Kaže se da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Mi, svaki drugi, ne želimo takvu vlast, jer zaslužujemo bolje. A to ne trebamo pokazati podrškom na izborima.
Sve odluke glede i u svezi parlamentarnih izbora su donesene. Liste su predane i potvrđene, pa je tako Velika subota završila kao početak službene kratkotrajne izborne kampanje, koju je, u zadnji čas, paradigmatično obilježila ljepotica Ava Karabatić, koja se u javnost vraća kao nova zvijezda političke scene. Avin pokušaj da bude izabrana za zastupnicu i način na koji je postala službenom kandidatkinjom pokazuje koliko su nam izborne liste vrijedne i tko želi predstavljati hrvatski narod u Saboru. Ozbiljnu analizu kvalitete kandidata, a pogotovo izbornih programa, ne može izdržati ni jedan kandidat i niti jedna lista.
Plenković podjarmljuje državu i uvodi autokratski sustav, protiv čega se treba boriti.
Milanović je glas protiv, ali u formalnom postupku djeluje neformalno, pa se to i održava na njegovu uvjerljivost.
Oporbene stranke nisu mogle sakriti svoje gramzljivo hvatanje svakog, pa i najmanjeg djelića vlasti, makar time ugrožavaju i mogućnost rušenja HDZ-a.
Što je, nama biračima, činiti?
Glasati protiv, kao što smo glasali 1990. protiv komunizma ili 2000. protiv tada već umrlog Tuđmana?
Glasati za, ali za koga? Za čovjeka čije ime ne smijemo koristiti u kampanji, niti se nalazi na bilo kojoj listi? Za čovjeka koji će, nota bene, ako izgubi parlamentarne izbore, na kojima formalno ne sudjeluje, ostati mirno sjediti na udobnoj predsjedničkoj fotelji?
Je li Ava zaista oličenje kandidata za zastupnika u najvišoj vlasti u RH?
Javna je tajna da su birači podijeljeni. Svaki drugi skriven je u mraku, daleko od pažnje javnosti i političkih analitičara, od koji su samo neki nemušto pokušali prikazati da se radi o mladim, neobrazovanim i nezaposlenim osobama.
Zar je takav svaki drugi na listi birača?
Naravno da nije.
Naravno da je to najveća politička snaga u RH.
Naravno da je odluka o bojkotu izbora poruka strukturama da u našoj lijepoj, kako joj primitivno tepamo, ne štimaju osnovne demokratske norme i vrijednosti.
I, naravno da su to odgovorni ljudi jer ne posežu za silom i nasiljem, kao što su brojne političke strukture to neodgovorno činile, a već i najavljuju nove plinske boce. Svaki drugi birač šalje svoju politički poruku onima koji se, poput ona tri majmuna, prave gluhi, nijemi i slijepi.
Ponosan sam što sam dio te snažne političke poruke i već sam više puta na ovim stranicama, koje su među malobrojnima koji njeguju slobodu izražavanja i pružaju mogućnost da se iznesu i drugačiji stavovi.
Predstavnici struktura vlasti će odmah skočiti i kazati kako smo mi neodgovorni, da su izbori svetinja u kojoj svi trebaju sudjelovati, premda zakon to ne propisuje.
Zar smo mi neodgovorniji od predsjednika države koji se ilegalno natječe na izborima, neodgovorniji od predsjednika Vlade koji, korak po korak, podjarmljuje demokratske institucije? Neodgovorniji od predstavnika stranaka i strančica, pa tako i one koja nosi ime i prezime osnivačice, jer je to možda i jedina stvarna članica?
Ispalo je da se u ovim izborima najodgovornije ponaša mama Ivana Pernara, koja je blagonaklono prepustila svoje mjesto na listi i otišla na niže mjesto njegove stranke, e kako bi lijepa Ava ipak bila na glasačkim listama. Nitko nije prolio ni suzu za onim ljudima koje je Ava aljkavo bilježila na svojoj listi i koji su zbog toga propali.
I takve liste, i takvi političari su nama mogućnost izbora?
Naravno da će svaki drugi birač s prezirom i indignacijom bojkotirati te i takve izbore.
Neće biti iznenađenje ako nam se priključe i drugi razumni ljudi, koje je stid i kojima je ispod časti sudjelovati u takvoj šaradi.
Hoćemo li time, mi koji bojkotiramo izbore, sebe eliminirati i iz političkih tokova?
Mislim da ne. Politika u demokraciji nisu samo izbori. Uvijek nam preostaje građansko djelovanje, nevladine institucije, prosvjedi. Treba razvijati sve mogućnosti građanskog neposluha, jer je to legitimno demokratsko pravo. Treba reagirati na sve uočljive malverzacije, korumpiranost, protuzakonito djelovanje svake vrste, koje mi vidimo, a vrlo često i osjetimo na vlastitoj koži.
Mala izlaznost na izbore je alarm za EU institucije, kojima nije svejedno ako surađuju s vlašću koja je legalno izabrana, ali nema legitimitet svojih građana. Hrvatska nije otok usred Balkana, a još je manje otok usred Europske unije. Najbolji pokazatelj kako vladajući ne mogu baš sve što žele je strah od Europskih tužitelja. Već i spominjanje imena gospođe Kövesi tjera im strah u kosti. A i EU pipe neće biti širom otvorene za onu vlast koju građani ne podržavaju i koji ukazuju na njihova nedjela.
Kaže se da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Mi, svaki drugi, ne želimo takvu vlast, jer zaslužujemo bolje. A to ne trebamo pokazati podrškom na izborima, jer podržavamo loše, već stvaranjem uvjeta za razvoj demokratske Hrvatske.
