Izložbom Zagreb: oslobođenje obilježena je osamdeseta godišnjica oslobođenja grada od fašizma. Saša Vejzagić, član autorskog tima: Ostali smo zaprepašteni koliko su duboko fotografije zakopane u muzejskim i arhivskim depoima. Oslobođenje Zagreba od fašizma je jedan od dva najvažnija dana u povijesti grada, te sam u tom kontekstu od institucija gradske vlasti očekivao ambiciozniju, asertivniju i otvoreniju inicijativu u samom stvaranju programa.
Stidljivo i vrlo oprezno. Tako je Zagreb prošlog tjedna obilježio jedan od najvažnijih datuma u povijesti grada. Ama baš ništa na gradskim ulicama i javnim prostorima nije odavalo da su po njima prije točno osamdeset godina umarširali partizani s ciljem konačnog svladavanja fašističkog otpora.
Ipak, nedovoljno valoriziranje okrugle godišnjice oslobođenja grada od strane (kulturnih) institucija donekle ublažava izložba Zagreb: oslobođenje koja je otvorena prošloga tjedna, na sam datum oslobođenja u prostoru Srpskog kulturnog centra u Zagrebu.
Teško da je u Zagrebu mogao biti oformljen mjerodavniji tim od nezavisnog tima kojega čine povjesničari i povjesničarke umjetnosti Sanja Horvatinčić, Josip Jagić, Petra Šarin, Mario Šimunković, Saša Vejzagić. Što pojedinačno, što u drugim istraživačkim kombinacijama, članice i članovi tima odgovorni su za niz inicijativa i projekata koji se tiču teme ilegalnog Zagreba i oslobođenja grada od fašizma. Ovdje svakako vrijedi istaknuti Kartografiju otpora.
„Inicijalno je izložba trebala biti znatno manja jer još početkom veljače ove godine nismo imali riješeno pitanje financiranja. Međutim, onda je SKD Prosvjeta ušla u priču i dala nam vjetar u leđa i tako izložba, koja je inicijalno trebala biti sastavljena od 20-ak fotografija na 10 panela, poprimila potpuno drugačije konture“, govori za H-Alter član autorskog tima Saša Vejzagić.
Dizajnerice izložbe Petra Milički i Katarina Perić uspjele su impresivan broj arhivskih fotografija vizualno vješto ukomponirati s tekstom. Centralno mjesto izložbe predstavlja ogroman reprint fotografije mitinga održanog nekoliko dana poslije oslobođenja grada.
Zanimljivo je i to što posjetitelji mogu besplatno preuzeti svoj primjerak otiska reprinta Vjesnika iz 12. maja 1945. godine posvećenom mitingu. (Zgodno je obratiti pažnju na to koliko se puta u uvodnom tekstu i govorima istaknutih vojnih ličnosti na mitingu spominje i osuđuje politika čekanja Vladka Mačeka. Čini se, više nego i sam Pavelić.)
Impresivan fotografski materijal razasut je po arhivima od Ljubljane do Beograda, a Vejzagić nam prepričava na koje se probleme nailazi pri istraživačkom radu u arhivima, od procedure, do troškovnika koji otežavaju pristup građi. Sve to stvara probleme i istraživačkim timovima, a kamoli zainteresiranoj široj javnosti: „Oslobođenje Zagreba je vjerojatno jedan od fotografski najbolje dokumentiranih događaja. U nekim slučajevima ostali smo zaprepašteni koliko su duboko fotografije zakopane u muzejskim i arhivskim depoima. Muzeji, pak, materijal koriste samo u obljetničarske svrhe, što dovoljno govori o njihovom stavu prema toj temi.“
Teksta na izložbi ima puno, ali zahvaljujući kombinaciji koncepta i dizajnerskog rješenja, količina ne opterećuje. Iako glavnina teksta otpada na vojne operacije, sam čin oslobođenja i ilegalno djelovanje u centru ustaške države, ima ovdje i elemenata povijesti odozdo, pristupa kakvog prilikom tematiziranja antifašizma i partizanskog ratovanja kronično nedostaje, tako da posjetioci galerije u Preradovićevoj imaju prilike čitati, recimo, o ženama u borbi kao o temi dostojnoj posebne obrade.
Također, autorski je tim uspješno izbjegao pokoravanju narativu o „svim žrtvama“ o čemu pišu pod segmentom „Narodna pravda“:
„Danas se govorom o ‘svim žrtvama’ uglavnom nastoji sakriti ili opravdati odgovornost fašističkih ratnih zločinaca. Pritom se zanemaruju uzroci i okolnosti ‘narodne pravde’ primjenjivane za one koji su – unatoč brojnim pozivima na amnestiju – do samoga kraja ostali u vojnom stroju sila Osovine i bježali od kazne za svoje zločine.“
Zagreb: oslobođenje uspješna je izložba. Bez suvišnih kompromisa, sadržajno temeljita i primamljivog vizualnog dojma. Njezina važnost nadilazi činjenicu da je jedina takva u gradu koji je na sva zvona trebao razglasiti značajnu godišnjicu.
O neprimjerenoj valorizaciji velike godišnjice od strane gradskih kulturnih ustanova i institucija razgovaramo dalje s našim sugovornikom koji dobru suradnju Mreže antifašistkinja Zagreba – udruge koja je prošloga vikenda organizirala još jedne uspješne Trnjanske kresove – sa službenim Zagrebom ne dovodi u pitanje:
„Gradska je vlast iskazala određenu dozu opreznosti i zadrške u institucionalnom pristupu. Naime, riječ je o iznimno značajnoj obljetnici jer oslobođenje Zagreba od fašizma je jedan od dva najvažnija dana u povijesti grada, te sam u tom kontekstu od institucija gradske vlasti očekivao ambiciozniju, asertivniju i otvoreniju inicijativu u samom stvaranju programa povodom obilježavanju ove velike i za grad iznimno važne obljetnice. Grad jeste suorganizirao Svečanu akademiju 8. svibnja u Lisinskom, ali to je manifestacija namijenjena članovima antifašističkih udruga u Hrvatskoj. Javni programi za građanke i građane, koji su važnost oslobođenja i antifašizma trebali jasno artikulirati u prostoru Grada uglavnom su bili prepušteni inicijativama i kapacitetima udruga civilnog društva. U tom smislu, nažalost, teško se oteti dojmu da je 8. 5. od strane gradske vlasti odrađen s dozom sramežljivosti, što u svjetlu nadolazećih izbora i PR kalkulacija prema vlastitoj glasačkoj bazi, u najmanju je ruku razočaravajuće.“
„Očekivali smo ambiciozniji pristup i od gradskih kulturnih i muzejskih institucija, a osobito od drugarskog Muzeja grada Zagreba. Nažalost, nijedan muzej u Zagrebu nije pripremio izložbeni program povodom 8. svibnja. Tribina koju su [u Muzeju grada Zagreba] organizirali djelovala je više kao protokolarna obaveza, bez stvarnog pokušaja da se tema oslobođenja integrira u suvremeni muzejski jezik i senzibilitet“, dodaje Vejzagić.
Dva događanja koja Vejzagić ovdje spominje jedina su dva slučaja kojima su se zagrebačke kulturne institucije očešale o jedan od najvažnijih datuma za noviju zagrebačku povijest.
Na gore spomenutoj tribini nekolicina je desetaka posjetitelja mogla čuti obraćanje triju veleposlanika savezničkih zemalja u ratu i razgovor četiri profesora s odsjeka za povijest FFZG-a. Događaj je karakterizirao, inače, dojam ranokršćanske konspiracije, kako je istaknuo povjesničar Hrvoje Klasić, jedan od govornika. Dojam je dodatno pojačan činjenicom da je okrugli stol održan u podrumskoj prostoriji muzeja.
Tribina je održana bez prisustva ikoga iz nacionalne izvršne vlasti. Grad Zagreb je, pak, prisustvom izaslanice gradonačelnika Lore Vidović pokazao nešto bolju volju.
Zagreb ima veliki problem sa svim ovim pitanjima. Iako postoje određeni pomaci posljednjih godina, jasno je da zdraviji odnos prema antifašističkoj baštini zahtjeva kontinuiranu praksu koja bi nadilazila prigodno obljetničarenje. Dio autorske ekipe, koja je radila na izložbi u SKD Prosvjeta, već je više puta istupao po tim pitanjima, ističe i Vejzagić:
„Oslobođenje Zagreba nije sporedna epizoda gradske povijesti, nego prekretnica. Upravo zato već nekoliko godina zagovaramo osnivanje Muzeja otpora. Postoje konkretni prijedlozi i koncepti, kao i ljudi spremni na suradnju. Svjesni smo da će za takav poduhvat biti potrebno određena doza političke volje, ali i intenzivna suradnja s postojećim muzejima i arhivima. S novom institucijom svakako bi se stvorio prostor koji bi sustavno i javno valorizirao teme otpora, solidarnosti i borbe protiv fašizma.
Osim što MAZ smatra da Zagreb zaslužuje posebnu muzejsku instituciju koja bi se bavila pokretom otpora u Drugom svjetskom ratu, mi inzistiramo na općenitom uključenju građe u stalne postave postojećih muzeja, odnosno tražimo pravednu valorizaciju teme.“
Osim trajnog muzejskog postava, pamćenje grada, dalo bi se, vrlo jednostavno i jeftino, vratiti i obnovom i vraćanjem spomen-ploča, temeljito devastiranih i uništavanih devedesetih godina. Zašto se to ne radi, pravo je pitanje za gradsku vlast koju ovaj autorski tim postavlja već godinama.
„To se također ne može shvatiti drugačije nego u smislu političke kalkulacije. Za taj se problem ne može reći da se nema dovoljno novca. Ista je priča s povratkom Trga maršala Tita“, zaključuje Vejzagić.
Bilo kako bilo, do konačnog oslobođenja gradskih institucija od konformizma i straha reakcije u društvu, ostaju nam hvalevrijedne inicijative poput izložbe Zagreb: oslobođenje koju je moguće pogledati do kraja mjeseca.
