Godina je dana trebala svima nama da se u značajnijoj mjeri pripremimo za izlazak na ulice, da upravo na godišnjicu brutalnog napada Ruske Federacije na Ukrajinu kažemo: Ne ratu! Zaustavite rat! Sjednite za pregovarački stol.
Jednog popodneva 1991. su se Hrvati i Srbi „zadnji put sastali zajedno“. Pričao nam je o tim danima moj mlađi prijatelj Nikola Ivanović na jednom od volonterskih kampova u Pakracu. Slika koju sam tad u glavi stvorio vidi grupu muškaraca koji izlaze sa sastanka iz neke kuće na Gavrinici i slika se tada „smrzne“. Možda je bio tajac koju sekundu, možda sam ga ja zamislio. Pamtim Nikoline riječi: „Da je tada netko rekao – ‘Ljudi, ne razilazimo se, ostanimo zajedno’ – možda bi sve išlo drugim tokom.“ Ovako je uslijedio rat, velika destrukcija, logori, podijeljeni grad.
Puno sam puta čuo možda ne slične, ali priče i opise situacija koji su sadržavali tu Točku Preokreta. Koja nije točka a nije nužno ni preokret ali jest onaj moment kada se na nekoliko sekundi ili minuta, može odlučiti budućnost, spontano uglavnom. Kada se kaže ključna riječ, vjerojatno NE a zašto ne i DA, ovisi o pitanju, no bitno je da to kaže sporedni lik, statist ili pomoćni lik, nikako ne glavni.
Govorim o „pukotinama“ u više manje predvidljivim tokovima događanja kojima upravljaju moćni, vođeni interesima, s različitim razinama legitimnosti. Tada, u tim pukotinama, volim reći singularitetima, leptir može pokrenuti orkan. Marginalci, alternativci, ne nužno „prezreni na svijetu“, no svakako neutjecajni – mogu odlučiti tok Povijesti. Napravi se nešto spontano, pokrene se neka kap koja je prelila čašu, neko neustajanje sa sjedala za bijelce u autobusu Rose Parks pokrene Pokret za građanska prava.
Sumnjam da je ta pukotina baš ovaj petak pred nama 24. veljače/ februara 2023. Sumnjam znači ne vjerujem – ali. Veznik „ali“ motivira me na ovaj tekst. Godina je dana trebala svima nama da se u značajnijoj mjeri pripremimo za izlazak na ulice, da upravo na godišnjicu brutalnog napada Ruske Federacije na Ukrajinu kažemo: Ne ratu! Zaustavite rat! Sjednite za pregovarački stol.
Nije mi lako pisati ovaj tekst, borba je u meni samome. Rat je zlo, svaki rat, meni to nije sporno. Nenasilje mi je put koji nas jedini može očuvati kao (ljudsku) vrstu ali i život na Zemlji, također nesporno. Problem mi nastaje dok žudim za momentom kada će se ovaj opaki rat završiti, sad i odmah, dok se prisjećam realnosti iz 90-ih gdje su se miješale želje, nade, snovi s noćnim morama, smrtima, razaranjima.
Neće niti ovaj niti ijedan rat završiti izlaskom ljudi na ulice, izjava je s nizom varijacija. Ti ljudi će popiti kavu prije, a pivo poslije protesta, parole će se izvikivati jer vjerujemo u njih sada u miru, no koliko ih stvarno živimo mi sami. Premalo će se ljudi odazvati, nema smisla.
Cinizma (mi) ne manjka. On je magla od koje se ne vidi Pukotina, još manje Točka Preokreta. Izvire iz niza razočarenja, od neostvarenih snova o pomirenju, od nikad dočekanog završetka naših ratova, od HDZ-ovih župana koje će prije konj kojeg jašu doći glave nego hrvatsko pravosuđe na izvršenje kazne poslati, od bivšeg zastupnika u Saboru koji putuje na drugi kontinent kako bi „istinom“ došao glave našim sugrađanima. Ne manjka plodno tlo za cinizam, humus pravi buja, sam od sebe.
Iskustvo trideset godina aktivnog rada na vidanju ratnih rana, izgradnji mira, govori mi drugačije. Nema malih koraka. Ima onih za koje nismo spremni i onih za koje ne znamo još da čekaju na nas, strpljivo. Odlučno čekaju da ih napravimo dok mi trabunjamo, mudrujemo, analiziramo, geopolitičku logiku raščlanjujemo, ukratko gubimo vrijeme, ratu leđa štitimo.
Ovaj petak se mora biti u Zagrebu na protestu, na godišnjicu ružnu, prvu, kako bi bila i zadnja, rata koji nije kao drugi kako blebeću oni kojima je relativiziranje drago: Što se sada bunite a niste prije, niste protiv rata u Jemenu, niste ovo niti ono. Ovaj se petak mora doći baš zbog toga kancera koji se zove arogancija pasivnih, prozivanje onih koji nešto rade, bezobrazluka par excellence koji se s visine strmoglavljuje na svakoga tko se usudi pokrenuti nešto, najčešće za mir, pravdu, slabe, protiv jakih, korumpiranih, zlom i moći opijenih.
Neki žele rat, imaju interese jasne EUR-ske i USD-ske. „Tko voli rat?“ zapitao je nakon pozdrava pokojni dr Slobodan Lang Vanju, Wama i mene pred točno 29 godina dok smo ulazili u njegov ured pri Ministarstvu vanjskih poslova na Zrinjevcu. Mala delegacija od troje čudaka koji smo uz liniju razdvajanja u razrušenom, ranjenom i podijeljenom gradu vjerovali da svatko može i mora dati doprinos izgradnji mira. Stigao je i odgovor na to retoričko pitanje o ratoljupcima: „Psihopati i ratni profiteri.“
Neočekivana podrška neobičnom, poluhipijevskom volonterskom kampu u Pakracu te 1994 stigla je od prvog čovjeka za humanitarna pitanja tadašnje Vlade RH.
Da, mirovni rad traži drugačija ponašanja. Da, iskakanje od većine je preduvjet da bi većina uopće mogla shvatiti što se dešava. Da, rat nije samo zlo u nekom deklarativnom smislu mediokritetskih štrebera ili političara, svejedno. Rat je test opstanka. Ne odbacimo li ga, nema nas. Džaba vozite bicikle ili gasite motore na semaforu, rat nije zagrijavanje atmosfere, ne – pregrijavanje je točnija riječ. Spominjem to kako bih podsjetio na relevantna pitanja, drugačija od onih standardnih poput kladioničarskih zauzimanja strana, mudroserstva ili pogubljenosti.
Hoće li se ovaj petak okupiti dovoljno ljudi u raznim zemljama, da se prekine rat i razaranje Ukrajine? Lako je moguće da neće.
Hoće li biti snage za sljedeće proteste? Ovdje je odgovor drugačiji – ovisi i o odazivu ovaj petak no ponajviše o našoj spremnosti da uvidimo pogibeljnost baš ovog rata koji je najveći projekt pomirenja – Europsku Uniju doveo nadomak nuklearnih iskušenja, nazovimo to tako eufemistički.
Sprečavanje nasilja ovisi u pravilu od spremnosti takozvanih običnih ljudi da mu se odupru. Snage reda i mira ne poništavaju nasilje, one ga koriste, odlažu ili transformiraju, znaju to i sami.
Sprečavanje rata je pred nama. Hoće li to biti ovaj tjedan? Moguće da neće. Da li je ovo prvi korak ka njemu? Vjerovatno.
Protesti pred najavljivanu Bushevu invaziju Iraka 2002 nisu spriječili taj rat i mnogi su se razočarali, bili su naime stvarno višemilijunski. No nije uslijedio napad na Iran, to smo smetnuli s uma.
Svaki otpor ima smisla i sprečava neku stanicu raka da se širi. Svaki dolazak u Zagreb ovaj petak spasit će neki život, neku kuću, školu. Hm, nije baš nešto.
Osim ako je taj netko iz naše obitelji. Tada nas brojke više ne zanimaju.
Ovaj petak imamo šansu početi okretati kormilo ratnih prioriteta, povijesnih neumitnosti nasilja. Prema životu bez svega toga, životu bez straha od rata ali i od vlastite nemoći.
Malo li je?
