Jedan domaći dnevni list ovih je dana bombastičnom naslovnicom “Hrvatska druga u EU po broju muških imigranata” u osam riječi sumirao odnos „desne“ Europe prema migrantima.
Jedan domaći dnevni list – koji balansira između različitih političkih tema pri čemu povremeno naginje prema konzervativnim i desnim vrijednostima – ovih je dana s bombastičnom naslovnicom “Hrvatska druga u EU po broju muških imigranata” u osam riječi sumirao odnos „desne“ Europe prema migrantima.
Naslov je formuliran na način koji izaziva emocionalnu reakciju – strah i nelagodu. Fokusiranje na “muške imigrante” sugerira prijetnju jer se muškarci često stereotipno povezuju s agresivnošću, kriminalom ili društvenim poremećajima. Naglašavanje spola migranata implicira da su muški migranti problematičniji, a ovakav okvir može podstaknuti predrasude prema migrantima i stereotipe o njihovoj opasnosti.
Narativom koji prikazuje migrante kao prijetnju bijeloj Europi, europska desnica već godinama nastoji privući pažnju i ojačati svoju poziciju na političkoj pozornici. Naime, rast krajnje i ekstremne desnice posljednjih godina postao je značajan politički trend, potaknut nizom društvenih i ekonomskih faktora: migracije, inflacija, rat u Ukrajini i stambena kriza. Sve su to faktori koji su doprinijeli jačanju stranaka desnog političkog spektra u mnogim zemljama.
Posljednja potvrda ove teze dolazi iz Njemačke gdje je Alternativa za Njemačku (AfD) samo dvanaest godina od osnutka ostvarila upečatljiv rezultat na izvanrednim parlamentarnim izborima i s 20 posto glasova praktično udvostručila svoj rezultat u odnosu na prethodne izbore. Na istoku zemlje postala je najsnažnija politička formacija.
Da Europom gospodari desnica potvrđuju, između ostalih, i primjeri Italije, Francuske, Austrije, Poljske, Mađarske, ali i Hrvatske. Tako francuska krajnje desna stranka Nacionalno okupljanje Marine Le Pen i austrijska populistička i nacionalno-konzervativna Slobodarska stranka bilježe rekordne rezultate na posljednjim izborima, u Hrvatskoj je nezapamćen uspjeh ostvario Domovinski pokret, u Italiji Giorgia Meloni vodi vladu s koalicijom krajnje desnih i konzervativnih stranaka, dok je Viktor Orban u Mađarskoj simbol dugogodišnje suverenističke politike. I u Nizozemskoj je Slobodarska stranka Geerta Wildersa – koji je obećao okončati “tsunami azilanata i imigranata” i “vratiti zemlju Nizozemcima” – postala ključni politički akter. Slični trendovi zabilježeni su i u Slovačkoj i Finskoj. Sve ove stranke dijele slične ideologije poput nacionalizma, euroskepticizma, anti-imigracijske politike i desnog populizma.
Uspon desnice ima ozbiljne implikacije za Europsku uniju, jer krajnje desne stranke sve više utječu na europsku politiku. Iako stranke centra još uvijek drže većinu u Bruxellesu, predviđa se da će desnica dodatno ojačati na budućim izborima. Krajnje desne grupacije Identitet i demokracija (ID) i Europski konzervativci i reformisti (ECR) zajedno su osvojile 143 mandata, značajno više nego 2019. godine. Kada bi krajnja desnica formirala jedinstvenu grupu, bila bi druga najjača snaga u parlamentu, iza Europske pučke stranke (EPP).
Stranke krajnje desnice u Europi vješto koriste migrantsku krizu za jačanje svog političkog utjecaja. Uspješno koriste eksploataciju strahova i anksioznosti, naglašavaju prijetnje nacionalnom identitetu i “judeo-kršćanskom naslijeđu” Europe te povezuju imigraciju s povećanim terorizmom i nezaposlenošću. U svojim javnim nastupima iskorištavaju ekonomsku nesigurnost i strah od kulturne dezintegracije.
Ovakve stranke stavljaju pitanje imigracije na vrh svoje političke agende, promoviraju snažniju kontrolu granica i restriktivniju imigracijsku politiku, a koriste anti-imigrantsku retoriku da privuku birače koji bi inače možda podržali mainstream stranke. Uglavnom neutemeljeno uokviruju međunarodne sporazume poput Globalnog kompakta o migracijama kao prijetnju nacionalnom suverenitetu te prisiljavaju centrističke stranke da usvoje strožu retoriku o imigraciji kako bi zadržale birače. Tako desnica doprinosi normalizaciji anti-imigrantske agende u europskoj politici.
Koristeći strategije koje uključuju manipulaciju strahovima, polarizaciju društva i oblikovanje javnog diskursa, desnica je mobilizirala podršku i povećala svoj utjecaj.
Kako to radi? Osim što prikazuje migrante kao prijetnju sigurnosti, povezuje ih s kriminalom, terorizmom i društvenim nemirima, također i naglašavaju opasnost od “gubitka nacionalnog identiteta” i “islamizacije” europskih društava. Netrepeljivost, strah i nerazumijevanje često dodatno potiču tako što migrante optužuju za “krađu poslova” ili prekomjerno korištenje socijalnih usluga. Sve to stvara osjećaj ugroženosti među lokalnim stanovništvom pa u desnim političkim opcijama vide rješenje.
Kako bi ojačale sebe, stranke desnice koriste migrante kao simbol neuspjeha svojih političkih protivnika. Na migrantima grade svoj politički kapital optužujući liberalne stranke za neodgovornost u upravljanju krizom, a progresivne politike prikazujući kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Te euroskeptične stranke tvrde da EU nameće nepravedne kvote za prihvat migranata, čime ugrožavaju suverenitet država članica, pa se tako fizičke barijere, poput zida na mađarskoj granici, pojavljuju kao simbol odlučnosti u zaštiti nacionalnih interesa.
Sve su to alati kojima desnica koristi migrantsku krizu za mobilizaciju nezadovoljnih birača, a posebno se obraćaju ruralnim zajednicama koje su osjetljivije na poruke o zaštiti tradicionalnih vrijednosti. U tome im pomaže i korištenje jednostavne retorike – “Zaštitimo našu zemlju!” – koja privlači širok spektar birača.
U svemu tome im – kao što je vidljivo s početka teksta – često (ne)svjesno pomažu mediji. Desnica koristi medije kako bi preuveličala incidente povezane s migrantima, primjerice nasilje ili kriminal, a širenje lažnih vijesti ili iskrivljenih činjenica o migrantima doprinosi stvaranju negativnog stava prema njima. Sve to dovodi do iznimne polarizacije društva i podjela na “nas” (lokalno stanovništvo) i “njih” (migrante), što jača osjećaj zajedništva među pristašama desnice. Ovakva polarizacija otežava konstruktivnu raspravu o migracijama i stvara nepovjerenje prema progresivnim politikama.
Dok analiziramo kako radikalna desnica stvara podjele u društvu, i njezini predstavnici također upozoravaju na podjele u društvu, ali oni ističu samo jedan glavni razlog: migraciju. Tako – ako zagazimo „preko bare“ – američki predsjednik Donald Trump imigrante često generalizira kao kriminalce, ali i predsjednica njemačkog AfD-a Alice Weidel govorila je stereotipno o muslimanima kao o „muškarcima s noževima” i „zamotanim djevojčicama”.
U aktualnoj studiji o društvenim podjelama, istraživački institut je otkrio zapanjujući efekt: tamo gdje je radikalna desnica jaka, efekti podjela se šire daleko izvan njezinog biračkog tijela – prelijevaju se. Istraživači su ispitivali vezu između uspjeha Alternative za Njemačku i simpatija prema određenim društvenim grupama. I pronašli su dokaze da u regijama gdje je AfD politički posebno uspješan, ljudi imaju manje simpatija prema ugroženim grupama i manjinama – to se odnosi prije svega na migrante, muslimane i homoseksualce – neovisno o političkoj opciji za koju su glasali.
Zabrinjavajuće je što te pojave više nisu rubne, već postaju novo političko i društveno normalno. Umjesto da se društva okupe oko solidarnosti, integracije i suživota, migranti postaju projekcijsko platno na kojem se ispisuju svi naši strahovi, frustracije i političke ambicije. U takvoj atmosferi gubi se prostor za nijansirane rasprave, a javni diskurs postaje plodno tlo za dehumanizaciju. No unatoč svemu, povijest nas uči da su se i ranije ideje isključivosti i netrpeljivosti širile Europom pa ipak, borbom, solidarnošću i otporom uspješno su im se suprotstavile generacije koje nisu pristale na fašizam.
