Nakon gotovo tri godine strpljenja, radnici u predškolskom obrazovanju izašli su na ulice. U subotu, 12. travnja, odgojiteljice i drugi vrtićki radnici održali su prosvjed na glavnom zagrebačkom trgu.
Pristigli su sa svih strana Hrvatske s gotovo istim zahtjevima kao i 2022. – zakonitom plaćom, poštovanjem propisanih uvjeta i promjenom sustava financiranja – kako bi poručili Ministru obrazovanja Radovanu Fuchsu da mu zbog kontinuiranog stanja u struci daju “žuti karton pred isključenje.”
Za razliku od kolega prosvjetara, vrtićki radnici koji su prošle subote izašli na Trg bana Jelačića ne prosvjeduju da bi povisili zakonske standarde, već se bore za zakonski minimum. Članak 51. Zakona o predškolskom odgoju propisuje da bi plaće radnika u vrtićima trebale biti jednako visoke kao i plaće osnovnoškolskih radnika, dok Državni pedagoški standard iz 2008. propisuje ograničenje broja djece na 20 po skupini. Ti se propisi mahom ne poštuju te odgojitelji nerijetko rade u prevelikim skupinama za premalu kompenzaciju. Kako je na prosvjedu za H-Alter sumirala odgojiteljica Tina Bebić: “Ovdje smo prvenstveno zbog toga što tražimo da se poštuje Državni pedagoški standard, da se poštuje članak 51., da imamo plaće sukladne zakonu. Također, želimo uvjete rada dostojne ljudi i života djece u vrtićima.”
Korisnike vrtića i njihove roditelje redovito dočekuju neadekvatni uvjeti poput premalih prostorija i premalog broja sanitarnih čvorova za broj djece te nedovoljno osnovnog materijala za rad. Odgojiteljice i odgojitelji im zbog opterećenja također ne mogu pružiti adekvatnu individualnu pažnju. Zbog loših prostornih i financijskih uvjeta, broj stručnih odgojitelja – koji prema zakonu za svoj rad moraju položiti odgovarajući studij – je sve manji, a rupe u broju stručnjaka krpaju pomoćnici iz potpuno drugih profesija. Jedan je jarki prosvjedni transparent sumirao srž frustracije struke takvim stanjem: “Ako frizer može biti odgojitelj, mogu li ja malo biti ministar?” Tijekom prosvjeda, odgojiteljice iz sjeverne Hrvatske, Slavonije i drugih dijelova države opisivalee su u svojim govorima i nastupima iskustva prekarnog rada u nepropisnim uvjetima degradirane struke, uporno ističući da djeca zaslužuju bolje. Predvodile su ih odgojiteljska Udruga Sidro i Sindikat odgoja i obrazovanja, medija i kulture (SOMK), čija je predsjednica Božica Žilić poručila okupljenima: “Nećemo biti nevidljivi, mi smo ovdje, naš prosvjed je opravdan.”
U razgovoru za H-Alter prethodnog dana, Žilić je objasnila koji potezi vladajućih opravdavaju masovni bunt odgojitelja. Radnici i njihovi predstavnici već se godinama obraćaju osnivačima vrtića – općinama i gradovima – koji ne poštuju propise. Prema Zakonu o predškolskom odgoju, oni su dužni financirati vrtiće iz gradskih i općinskih proračuna, uključujući plaće po zakonskom standardu. No velika većina ih u tome ne uspijeva. Tek manji dio jedinica lokalne samouprave zapravo odbija sjesti sa sindikatima za stol i pregovarati, a neki od tvrdoglavijih osnivača su nakon lokalnog pritiska radnica shvatili i da je vrijeme za promjenu: “Napravili su radikalni zaokret jer su svjesni da plaća mora minimalno biti ona koju je odredio zakonodavac”, rekla je Žilić.
No takvi pozitivni, ali mali pomaci skrivaju sustavan problem. Nemaju svi gradovi i općine jednaka sredstva te, prema Žilić, oni ne mogu doseći zakonsku razinu financiranja plaća: “Neke od njih, s kojima dugo godina surađujemo, možemo razumjeti jer je zapravo to oko 73 posto njihovog proračuna, što za neke općine i gradove znači da bi doslovno mogli staviti ključ u bravu ako bi to ispoštovali.” Trenutna kriza odgojiteljstva, smatraju Žilić i prosvjednice, zato je odgovornost države. Glavni zahtjev prosvjednika bila je izmjena modela financiranja vrtića kojom bi Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih preuzelo odgovornost za plaće radnica i radnika. “Ne može ovaj sustav opstati ako o njemu nitko ne brine, a o sustavu treba brinuti ministar i Ministarstvo obrazovanja”, naglasila je tijekom svog govora predsjednica Udruge Sidro Katarina Turković Gulin.
Taj je zahtjev utemeljen u financijskoj analizi koju je njezina udruga provela u suradnji s čak 66 gradova i općina. Kako je nakon prosvjeda rekla za H-Alter, radilo se o opsežnom istraživanju “dosadašnjih troškova da bismo vidjeli koliko nam zapravo treba. Došli smo do toga da je država prošle godine uložila oko 160 milijuna eura, a nama godišnje treba oko 480 milijuna samo za to da bi plaće bile u skladu sa zakonom. To se ne može prebacivati na jedinice lokalne samouprave jer one taj novac nemaju, a onda Ministarstvo zatvara oči na nepravilnosti jer zna da ga nemaju pa ih zato neće ni kažnjavati.” Kako nam je razjasnila Žilić, dosadašnji nadzor Ministarstva tekao je sporo te bi od prijave do izlaska na teren prošlo i mjesec i po dana, a provodila su se više upozorenja nego sankcije. U zadnje vrijeme, kaže, kazne se primjenjuju, iako bi sindikaliste više usrećilo da se primjenjuje Državni pedagoški standard.
Pokretačice prosvjeda u ožujku su poslale Ministarstvu svoje zahtjeve i spomenutu analizu te uz provedbu postojećih zakona tražile da država preuzme teret odgojiteljskih plaća, za što su i ponudile razrađeni prijedlog modela. Ministar je reagirao tek 4. travnja, dva dana nakon konferencije za novinare na kojoj je najavljeno da će se prosvjed održati. U dopisu sindikatima poručio je da podržava njihove zahtjeve “da od gradonačelnika i načelnika [traže] da se prekovremeni rad plati (…) [i da] otklone sva preopterećenja nastala nepridržavanjem Zakona”. Na H-alterov upit o takvoj podršci prosvjedu, u kojem smo pitali i pristaje li na izmjene modela financiranja te koliko često provodi nadzor nad vrtićkim ustanovama, Ministarstvo je također preusmjerilo fokus na nižu razinu – navelo je da je “zatražilo da se pridržavaju članka 51.” i “upozorilo osnivače” da poštuju državni standard.
Ministarstvo je svom odgovoru priložilo i dopis osnivačima, priopćenje za javnost i odgovor sindikatu. U potonjem, ponovno vraćaju lopticu lokalnoj samoupravi i potiču sindikate da zatraže “od vlasnika i osnivača da usklade plaće sa Zakonom”. Odgojitelji i njihovi predstavnici, dakle, za provedbu zakona mogu se obratiti razini koja ga sama ne želi ili ne može ispoštovati, ali ne i nadležnom Ministarstvu. U odgovoru na zahtjev za izmjenom modela financiranju, Ministarstvo “podsjeća” da se država “odrekla poreza na dohodak i prepustila ga jedinicama lokalne i područne samouprave” koje mogu birati na što će ga potrošiti. Uz to, država financira dječje vrtiće i “putem fiskalnog izravnavanja” i “natječaja opremanja i izgradnje”. Ostale probleme, dakle, osnivači i odgojitelji bi prema Ministarstvu trebali riješiti sami.
Ministar je zato u dopisu osnivačima podsjetio na kazne koje mogu snositi za nepravilnosti u radu – 1061,78 eura za ravnatelja vrtića i 1990,84 za sam vrtić, što bi se trebalo plaćati iz proračuna grada ili općine. Kako je u razgovoru kazala Žilić, “jedan poprilično veliki broj načelnika i gradonačelnika je to shvatio kao pritisak i prijetnju. Kažu da će vrtiće davati u zakup ako budu kažnjeni, jer ne mogu ispunjavati obvezu zakonskih plaća. To je dosta loša poruka i vrlo ozbiljna situacija, a u sredini su radnici, teniska mreža preko koje se prebacuje loptica odgovornosti”. Na razliku u potrebnom i dostupnom financiranju iz analize Udruge Sidro dopis se nije osvrnuo.
Vrtićki radnici reakciju Ministarstva smatraju ispraznom i deklarativnom, što su i izrazili subotnjim govorima i transparentima poput “poštujte zakone koje ste donijeli” i “they don’t give a Fuchs about us”. Radnice i radnici na trgu u kulminaciji prosvjeda podigli su u zrak četvrtaste žute kartone – Fuchsu su dali “žuti karton pred isključenje” zbog zakašnjelih reakcija i deklarativnog umirivanja. Žilić je u našem razgovoru razložila njegov drugi prekršaj: “Nije ponudio konkretno rješenje ili rok, osim što je najavio kaznu. Niti je kazna nova, niti je ta zakonska odredba nova. Time nam je poručio da osim metoda kažnjavanja nema način na koji će pritisnuti jedinice lokalne samouprave, ali mislim da nije ni problem u njima, već u tome što nema suštinske politike ranog predškolskog odgoja i obrazovanja. Mi smo definitivno na marginama, zadnja rupa na svirali i tek kad se zapravo kritična masa podigne, organizira se javni prosvjed, netko tamo odreagira.”
Kako opisuju sugovornice s kojima smo razgovarali, općine i gradovi su uz sve nepravilnosti puno spremniji na dijalog i postupno rješavanje problema. Pritom su iznimno zadovoljne pomacima u metropoli. Grad Zagreb posljednjih godina sa sindikalnim predstavnicima poput SOMK-a sklapa robustne kolektivne ugovore, koji se svake godine nadopunjuju, a širenje vrtićkih kapaciteta velik je dio njihovog mandata i trenutne kampanje. Kontaktirali smo zato gradsku upravu i pitali ih podržava li Grad zahtjeve prosvjednika, kako komentira dopis ministra Fuchsa i slaže li se s modelom financiranja kojeg je predložila Udruga Sidro. Odgovore nismo primili do zaključka članka.
No, upitana o prosvjedu na konferenciji za novinare 1. travnja, zamjenica gradonačelnika Danijela Dolenec rekla je da povećanje kapaciteta vrtićkih ustanova u Zagrebu svakako mora pratiti i povećanje osoblja. Trenutna uprava, rekla je, izgradila je ili trenutno gradi ukupno 18 vrtića, a planira ih i još: “To su stvarno jako velika povećanja kapaciteta koja moraju bit praćena novim zapošljavanjem. U Gradu Zagrebu je sustav veći za preko 1000 [radnika] i ono na što sama struka skreće pozornost je da mora biti adekvatno plaćena da bi privlačila ljude u to zanimanje. (…) Sve ove četiri godine cijelo vrijeme održavamo socijalni dijalog sa sindikatima, vodimo računa da se plaće povećavaju[.] Ali svakako te uvjete rada treba i dalje poboljšavati”.
Situaciju postojećih izazova, ali i postupnog napretka potvrđuju i prosvjednice. Za Turković Gulin, situacija u Zagrebu je daleko od bajne, no ključnim smatra otvorenost dijalogu trenutne uprave: “Skupine su velike, opterećenje je užasno. Ali i osnivač i sindikati i stručne udruge su svjesne da je tako i vidimo da se radi da se rastereti. Imamo podršku koja nam govori da je ljudima u Gradu stalo do predškolskog odgoja.”
S takvom se procjenom slaže i Žilić, koja nam je oprimjerila recentnu potkapacitiranost zagrebačkih vrtićkih radnika: “U Zagrebu je prije nekoliko mjeseci u periodu viroza na dnevnoj bazi oko 650 radnika bilo na bolovanju. Da nema [nestručnih suradnika] s kojima ‘krpamo’, mislim da bismo pojedine vrtiće mogli zatvoriti. Često razmišljam da je organizirati rad u takvim uvjetima na granici znanstvene fantastike.” U takvoj situaciji, Žilić kontinuiranu suradnju sindikata sa Zagrebom smatra sjajnim primjerom socijalnog partnerstva: “Zagrebački kolektivni ugovor je jedan od kvalitativno boljih. Suradnja je izrazito korektna, socijalni dijalog je na zavidnoj razini. Nisam politički čovjek, no uz druge gradove, Zagreb bi trebao biti primjer koliko se uvažavamo.” Možda su upravo zato tijekom prosvjeda predškolske radnice grada domaćina govorile najmanje. Zato smo za komentar na licu mjesta upitali lokalnu odgojiteljicu Teu Pleše. “Imam vjere da situacija u Zagrebu ide na bolje i kvalitetnije uvjete rada”, rekla je. “Pomak se događa vrlo sporo, ali je vidljiv, broj djece u jasličkim skupinama napokon pada ispod dvadeset. Plaća je pristojna, nije idealna s obzirom na cijene koje ne prestaju rasti, ali je u skladu sa zakonom.”
Odgojiteljice u Hrvatskoj vjeru u vlastitu profesiju i zakone koji bi je trebali štititi morat će nastaviti hraniti malim pomacima, a za realan napredak ruke će morati zaprljati i Ministarstvo. U međuvremenu, naprijed ih gura kreativnost koju uzgajaju u nametnutim ograničenjima. Kako je opisala Turković Gulin, prosvjed je zato bio “red tuge, red velike ljutnje i nezadovoljstva, red pjesme. Mi odgojitelji toliko kreativno možemo izbaciti te emocije van da je cijeli trg bio rasplesan koliko god strašna i teška situacija u vrtićima bila.” Takva snalažljivost i zajedništvo inspiriraju Turković Gulin za daljnju borbu, a pritom su i njoj i odgojiteljima primarna djeca, koja zaslužuju da se država drži vlastitih standarda. Kako bi njihovo rano odrastanje pratili adekvatni uvjeti, zaključila je, odgojiteljice i sindikati morat će nastaviti biti neumorni: “Moramo promijeniti situaciju u kojoj našoj djeci nismo na raspolaganju kako možemo i trebamo biti. Ona to zaslužuju.”
