Knjiga na vrlo argumentiran, čitljiv i zanimljiv način opisuje probleme iz filozofije politike te otvara mnoga zanimljiva pitanja.
Knjiga Antinomije moderne Gorana Gretića sadrži devet samostalnih rasprava o pitanjima političke filozofije i etike, a ovdje ćemo proći samo neke. Prva rasprava zove se “Sloboda i zakonodavstvo umne volje” i bavi se antinomijom u filozofiji Jean Jacquesa Rousseaua. Naime, francuski filozof istovremeno zagovara osjećajnost, prirodnost i jednostavnost (u djelima kao što su Emile i O podrijetlu i temeljima nejednakosti među ljudima) te podređivanje svih individualnih prava pojedinca suverenoj državi u Društvenom ugovoru. “Pukoj osjećajnosti suprotstavlja se um, a prirodnoj slobodi individuuma prisila javnog zakonodavstva”, piše Gretić, tumačeći Rousseaua kao svojevrsnu preteču Kantove etike praktičnog uma u kojoj moralni zakon uma podređuje i vodi čovjekove osjećaje.
U Temeljima nejednakosti među ljudima Rousseau tvrdi da je čovjeka nekoć obilježavala prirodna dobrota i osjećaj simpatije prema kojem on ne može mirno gledati kako drugi pati i stoga mu mora pomoći. Gretić ističe i Rousseauov pojam estetskog uživanja u dobrom činjenju – čovjek uživa kada čini dobro drugima, dobije osjećaj satisfakcije. Međutim, civilizacija je iskvarila čovjekovu prvotnu suosjećajnost, učinila ga individualiziranim bićem koje gleda svoju korist mimo uživanja u dobročinstvu. Autor zato pokušava uspostaviti pomirdbu proturječja između Društvenog ugovora i Temelja nejednakosti, ističući kako je potrebno taj civilizacijom izgubljen osjećaj simpatije postaviti kao univerzalni moralni zakon, utemeljen u državi i umu, koja u tom novom kontekstu pak nagriza civilizacijom pokvarene osjećaje. Uostalom, korisno je biti dobar prema drugima i uspostaviti društvo tako da smo svi zadovoljni te društvo učiniti stabilnijim. Gretić naime uviđa da tu nije kraj problema jer uvijek ostaje pitanje koju silu država smije upotrijebiti da uništi navodno sebični karakter individue (koji je pokvaren civilizacijom) u ime dobra, ističući kako je Rousseau zagovarao neke vrlo upitne i autoritarne mjere.
Drugačije shvaćanje te antinomije nedavno je u knjizi Filozofija i politika istaknuo Raul Raunić, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji smatra da se Rousseaua treba promatrati kroz prizmu filozofije povijesti koja ima formu svojevrsne svjetovne teodiceje:
“Uslijed povijesnih kontingencija čovjek izlazi iz prirodnog stanja kao svojevrsnog rajskog momenta u kojem je on dobroćudna i nevina, predrazumska i predmoralna egzistencija nesposobna za zlo. Izlazak iz prirodnog stanja stvara pakao civilizacije, koji moralno kvari čovjeka, ali ga istodobno i prisiljava da u nesmiljenoj borbi s drugima razvija svoje spoznajne i djelatne moći… Civilizacija je, kazuje Rousseau sluteći razmjere otuđenja i postvarenja, stvorila demona vlasništva koji okužuje sve čega se dotakne čime novac postaje prava veza društva. Samo bitno nove, radikalno demokratske institucije mogu nadići takvo stanje obuzetosti antagonističkim privatnim interesima i osigurati izravno priznanje čovjeka od strane čovjeka. Ljudska povijesno stvorena priroda nije esencijalno sebična, nego je to samo odgovor na opresivne strukture civilizacije. U dobro uređenoj zajednici, uvjeren je Rousseau, mijenja se i ljudska priroda.”
Autor se u više rasprava bavi pojavom nacionalsocijalizma, a kako bi razjasnio njegovu ideologiju, jednu raspravu posvećuje Carlu Schmittu, koji u svojem djelu Pojam političkog na ontološkim temeljima gradi neprijatelja kao Drugoga po-bitku, kao Drugoga koji je po vrsti stran, a odnos “prijatelj-neprijatelj” predstavlja kao eminentno političko odnošenje. Kritiku ontološkog shvaćanja politike Gretić vrlo zanimljivo kritizira argumentima Schmittovog prijatelja Georga Eislera koji mu upućuje pitanje kako čvrsto “egzistencijalnim sudioništvom” odrediti prijatelja i neprijatelja, “kada Berlin u kulturnom smislu leži bliže New Yorku i Moskvi nego Munchenu i Trieru”. Drugim riječima, što je s Nijemcem komunistom i Židovom konzervativcem? No, Schmitt u Glossariumu odgovara: “Jer Židov ostaje uvijek Židov. Dok se komunist može poboljšati i promijeniti. To nema ništa zajedničko s nordijskom rasom itd. Upravo je asimilirani Židov istinit neprijatelj.”
Gretić nudi uvid u granice ontologije pri shvaćanju društvenih pojmova poput prijatelja i neprijatelja, a tome se, smatram, jednako tako mogu dodati pojmovi nacije, čovjeka i niza drugih ontološko-lingvistički definiranih, a historijski ovisnih pojmova.
Arendt u svojem djelu Izvori totalitarizma ističe nacionalsocijalizam kao “nešto jedinstveno i novo, što se ne može supsumirati pod tradicionalna određenja, makar i najbrutalnijih formi vladavine” te da je njime “prekinut kontinuitet zapadnjačke povijesti”. Njenu izjavu Gretić prihvaća zdravo za gotovo iako je u najmanju ruku problematična. Izvore takvog tipa totalitarizma ne možemo, istina, tražiti u Platonu ili Hegelu, kao što misli Karl Popper, kojeg Gretić s pravom naziva vulgarnim ideologom. Međutim, poznavanje povijesti razvoja kapitalizma i industrijalizacije jasno nam ukazuje da tržišna logika kapitala u svojem začetku stvara uvjete slične koncentracijskim logorima.
Naime, u Engleskoj za vrijeme prvobitne akumulacije kapitala (1) privatizirana su (zatvorena) zajednička javna dobra koje su kmetovi slobodno koristili kako bi ih se primoralo na prodaju svog rada za nadnicu, a zatim i kako bi ih se natjeralo da dođu u gradove, gdje bi radili i do 19 sati dnevno, kao i njihova djeca. Ellen Meiksins Wood u knjizi The Origins of Capitalism ističe kako ekonomska logika početnog agrarnog kapitalizma osim pokretača domaće ekonomije postaje instrument imperijalističke dominacije. Kako se europska tržišna logika širila preko oceana i u Afriku, tako su prisilan rad, između ostalog i u koncentracijskim logorima (2), i genocid postali svakidašnjica. Reći da je nacionalsocijalizam nešto jedinstveno i radikalno novo i njime je prekinut kontinuitet zapadnjačke povijesti, govori o silnoj eurocentričnosti, nepoznavanju ekspanzionističke naravi kapitala, historijskog materijalizma i povijesti kolonijalizma. Možda neki smatraju da se filozofija politike nacionalsocijalizmom može baviti isključivo u okviru pitanja suvereniteta i europske politike, ali smatram to slijepim redukcionizmom koji ne uviđa očigledne svjetske trendove koji izviru upravo iz Europe. Posljedice tog redukcionizma očituju se u čuđenju spram zločina počinjenih na tlu Europe, dok se zanemaruje niz zločina počinjenih od strane Europljana diljem svijeta.
Ako se želimo zadržati na nacionalsocijalističkom antisemitizmu, to također nije nešto “jedinstveno i radikalno novo”, već je europska stvarnost vrlo dugo, sjetimo se da je Martin Luther napisao antisemitski tekst O Židovima i njihovim lažima. Pojavom kolonijalizma razvijale su se rasističke teorije zbog potrebe europske inteligencije da opravda kolonijalističku eksploataciju, a kada ih se poveže s antisemitskim europskim nasljeđem, nije začudno za europsku povijest što su pomoću novih tehnologija oblikovani koncentracijski logori i logori smrti. Nacionalsocijalizam se može promatrati kao prekid kontinuiteta zapadnjačke povijesti samo ako se potpuno zanemari kapital, kao i povezani pojmovi rada, rase i kolonijalizma.
Ista rasprava bavi se analizom pojma “banalnog zla” kod Arendt, izraženog pri opisivanju ponašanja Adolfa Eichmanna pri njegovu suđenju. Arendt smatra da je nacionalsocijalizam jedno potpuno novo zlo, snažnije od Kantova “radikalnog zla”. Koristeći se njegovom aparaturom, Arendt smatra da se radi o potpunom razaranju reflektirajuće rasudne snage i da je zbog nacionalsocijalizma “bit čovjeka bila na kocki”. Gretić zatim kritizira Arendt služeći se biografijom i psihologizacijom Eichmanna, koji nije bio, kao što to tvrdi Arendt, običan činovnik koji je izvršavao naredbe i koji se nije mogao staviti u poziciju drugog zbog sljepila izazvanog poslušnošću spram autoriteta, proglasivši ga banalnim zlikovcem, nego je pokazao puno inventivnosti, fantazije i angažiranosti u vidu logora smrti.
Rasprave o kakvom se tipu zla radi su suvišne jer sam termin “zlo”, kada se o njemu raspravlja na ovakav način bez širih kontekstualizacija globalnog historijskog tipa, podrazumijeva razne upitne metafizičke kategorije poput biti čovjeka, morala, slobodne volje, itd. Ako se vratimo na Gretićevu kritiku Schmitta, koja ontološku kategorije prijatelja i neprijatelja kontekstualizira kao društvenu, vidimo da sada autor na schmittovski način razmišlja o zlu, umjesto da uvidi da se naprosto radi o širim tekovinama moderne, koje su dobrostojećeg Europejca postavile kao racionalnog subjekta, a koji su radnike, žene i ne-europejce (intersekcije ovih pojmova dakako postoje) instrumentalizirali u svoju svrhu.
Zbog nedostatka razumijevanja instrumentalizacije čovjeka kao objekta u kapitalističkom sustavu, Gretić se, za razliku od Raunića, buni i nedovoljno jasno shvaća Rousseaovu “antinomiju” između prirodne osjećajnosti i države u kojoj se osjećajnost mora provoditi prisilno. Raunić ističe kako civilizacija stvara demona vlasništva i novac postaje jedina prava veza društva, ističući termin postvarenja kao opis za svjetsku kapitalističku stvarnost. Upravo zato država, po Rousseau, mora biti demokratska, solidarna, ali i snažna i opresivna – da se odupre civilizaciji, odnosno kapitalu i radu. Doduše, da je u tome neuspješna, pokazuje povijest. Međutim, Gretić, nepoznavajući povijest kapitalizma, nedovoljno jasno argumentira zašto je uopće ta rousseauovski shvaćena “civilizacija” loša, i ostavlja prostor libertarijanskom diskursu individualne slobode naspram državne represije.
Knjiga Antinomije moderne na vrlo argumentiran, čitljiv i zanimljiv način opisuje probleme iz filozofije politike te otvara mnoga zanimljiva pitanja. U raspravi “Svijet života i povijesnost” Gretić na vrlo jasan način opisuje vrlo kompleksne probleme fenomenologije, a u zadnjoj raspravi “Kriza ujedinjenja Europe” nudi vrlo ambicioznu političku viziju o ujedinjenju Europe po drugačijim principima. Budući da je EU u krizi, autor pomoću ruskog filozofa A. Kojevea predstavlja strategiju po kojoj bi ujedinjenjem Francuske, Španjolske i Italije, nasuprot Engleske i Njemačke, moglo doći do širenja principa demokratičnosti, solidarnosti, kraćeg radnog vremena i uživanja u slobodnom vremenu ne na površan, ultrakonzumeristički način, već inspirativan, umjetnički i aktivno politički. Ipak, knjiga ima eurocentričan pristup kojem nedostaje kontekst Europe izvan njenih granica i povijest kapitalizma.
