Jasna Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske: „Hrvatska je među najgorim zemljama u EU po pokrivenosti populacije starijih od 65 godina krevetima u institucionalnom smještaju.”
Liste čekanja za javne domove za starije znaju potrajati i do četrnaest godina, a zbog velike potražnje i manjka kapaciteta, Ministarstvo rada je uvelo takozvane obiteljske domove koji su se pokazali problematičnima te se najavilo njihovo ukidanje, što će dodatno smanjiti kapacitet za starije osobe. Problem se sada pokušava riješiti prebacivanjem prava vlasništva domova za starije s Hrvatskog zavoda za mirovinskog osiguranje (HZMO) na županije, što bi trebalo omogućiti županijama da lakše ulažu u proširenje kapaciteta i kvalitetu usluge apliciranjem na EU projekte. Nakon Koprivničko-križevačke, vlasništvo nekretnina domova prešlo je i na Varaždinsku, Primorsko-goransku, Dubrovačko-neretvansku i Istarska županiju, a nedavno i Grad Zagreb. Razgovarali smo s predsjednicom Sindikata umirovljenika Hrvatske Jasnom Petrović, koja je skupa s Maticom umirovljenika Hrvatske i županijama izborila prijenos vlasništva s HZMO-a na županije.
„Hrvatska je među najgorim zemljama u EU po pokrivenosti populacije starijih od 65 godina krevetima u institucionalnom smještaju s manje od tri posto, upola manje od europskog prosjeka. Pomalo bizarno zvuči činjenica da je HZMO svih ovih godina bio vlasnik 29 domova (31 nekretnine) i nije dozvoljavao županijama da prošire svoje kapacitete i poboljšaju uslugu, dapače ponekad se tražilo i da im županije plate milijunske iznose za iznajmljivanje prostora ili da kupe nekretninu. Riječ je o vrijednim nekretninama u 14 različitih županija koje su lako mogle završiti u klasičnoj hrvatskoj mućki s državnim nekretninama. Ovako su spašene i imaju mogućnost proširenje kapaciteta. Posebno zanimljiv je slučaj pulskog doma Alfredo Štiglić, koji je još prije četiri godine ishodio građevinsku dozvolu za dogradnju krila zgrade i povećanje kapaciteta doma, i čekao da se konačno prebaci vlasništvo na županiju. HZMO im je ranije pokušao čak nametnuti plaćanje najamnine od 35.000 kuna. Pulski primjer govori koliko je teško bilo dobivati od vlasnika suglasnosti za bilo kakve adaptacije ili apliciranje na EU projekte, pa je ta osnivačko-vlasnička zavrzlama bila stalni uzrok nemogućnosti proširenja kapaciteta i modernizacije usluga”, kaže Petrović za H-Alter.
Također, pri prijenosu vlasništva nekretnina s HZMO-a na Koprivničko-križevačku županiju, župan Darko Koren istaknuo je kako su „potpisivanju Ugovora prethodile trogodišnje aktivnosti započete 2018. godine kada se krenulo rješavati pitanje imovinsko-pravnih odnosa. Vlasnik nekretnine bio je Zavod, Dom samo korisnik nekretnine, a Županija osnivač Doma. Tada je dana i ponuda za kupnju ili najam nekretnine, što je Županiji zbog procijenjene vrijednosti od 52 milijuna kuna bilo neprihvatljivo”.
„Naime, 2001. godine je Račanova vlada tadašnje tzv. društvene domove s ‘državne skrbi’ prebacila na županije koje su time preuzele osnivačka prava. Međutim, zbog tko zna kojih igara u pozadini, vlasništvo je ostalo u rukama države, odnosno upisano na Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. Iako su županijske vlasti odmah krenule s prijedlozima da im se prenesu u vlasnička prava, to nije učinila niti sljedeće HDZ-ova vlada, a niti ponovno SDP-ova Kukuriku vlada. Umjesto prijenosa bez naknade, u doba novije HDZ-ove vlasti, na adrese županija su započele stizati ponude HZMO-a za najam ili kupnju domova čiji su osnivači. To je zamijetio predstavnik SUH-a u Upravnom vijeću i zabrinuo se da bi moglo doći do nenamjenske privatizacije domova, pa i njihovog pretvaranja u hotele ili privatne domove. Poznavajući sudbinu brojnih državnih nekretnina, neprekidno je nad sudbinom domova visila prijetnja nenamjenske privatizacije, a namjera nije niti bila skrivena, jer je HZMO otvoreno pokušao zaraditi na iznajmljivanju ili prodaji bivšeg društvenog vlasništva” ističe Petrović za H-Alter.
„Sada postoje velike mogućnosti da domovi apliciraju za projekte proširenja i adaptacije smještaja te inovacije svojih usluge kroz brojne projektne linije. Oni to već i čine i konačni efekti ovog prijenosa vlasništva tek će se vidjeti kroz koju godinu. Ravnateljica spomenutog pulskog doma Alfredo Štiglić, Vesna Grubišić Juhas nam je kazala kako će grad Pula i županija zajedno financirati dogradnju i rekonstrukciju nekretnina doma s oko 40 milijuna kuna. Uz proširenje kapaciteta, najavljuje poboljšanje usluge, ukinut će trokrevetne sobe i napraviti dvokrevetne kako bi korisnici imali ugodniji smještaj. Napravili su i koncept kućanskih zajednica po uzoru na četvrtu kategoriju domova u EU, gdje će sobe, dnevni boravak i kuhinja biti prilagođeni korisnicima. Izgradit će se i posebna depadansa sa 26 mjesta za kategoriju dementnih korisnika. Prijenos vlasništva još više će olakšati prijavljivanje na EU projekte, odnosno dobivanje novca iz EU fondova za poboljšanje usluga. Upravo smo na izravno lobiranje posredstvom pulske podružnice SUH-a s više argumenata i znanja ušli u pravu bitku za prijenos vlasništva. Treba naglasiti da su u svim ugovorima o prijenosu novi vlasnici obvezani najmanje 15 godina koristiti domove za namjenu institucionalnog smještaja starijih osoba”, navodi Petrović za H-Alter.
Domovi za starije godinama poskupljuju, a nisu usklađeni sa vrlo slabim porastom mirovina. Naime, po najnovijim pokazateljima Državnog zavoda za statistiku čak pola umirovljenika prima manje od 2.441 kunu mjesečno. Zato smo upitali Petrović smatra li da će županije pomoći u izjednačavanju pristupa domovima za starije osobe neovisno o mirovini:
„S obzirom na velika poskupljenja energenata i hrane za očekivati je da će takozvana glavarina koju plaća Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji, mladih i socijalne politike porasti, ali će još više rasti cijene smještaja koje moraju plaćati korisnici i njihove obitelji, ako mirovine ne dostaju. Oko 11.000 umirovljenika je smješteno u tzv. decentraliziranim domovima, gdje je cijena od oko 1.500 do 4.500 kuna po osobi, s izuzetkom viših cijena za specijalizirane odjele za demenciju i slično”, odgovorila je Petrović.
Jasna Petrović: Otpisani i potrošeni
Novi Zakon o socijalnoj skrbi dobio je rekordan broj primjedbi socijalne naravi, a ujedno i primjedbu o centralizaciji i etatizaciji sustava od strane Vlade, koja po toj primjedbi želi imati ranjive skupine pod kontrolom kako bi mogla vršiti pritisak za glasove. Osniva se, recimo, jedinstveni Hrvatski zavod za socijalni rad koji bi pod sobom trebao imati dosadašnje centre za socijalnu skrb, kao i jedinstveni Obiteljski centar i jedinstvena Akademija socijalne skrbi. Može li se ovaj potez prijenosa domova za starije s HZMO-a na županije promatrati kroz naočale jačanja županija koje su poglavito pod vlasti HDZ-a?
Ne, HDZ nije s radošću prihvatio prijenos domova na županije bez naknade. To je naprosto kulminacija višegodišnjeg pritiska pojedinih županija i Sindikata umirovljenika Hrvatske. Nakon tri godine borbe kroz Upravno vijeće HZMO-a, gdje Sindikat i Matica umirovljenika imaju po jednog svog predstavnika, te podizanjem iste teme usporedo i na dnevni red sjednica Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe kao posebnog savjetodavnog tijela Vlade, a posebno na inzistiranje Sindikata umirovljenika uvrštenjem tog pitanja na baš svaku sjednicu UV HZMO, uspjelo se ishoditi da Vlada RH 12. studenoga 2020. godine usvoji zaključak kojim se svi domovi, zemljišta i objekti u vlasništvu HZMO-a, a koje koriste domovi za stare i nemoćne osobe prenesu bez naknade na županije i Grad Zagreb. Treba naglasiti da je riječ o 31 nekretnini odnosno 29 domova, procijenjene današnje ukupne vrijednosti do tri milijarde kuna (a sada i vrijednost i dalje raste).
No, kad je riječ o novom Zakonu o socijalnoj skrbi, to je druga tema. Tijekom javnog savjetovanja izraženo je oko 1.800 primjedbi i prijedloga, među kojima i brojne od strane našeg Sindikata umirovljenika. Ne sviđa nam se što se misli ukidati obiteljske domove, bez jasne zamjene. Ne može se na tisuće starica i staraca izbaciti na ulicu, jer zbog niskih mirovina obiteljski su domovi konkurentni sa svojim relativno niskim cijenama smještaja. Također, obiteljski su domovi praktički postali skladišta otpisanih i potrošenih ljudi kojima treba posebna skrb, a u hrvatskoj je malo palijativnih kreveta, a nimalo hospicijskih. Riječ je o zakonu koji nije udovoljio potrebama starijih osoba, čak ih je nerijetko i zanemario. Nema jasnih kriterija za osnivanje domova, a niti za nadzor nad njihovim radom. Nisu, unatoč obećanju, uveli institut njegovatelja za starije osobe. I još je puno toga čega nema, a trebalo bi biti. Taj se zakon poglavito bavi svojim vlastitim ustrojem, samim sobom.
Povremeni tragični događaji pokazuju da obiteljski domovi nisu niti pravno dobro regulirani. Da Hrvatskoj nedostaje strategija za dugotrajnu skrb kojom bi se odgovorilo na potrebe starijih osoba, utvrdila je i Europska komisija u redovitom izvještaju o starenju. Javni rashodi Hrvatske za dugotrajnu skrb starijih osoba manji su od jedan posto BDP-a (0,88 posto). Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije za 2015. godinu, Hrvatska je imala samo 200 kreveta na 100.000 stanovnika u domovima za starije, za razliku od europskog rekordera Švedske u kojoj je bilo 1.300 ležajeva. Češka i Slovačka imaju 700 ležajeva na 100.000 stanovnika, Slovenija 900, Njemačka 1.150. Sada sigurno nije bolje, već gore, a mnogi su domovi u ilegali i tu novi Zakon o socijalnoj skrbi neće ništa bitno promijeniti, već bi mogao i pogoršati.
