvo unutarnjih poslova. U njima se vidi da je Rakovac bio praćen. Puno ljudi s ovog područja bilo je praćeno, bili su sumnjivci. Javno je dostupan popis, no za dobiti konkretne dosjee morate odraditi zahtjeve i cijeli proces“, objašnjava kustosica.
Postav je obogaćen i sjećanjima sinova Živka i Milana Rakovca, od kojih je posljednji, pisac i novinar, vjerojatno najpoznatiji izdanak obitelji Rakovac izvan istarskoga kraja. Osim bogate arhivske građe, maleni dvoetažni prostor obiluje zanimljivom građom za čije predstavljanje su odgovorni lokalni istraživački, kustosice i kustosi Zavičajnog muzeja Poreštine i dizajnerica Kristina Kalčić Brajković. Usponom na gornju etažu nailazimo rad uređen prema natpisu u čast Joakima Rakovca. Natpis, koji se i danas nalazi na Trgu Slobode u Vodnjanu, glasi: Gloria al primo presidente del CPL regionale Gioacchino Racovaz. Ili, u prijevodu: Slava prvom predsjedniku Oblasnog narodnooslobodilačkog odbora Joakimu Rakovcu.
Posljednjih su se godina javili i napisi iz pera konzervativnih i klerikalnih skribomana prema kojima je za smrt Rakovca u siječnju 1945. odgovorna partizanska ruka zbog želje komunista za kidnapiranjem cjelokupnog istarskog oslobodilačkog pokreta. Pitali smo voditeljicu ove privatne ture kako su riješili to pitanje. Najpoštenije moguće, predstavivši obje teorije o pogibelji s naglaskom na činjenicu kada je do ove posljednje i iz čijeg pera došlo. Desetljećima nije propitivana priča o upadu Nijemaca na sastanak NOO-a blizu sela Korenići, kada je Rakovac ranjen, iskrvarivši nedugo nakon ranjavanja u obližnjoj šumi. Znanstveno se ne može potvrditi niti jedna verzija.
“Bista koju imamo replika je originalne brončane biste koju je pedesetih napravio Vinko Matković za potrebe spomenika podignutog u centru Poreča. Tapiserija je rađena prema zatečenim bojama u šumi na mjestu pogibije Joakima Rakovca, blizu sela Korenići. Imamo i pismo Nade Raner koja je posljednja bila s Rakovcem nakon ranjavanja. Išla je dalje tražiti pomoć a on je u međuvremenu iskrvario u šumi. Raner piše svojevrsno pismo utjehe njegovoj supruzi. Pismo je datirano na ožujak, a on je poginuo u siječnju“, govori nam sugovornica.
Na izlasku iz memorijalne kuće kustosica nam pokazuje spomenik s otisnutim imenima i prezimenima više od sedam stotina nastradalih pod fašističkom, a zatim i nacističkom okupacijom Poreštine. Stradanja lokalnog stanovništva u takvim razmjerima poznata su i u drugim sredinama. Nije potrebno dodatno objašnjavati zašto je u drugim hrvatskim regijama došlo do histerije nad partizanskim spomeničkim nasljeđem, pri čemu nerijetko nisu pošteđeni niti posmrtni ostaci stradalih boraca. Ipak, razmjeri divljaštva počinjeni nad spomenicima i grobljima ničime se ne daju opravdati, kao niti lijenost i konformizam struke. Opisani primjeri lokalne suradnje struke i politike nad osvježavanjem memorije herojstva i strahota počinjenih u ratu trebalo bi iz lokalnog specifikuma prevesti u kontinuiranu praksu.
