Voljela bih da se razmjeste, smanje, proljepšaju kiosci s cvijećem koji mi kao velike kocke oduzimaju pogled dok sjedim na najduljoj klupi u gradu.
Ne postoji niti jedan trg na kojem sam bila više puta nego što sam bila na zagrebačkog Cvjetnom trgu. Na Trgu Petra Preradovića. Zatvorenih očiju, na dodir, prepoznala bih njegove rešetkaste klupe kao i onu glatku, kamenu, najdulju klupu u gradu uz južnu ogradu pravoslavne crkve Preobraženja Gospodnjeg. Cvjetni mi je dvorište, sastajalište, odmorište, promatralište, radilište, čekalište, radovalište i utočište.
Topografska nostalgija
„Kada govorimo o trgovima u centru grada, jedini je kojemu bježi naše intimno biće Cvjetni trg“, piše u svojem eseju „Cvjetni trg“ u knjizi istoga naslova pjesnik Danijel Dragojević. U tom se eseju Dragojević prisjeća posjeta američkog pionira eksperimentalne glazbe Johna Cagea Zagrebu 1985. godine, kada je Cage gostovao na Muzičkom bijenalu u Zagrebu. Sjeća se kako je sjedio sam i pio kavu na Cvjetnom, a od Cagea ga je dijelio samo jedan stol. Danas je ostala Cageova muzika kao i neka vrsta uzvišenog zadovoljstva da je takav umjetnik dolazio i boravio u Zagrebu. Ostale su Dragojevićeve uspomene na Cagea na Cvjetnom trgu, Cage na fotografijama zabilježen fotoaparatom Luke Mjede na Črnomercu, ostala je Dragojevićeva vječna poezija i knjiga Cvjetni trg posvećena prostoru i onome što u prostor upisujemo, knjiga kojoj se rado vraćam. U istoj knjizi Dragojević kaže kako je jedina vrsta nostalgije koju ima topografska nostalgija.
Šesnaest godina svakog radnog dana ujutro stižem na Cvjetni trg. Preskačem subotnje špice. Radnim danom dolazim pješke s Glavnog kolodvora, kimnem ako vidim neko natmureno poznato lice kako šuti sa svojom kavom pred KIC-em. Pogledam plakate za kino. Obiđem kioske s cvijećem. Kada je nekome od kolega rođendan, zadužena sam za buket. Pomirišem smilje u suhim buketićima pred zadnjim kioskom prema Varšavskoj. Pogledam prema banci. Pred bankomatima uvijek red. Hodočašće novcu nikada ne prestaje. Bacim oko na Rendićev spomenik Petra Preradovića, hrvatskog pjesnika. Ej, Petre! U Margaretskoj u kafiću uzmem kavu „za susede“ po posebnoj cijeni za nas radnike s Cvjetnoga. Penjem se uz stube u Margaretskoj. Hodam, hodam, hodam. „Čini se da je hodanje jedini komentar za sve što se događa u njemu i izvan njega“, piše Dragojević u eseju Koraci, osvrćući se na dnevnik Daniila Harmsa. Hodanje mi prija.
Rukavci vremena
Johna Cagea srela sam u Dragojevićom tekstu, na Cvjetnom. Srela sam i Vlastu Delimar kada se vezala za drvo da pokaže prizor kažnjavanja žena 1985. godine, na fotografijama, u arhivima, u sjećanjima drugih. Susret ponekad preskače doslovnu odrednicu vremena, zadire u rukavce, poseže za memorijom drugih.
Razmišljajući o Cvjetnom i onome što predstavlja u mojoj vlastitoj arhivi, kroz godine listam događaje, scene, prizore, susrete. Svjedočila sam novijim preuređenjima i nagrđenjima, intervencijama i akcijama. Moja je zbirka topografske nostalgije novijeg datuma.
U grbavim danima sjurim niz stube u Margaretskoj i dugo sjedim na najduljoj klupi u gradu, uz južni zid crkve. U dobrim danima, sjurim niz stube u Margaretskoj i dugo sjedim na najduljoj klupi, pijem kavu i promatram ljude, kokičara koji s jeseni postaje kestenjar, golubove i njihovu pohlepu za svakom mrvicom kruha. Cvjetni trg promatram svakog dana s uredskog prozora. Promatram kišobrane i pravce u kojima se sijeku za kišnih dana. Mogla bih javiti fotoreporterima kada kakvo poznato lice prođe trgom s novim dečkom ili novom djevojkom, u novoj modnoj kombinaciji, kada bi me to zanimalo. Gledam javnozdravstvene akcije, penzionere u redovima kada čekaju na besplatno mjerenje tlaka i šećera. Gledam dečke iz Leta 3 kako izvode kondicijski trening u šarenim trikoima iza leđa spomenika Petru Preradoviću, onomad, prije potresa i pandemije, u veljači 2020. godine. Gledam ponekad ranojutarnju histeriju i duge redove pred dućanom niskobudžetne odjeće kada stignu dizajnerske krpice po cijeni za „hm“, siromašne. Gledam performans „Studija jednog zagrljaja“ umjetnika Igora Zenzerovića i Bojana Bana koji stoje u zagrljaju da istraže bliskost dva muška tijela u javnom prostoru. Javni prostor – ključna riječ.
Što si platio, to ti pripada
Kada sam kao novinarka 2008. godine pratila prosvjede u Varšavskoj uoči izgradnje poslovno-stambenog kompleksa Cvjetni prolaz, nazvala sam poznatog inkriminiranog investitora koji je između ostalog otkupio zgradu na Cvjetnom trgu u kojoj je živio pjesnik Vladimir Vidrić. U telefonskom razgovoru jedne nedjelje, pitala sam gospodina: „Znate li vi da rušite Vidrićevu kuću?“ Gospodin investitor je odgovorio: „Ali to nije Vidrićeva kuća, to je moja kuća, ja sam je platio.“ Što si platio, to ti pripada. U tih nekoliko rečenica jedne već davne konverzacije sažet je temelj prijepora oko privatiziranja i primitiviziranja javnog prostora u duhu novih urbanističko–profitnih kretanja. Ljudi koje poznajem tada su se podijelili na one koji su željno očekivali garažu na Cvjetnom i na drugu, tužnu pjesničku sljedbu koja cmizdri za svakim posječenim stablom i nekakvom Vidrićevom kućom protiveći se uređenju „štakornjaka“ u Donjem gradu. Iako svi zajedno živimo dalje, iako stvari nisu crno – bijele i grad zahtijeva poboljšanja i uređenja, ta duboka podjela negdje je u nama. Zlopamtilo sam i dobro se sjećam tko se smijao rušenju Vidrićeve kuće.
Brcko u Zagrebu
Pokušavajući se ponekad probiti među stolovima i ogradama do kioska na ulazu nekadašnjeg kina Zagreb, pogled mi zapne na diskretnu spomen naljepnicu postavljenu 2017. godine, na stupu, na adresi Cvjetni trg 5, na kojoj piše: „Na ovome se mjestu nalazila zgrada u kojoj je bilo Kino Metropol gdje je 28. kolovoza 1917. održana premijera prvog hrvatskog igranog filma Brcko u Zagrebu.“ Dok je Europom bjesnio Veliki rat, u Zagrebu premijera komedije u dva čina o provincijskom trgovcu koji dolazi u grad. Eh, Brcko, mora da si zaboravljena preteča svih dotepenaca koji su nakon tebe došli u Zagreb.
Ako bih imala pravo na neku želju vezano za Cvjetni trg, u ime dobrih susreta i telekoma i svetoga šopinga, voljela bih da se razmjeste, smanje, proljepšaju kiosci s cvijećem koji mi kao velike kocke oduzimaju pogled dok sjedim na najduljoj klupi u gradu i gledam prema Preradovićevoj. Zaklanjaju svjetlost. Sijeku prostor na neprirodan način. Cvijeće zaslužuje svijetlije okruženje. Zdenac s vodom među kioscima ostao je nevidljiv, nepristupačan. A voda je naša! Kao što je naš i grad. Pripada nam.
Za kraj, u zbirci topografske nostalgije, pronašla sam i jednu svoju nespretnu, neobjavljenu pjesmu iz 2012. godine, kada je Cvjetni trg ušminkan granitnim pločama. Danas mi je drago da postoji kao bilješka neuhvatljivog tereta kao što je sjećanje, kao dokaz: bila sam tu, hodala, dodirivala, promatrala i osjećala prostor Cvjetnog trga.
On je i sam biće koje stari, mijenja se, pamti. Znam da znam samo fragmente njegove velike memorije jer kratko smo tu, izbrojimo desetljeća, stoljeće nikada.
Rekonstrukcija trga
betonski šesterokuti iščupani
iz već iskurvanog trga,
pod mojim prozorom čekaju svoj kraj:
na hrpi, uz zlatarnu
gdje su prije zimu ili dvije usred bijela dana
upucali kamatara kada je došao po svoje.
iza pulta je ležao krvav,
podno ladice s malim križevima od zlata.
betonski šesterokuti
završili su karijeru.
hoće li sada drugačija biti
subotnja okupacija grada.
stiletto štikle šetat će sigurne,
na glatkim granitnim pločama
hodat će u krugu.
