Dijana Šobota: „Dizanje razine svijesti o tome što je sve neprihvatljivo te prepoznavanje što sve ne trebamo trpjeti na radnom mjestu, a onda i posve jasne procedure kako to adresirati su neophodni da krenemo putem rješavanja problema.“
Seksualno uznemiravanje na radnom mjestu tema je kojom se Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u Hrvatskoj bavi još od 2012. godine. No pravosudne procedure, kao i one za zaštitu dostojanstva radnika, još uvijek nisu dovoljno razrađene da bi se suzbio taj iznimno raširen i slojevit problem. Unatoč pokušajima, implementaciji bilo kakvih mjera protiv seksualnog uznemiravanja na putu stoji niz prepreka – od patrijarhalnog odgoja koji proizvodi takve obrasce ponašanja do nepovjerenja u institucije zaštite i nepoznavanja okvira koji bi mogli zaštititi radnike.
Ti i niz drugih bitnih zaključaka izneseni su 25. studenog, na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, na zagrebačkom predstavljanju studije Seksualno uznemiravanje na radnom mjestu u Hrvatskoj. Ovo akcijski usmjereno istraživanje Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) i Zaklade Friedrich Ebert (FES) rad je sociologinje Jelene Ostojić, slobodne znanstvenice Petre Rodik i izvršne tajnice SSSH Dijane Šobote. Istraživanje je provedeno između 10. lipnja i 17. listopada 2024., a uključivalo je anketu s 1060 sugovornica, intervjue s devet osoba koje su doživjele tu vrstu uznemiravanja i fokus grupu sa sedam stručnjaka koji su doprinijeli formulaciji preporuka kojima je istraživanje rezultiralo. Istraživanja takve vrste FES je proveo i u Bugarskoj, Češkoj, Grčkoj, Italiji i Slovačkoj, a predstavljanje hrvatskog istraživanja popratila je i pop-up izložba te performans na Trgu Kralja Tomislava.
Ključni zaključci istraživanja su poražavajući. Najčešći oblici seksualnog uznemiravanja, kao što su šale sa seksualnim aluzijama, neprimjereni komentari i usputni dodiri, prolaze gotovo nezapaženo jer su u širem društvu potpuno normalizirani: „Kad smo regrutirali sudionice za intervju, bilo ih je jako teško naći, a one koje su se javile najčešće su susrele neke teže oblike uznemiravanja. Osobe nisu smatrale da je išta drugo vrijedno davanja vremena da se prijavi,“ istaknula je Rodik tijekom predstavljanja rezultata. Podaci to i podupiru – gotovo 45 posto sudionica na uznemiravanje nije reagiralo ni na kakav način, od čega je polovica smatrala da se ništa ne može učiniti, a čak 37,1 posto je smatralo da incident nije bio dovoljno ozbiljan. Često je to potvrđivala i njihova okolina. Primjerice, kolegica jedne od sugovornica trivijalizirala je njeno iskustvo riječima: „’pa znaš njega’, ‘zašto tome pridaješ pozornost’, ‘pa i sa mnom se tako šalio.’“ U razgovoru za H-Alter, Šobota je istaknula pitanje osviještenosti i razumijevanja kao ključno: „Dizanje razine svijesti o tome što je sve neprihvatljivo te prepoznavanje što sve ne trebamo trpjeti na radnom mjestu, a onda i posve jasne procedure kako to adresirati su neophodni da krenemo putem rješavanja ovog problema.“
Upravo su se reakcije okoline i počinitelja kao posljedica društvene normalizacije seksualnog uznemiravanja pokazale krucijalnima u sprječavanju prijava. S obzirom na to da su počinitelji najčešće nadređeni i osobe u položaju moći, pozicija im omogućuje da manipuliraju društvenom okolinom i poslovnim odnosom s ciljem ušutkavanja osobe koju su uznemiravali. Osvećuju se, prijete otkazom i/li fizičkim nasiljem, eskaliraju zlostavljanje i poriču krivicu. Kolege i kolegice pak, kao u gornjem primjeru, trivijaliziraju čin i ne daju podršku u prijavi, ili se čak okreću protiv osobe koja je istupila protiv uznemiravanja. Rizik, dakle, pada isključivo na njihova leđa. Šobota to opisuje kao getoizaciju odgovornosti na pojednica: „Posljedice seksualnog uznemiravanja nisu individualizirane, iako je na pojedincima najveći teret. Posljedice se šire preko radnog mjesta do čitavog društva. Istraživanje nam je pokazalo kakve su to posljedice, od poriva da date otkaz do potrebe da zaustavite sve socijalizacijske procese u radnoj sredini jer vam ona nije pružila adekvatnu podršku ili se ne osjećate ugodno zbog društvene stigme. Zatim govorimo i o fizičkim i psihičkim zdravstvenim posljedicama o kojima postoji niz istraživanja. Naravno, tu su i ekonomske posljedice jer nužno dolazi do izostajanja posla i potencijalne štete za karijeru pojedinca, ali i cijelo radno mjestu. Društvo cijelu priču svodi na pojedinca, da je on prepušten sam sebi i da mu nitko ne pruža podršku, pa ni sustav zaštite koji ne rješava probleme.“
Prema istraživanju, nepovjerenje u podršku sustava i nepoznavanje procesa koji bi osobi koja trpi seksualno uznemiravanje mogli pomoći jedan su od bitnih aspekata perpetuiranja problema. 49,7 posto svih ispitanika ne zna ima li poslodavac etablirane propise za takve slučajeve, a u 56,1 posto slučajeva ispitanika koji prekršaj jesu prijavili nije došlo ni do kakvih sankcija, dok se u 14 posto slučajeva situacija čak i pogoršala kao posljedica prijave. Intervjuirani sudionici identificirali su kao problem i neosviještenost samog poslodavca, ali i pristranost osoba za zaštitu dostojanstva radnika – prema Rodik, zastupnik za dostojanstvo obično je na strani poslodavca te mu zaposlenici ne vjeruju. Sumnje sugovornika i ispitanika opetovano se pokazuju kao utemeljene, a pritom je problem i zakonodavstvo. Unatoč postojećim okvirima poput direktiva EU usmjerenih na ravnopravnost spolova na radnom mjestu i niza zakona, akata i sporazuma koji bi trebali služiti kao pravna zaštita, penalizacija počinitelja svodi se na Zakon o suzbijanju diskriminacije koji propisuje samo nisku novčanu kaznu za uznemiravanje na radnom mjestu. Postojećih propisa, naravno, ne drže se ni svi jednako, a podatak koji se sustavno proteže kroz istraživanje je manjak educiranosti nadležnih.
Preporuke istraživanja zato su usmjerene na nekoliko razina – nacionalnu, razinu poslodavca i razinu sindikata, a posebno se fokusiraju na pitanje prevencije kroz edukaciju i ulogu sindikata. „U prevenciji vidim mogućnosti sindikata da se kroz ulogu povjerenika etabliraju i potvrde kao osobe od povjerenja koje imaju relevantna znanja za pomoć radnicima“, kaže Šobota. „To se odnosi i na spremnost i opremljenost znanjima sindikalnih predstavnika da prepoznaju situaciju i pomognu poslodavcima reagirati. Ako sami ne znaju prepoznati pravne specifičnosti, u stanju su prepoznati problem i tražiti pomoć stručnih službi. Kroz kolektivno pregovaranje i ugovore, sindikati pokušavaju ugrađivati odredbe i tjerati poslodavce na držanje propisa. Ključnu ulogu ima edukacija. Sindikat može osvještavati, ali su sustavi sindikalne edukacije ograničeni u dosegu – jer obuhvaćaju samo povjerenike i aktiviste – da šire osvještavaju o oblicima i prepoznavanju seksualnog uznemiravanja. Kad izađemo izvan konteksta radnog mjesta, sindikalne središnjice imaju ulogu i u zagovaranju izmjena zakonodavnog okvira i samog obrazovnog sustava. On mora biti proaktivnije postavljen.“
Prepreke implementaciji takvih promjena, naravno, postoje i jednako su slojevite kao i problem. Prvenstveno, kao što su sve tri autorice i neki od okupljenih istaknuli na predstavljanju, živimo u patrijarhalnom društvu koje od malih nogu normalizira i banalizira seksualno uznemiravanje i tjelesnu autonomiju žena. Riječima Ostojić, „sudionice su naglašavale da se tu ne može ništa napraviti i da je to stvar kućnog odgoja. Osoba se formira u patrijarhalnom društvu gdje je normalizirano seksualno uznemiravanje, a mi to kažnjavamo kad osoba ima 45 godina i uznemiravala je kolegicu na poslu.“ Trebalo bi, dakle, uvesti šire društveno-obrazovne reforme, što dovodi u pitanje i resurse i metode kojima bi se to moglo provesti. Kako nam kaže Šobota: „Prvi evidentan problem je politička volja i spremnost da se takvi sadržaji snažnije integriraju u obrazovni sustav. Tu su i praktični problemi, gdje danas u opterećenom sustavu teško možete naći prostor za integriranje tih sadržaja. Oni koji bi trebali provoditi tu edukaciju trebali bi također biti ispravno educirani i s pravne, socijalne i psihološke strane. Na sličan način, to se reflektira i na edukaciju na radnom mjestu.”
Poslovnoj edukaciji na putu stoje i sami poslodavci. Prema Šoboti, mnogi od njih zapravo ne žele provoditi edukacije usmjerene na nultu toleranciju prema seksualnom uznemiravanju, većinski zbog manjka resursa: „Poseban problem su mala poduzeća jer poslodavac nema s kime provodite te edukacije, što je priličan praktičan problem. On se može djelomično riješiti pisanim informacijama koje moraju biti na raspolaganju, ali niti to mnogi poslodavci ne prakticiraju.“ S druge strane, pitanje je i manjka vremenskog kapaciteta zaposlenika: „Ljudi zbog poslovnih obaveza koje su sve intenzivnije ne dobivaju slobodne sate i moraju trošiti svoje slobodno vrijeme za prisustvovanje edukaciji“, kaže Šobota.
Medijski tretman slučajeva seksualnog uznemiravanja dodatno otežava promjenu svijesti građana i zaposlenika, složile su se sve tri autorice. Prema Šoboti, „pitanje mogućeg pogubnog medijskog tretmana, nažalost, posljedica je toga da medije zapravo najčešće ili isključivo zanimaju najteži slučajevi. To onda može produbiti ovaj problem koji smo mi prepoznali u istraživanju, da ljudi onda obezvređuju svoje iskustvo, smatraju ga nedovoljno velikim problemom u usporedbi s problemima koji su prisutni u javnosti i onda to opet doprinosi tome da nam je svijest o tome da je nešto problem zapravo jako snižena, a samim time i reakcija na to.“
Ilustrativan primjer manjka svijesti o i zaštite od seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja, a koji i potvrđuje izjave autorica o medijskom tretmanu te vrste nasilja, nedavno je ponovno uhićenje Damira Škare. Bivši HDZ-ov zastupnik te bivši predsjednik Autokluba Siget svoju je zaposlenicu seksualno uznemiravao, a potom i silovao. Čin je otkriven tek uslijed redovitog ginekološkog pregleda, nakon kojeg je liječnica po službenoj dužnosti prijavila počinitelja te je protiv njega pokrenut kazneni postupak. Suđenje je počelo još 2020., krivnja je dokazana i presuda donesena, a proces je okončan tek prošlog mjeseca kada je Škaro ponovno uhićen jer se nije prijavio u zatvor u roku kojeg je odredila presuda. Mediji su izvještavali o Škarinom slučaju, između ostalog, opisujući ga kao “našeg proslavljenog olimpijca i bivšeg saborskog zastupnika” ili „publicista, znanstvenika, gospodarstvenika, inače poznatog po svojoj dugoj i uspješnoj boksačkoj karijeri.“ Evocirajući njegov položaj moći i prenoseći detalje počinjenog zločina, a gotovo potpuno ignorirajući ponašanje koje je prethodilo kaznenom djelu, mediji su u očima čitatelj(ic)a potvrđivali da se protiv takvih moćnika može samo ako učine nešto “zaista grozno.” Indikativno je i da su u slučaju Škare njegovi suradnici pokušavali zataškati priču i prijetili osobi koju je silovao. Cijeli slučaj Škaro potvrđuje rezultate studije Ostojić, Šobote i Rodik u svim njegovim segmentima, od umanjivanja problematičnog ponašanja od strane okoline i suradnika do manjka proceduralnog okvira koji bi mogao na vrijeme spriječiti teže kazneno djelo.
Ipak, istraživanja poput njihovog i njihovo medijsko eksponiranje bitan su korak u osvještavanju šire javnosti te zasigurno doprinose preispitivanju struktura koje se očituju u normaliziranim uznemiravanjima. Trud također neće stati sa samom objavom istraživanja, već SSSH nastavlja razvijati edukativne strategije, a FES će 2025. provesti i komparativno istraživanje najboljih praksi u suzbijanju seksualnog uznemiravanja. Također je tijekom predstavljanja Lovorka Marinović iz Mreže CI Europe za ravnopravnost spolova (koja trenutno provodi projekt Teamwork protiv seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu), ponudila suradnju SSSH i FES-u, a isto je učinio i Nebojša Paunović, pravni savjetnik Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Niz dionika očito ulaže trud i interes u pitanje seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu, a njegovo će suzbijanje zacijelo pokrenuti i druge društvene procese u borbi za ravnopravnost spolova i prava radnika.
