Na Ilirskom trgu, kod spoja s Opatičkom ulicom i pod kulom, stoljetno je stablo lipe koje s obzirom na mikrokoloaciju, način na koji je razvilo krošnju i općenito kako dominira uvelike doprinosi kvaliteti mjesta.
Iako postoje i druga, ali bez tog stabla, trg i pripadajuća ulica po njemu bili bi manje atraktivni. Slučaj pokazuje snagu individualnih (osobito starih) stabala u gradu. Zagreb nema previše situacija gdje, van konteksta parka, jedno stablo značajno definira javni prostor, pa i sam grad. No, niz je situacija po gradu koje bi mogle, uklanjanjem asfalta ili opločenja, unijeti svega jedno stablo i time transformirati i ponuditi više od pojedinog lokaliteta.
Recentna obnova Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Demetrovoj, nekadašnjoj Kazališnoj ulici, (još) nije potaknula i iskorak prema nadogradnji javnog prostora ulice ispred muzeja. Ostalo je parkiralište koje sasvim sigurno ima svoje korisnike, a istovremeno poprilično degradira dojam ispred same institucije i općenito poetičnost jedne od najljepših gornjogradskih ulica. Lijevkasti oblik proširenja ulice baš na tome mjestu nudi mogućnost uvođenja jednog stabla. Time se čak ni parkirališni kapaciteti ne bi bitno smanjili. No, transformativni potencijal grada često se zanemaruje kad je u pitanju malo mjerilo, a baš to je možda najveća prednost.
Takav primjer je 2019. zasađeno stablo kestena na jugozapadnom uglu Šubićeve i Zvonimirove. Kako će stablo rasti, sasvim će sigurno ubližiti negativne aspekte bučnog i neugodnog križanja. U neposrednoj blizini odavno se predlaže da pokoje stablo dobije i prostor ispred Stanice za tehnički pregled u Zvonimirovoj.
Jedno stablo s klupom dobro bi došlo i na Trgu/platou svibanjskih žrtava (ozelenjavanje tog prostora je u najavi nakon obnove Schlosserovih stuba). Prijedlog jednog stabla postoji i za zapadno križanje Vlaške i Branjugove. I ondje se radi o proširenju ulice, taman dovoljnom da jedno, pažljivo odabrane vrste, stablo donese pomak. Šteta je da najavljena rekonstrukcija dijela Stare Vlaške nešto istočnije, zbog prerigidnog tumačenja, zakida prostor i potpuno dokida mogućnost prirodnog hlada koji je moglo dati i svega jedno stablo. Poštovati povijesne ambijente znači i poštovati potrebu za promjenom, onom koja daje, a ne oduzima.
Jedno stablo velike krošnje možda bi moglo rasti na zapadnoj strani glavnog gradskog trga, negdje u zoni sata. Oblikovno rješenje Trga bana Jelačića je staro, ali nije takvo da ga se ne bi moglo promisliti. Pritom, neke od poželjnih promjena su povratak pitke vode na Manduševac, već postavljene nadstrešnice na tramvajskom stajalištu ili nekakvo uvođenje (ansambla?) zelenila, na način da trgu potvrđuju ulogu trga. Vrijedan primjer tog tipa upravo se događa na trgu ispred pariške gradske vijećnice, Hotel de Ville, sa sadnjom „urbane šume“ po obodima važnoga trga.
No, praksa micanja asfalta za sadnju drveća u Zagrebu nije još značajnije zaživjela, još je manje trend kakav odavno postoji drugdje, ali će se dogoditi. Zagrebačke prakse ozelenjavanja sad se uz popunjavanje drvoreda, uvelike svode na pošumljavanje (nakon dvije sezone toga, možda će netko mjerodavan zaključiti da se može i treba ponuditi više) dok mali iskoraci mogu biti kroz različite tipove ozelenjavanja, pa i pojedinačna stabla na lokacijama koje sad nisu zelene – i tamo gdje treba ukloniti asfalt. Primjeri ipak postoje, davno uvođenje drvoreda u Jurišićevoj ili Novoj vesi, recentnije u Preradovićevoj, Petrinjskoj ili Kranjčevićevoj. Sve su to ulice koje su dobile drvorede za što se uklanjao asfalt. Valjda će se dogoditi i u Berislavićevoj koja je drvored nekad imala, a čiji se povratak sporadično spominje i sramežljivo najavljuje.
Neke asfaltirane lokacije možda ne mogu lako dobiti drvorede, ali i tu rješenja i primjere dobrih praksi ne treba tražiti daleko. Solidan primjer taktičkog pristupa je uspješno ozelenjavanje dijela Draškovićeve ulice, a središnja pješačka ulica u Sisku, zbog instalacija, nije dobila drvored zasađen u tlu, ali i onaj u teglama ozelenjava i nudi nekakav hlad. Možemo zamisliti tegle sa stablima u Vlaškoj kod Iblerovog, u Frankopanskoj kod Ilice, platou Gradec ili onom kod Mamutice, po Kvaternikovom trgu i drugdje. Možda najpotrebnije u Tratinskoj.
Klimatski razlozi snažni su argumenat u prilog micanja asfalta za stabla, ne i jedini. Iskustvo grada sasvim je sigurno šire od jednog hlada, ali je taj hlad jedna od onih gesti koje grad čini gradom. Samo jedno stablo na pravome mjestu pritom može biti i svečanost.
