Mario Šimunković, neovisni istraživač: Ako nekome smeta da se vrati spomen-ploča žrtvama ustaškog režima, onda se iz 2024. vraćamo u 1991.
Jučer u kasnopopodnevnim satima u prostorijama Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske održana je javna tribina pod nazivom Zaštita kulturnih dobara NOB-a na području Grada Zagreba. Sudjelovali su bivši predsjednik Republike Ivo Josipović, Renato Petek, zastupnik u Gradskoj skupštini iz redova SDP-a i Mario Šimunković, neovisni istraživač čija je knjiga iz 2014., Sjećanje je borba, po mnogočemu još uvijek aktualna. U knjizi je temeljito dokumentirano zatečeno stanje narodnooslobodilačkih spomenika na području Zagreba. Po pitanju očuvanja i obnove malo je toga napravljeno u posljednjih desetak godina.
Josipović i Petek dvojica su političara nominalno lijeve partije, jedan svojedobno predsjednik Republike, drugi skupštinar u aktualnoj gradskoj većini. Dakle, obojica su se, svaki u svom dobu, našli u djelatnoj poziciji s koje je (bilo) moguće svoje antifašističke pozicije pretočiti u praksu.
U uvodnom je izlaganju bivši predsjednik posebno naglasio proustaški sentiment u društvu. Zasipavaju ga još uvijek svakodnevno mejlovima ti „ustašići“, kako ih naziva, revizionističkim i nerijetko rasističkim sadržajem: „Za mene, kao profesora kaznenog prava, to je vrlo jasno kazneno djelo. Hoće li itko ikada reagirati, ne znam. Vjerojatno neće.“

„Ja sam možda nedovoljno oštro lajao na te pojave, ali predsjednik nema izvršne ovlasti zbog čega i sadašnjem predsjedniku manje zamjeram nego onima koji su u izvršnoj vlasti“, opravdava bivši predsjednik nezavidnu predsjedničku poziciju, uz isticanje nade „u novoizabrano vodstvo SDP-a koji je najveća lijeva snaga“. U zaključku uvodnog izlaganja Josipović je zazvao pokapanje ustaštva „na mjesto gdje spada, a to je smetlište povijesti“.
„Ne očekujem puno od politike i političara“, istaknuo je pri početku središnjeg izlaganja istraživač Mario Šimunković. Briga o spomeničkoj baštini NOB-a stvar je ne samo predanog istraživačkog rada, već i prakse, terenskog rada i neprestanog prozivanja onih na pozicijama koje mogu donijeti odluke. Sam Šimunković je, navodi, sam očistio dvadesetak ploča u tekućoj godini.
Veliki je problem zagrebačkog područja, ali i, dodali bismo, poimanja spomeničke baštine iz suvremene antifašističke vizure, što na zagrebačkom području sva baština (u koju ubraja spomenike, spomen-ploče, biste i poprsja) nema konkretnu umjetničku vrijednost. Za uklonjene spomen-ploče, primjerice, nije važno tko ih je napravio, kaže Šimunković: „Kada govorimo o obnovi spomenika, svi se pozivaju na velike umjetničke vrijednosti spomenika, autore koji su bili svjetskog glasa. U Zagrebu od uklonjenih spomenika takve nemamo. Zato ovi spomenici i spomen-obilježja zahtijevaju puno više pažnje, jer je teže progurati obnovu dijela baštine čiji autori nisu Vojin Bakić ili Bogdan Bogdanović.“
Desetljeće je prošlo od rada na knjizi, pomaci su minorni. Ističe da je i kod pozitivnih primjera obnove ili vraćanja obilježja posrijedi bilo političkog potkusurivanja, kao što je bilo sa slučajem vraćanja biste Ive Lole Ribara na Črnomercu. Taj slučaj Šimunković vidi kao „političku trgovinu zbog uklonjenog naziva Trga maršala Tita“. U nekim slučajevima, zasluge idu isključivo naporima aktivista, kao što je bilo sa slučajem inicijative Saše Šimprage za vraćanjem spomen-ploča u Muzeju grada Zagreba i na spomen-području Dotrščina.

„Obnovu i održavanje u teoriji bi trebale raditi jedinice lokalne samouprave. U nekim slučajevima i rade, ali u praksi najčešće to rade antifašisti i udruge antifašista“, kaže Šimunković. „Svi znamo da, ako želimo da nešto ne uspije, treba osnovati komisiju. Takvih je komisija u Savezu antifašističkih boraca osnovano na desetke.“ Pritom je istaknuo i nelogične poteze antifašističkih udruga, kao što je bio slučaj kada je Savez (domaćin ove tribine) predao biste braće Kavurić njihovoj obitelji, nakon što su biste uklonjene s javne površine.
Postojeća spomen-obilježja moguće je očuvati i podignuti nova. Šimunković je u svojim prijedlozima konkretan, ploče koje komemoriraju žrtve smatra prioritetnima. Ističe slučajeve mjesta ustaških odmazda 1943.-45. na kojima su postojala spomen-obilježja, ali su uklonjena. „Ako nekome smeta da se vrati ploča žrtvama, onda se vraćamo iz 2024. u 1991.“, ističe.
Dalje, zalaže se za vraćanje „spomen-obilježja u gradskim i državnim institucijama u kojima su uklonjena. Na to utjecaj mogu imati političari i stranke koje su u Gradu Zagrebu i državnoj razini“. Zatim slijede škole, fakulteti i javni prostori u nadležnosti državnih i gradskih institucija. Dalje, navodi 21 ploču za koje smatra da trebaju biti vraćene na javnim površinama diljem grada Zagreba. Dakle, od jedna do dvije ploče po gradskoj četvrti. „To znači da bi aktivnošću udruga moglo biti vraćeno dvadesetak ploča u roku od godinu dana bez problema.“ Cijena nije velika, ističe, od nekoliko stotina eura do najviše 1700 po spomen-ploči.
Uslijedilo je izlaganje Renata Peteka, zastupnika u Skupštini Grada Zagreba iz redova SDP-a: „Novo vodstvo SDP-a formiralo je savjet za antifašizam gdje će se novim snagama krenuti u ozbiljniju borbu protiv revizije koja je nastupila tijekom devedesetih godina, a koja dobrim dijelom traje i danas.“
„Zabrinjava situacija koja će se dogoditi početkom iduće godine“, kaže Petek. „Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode doći će pod Ministarstvo kulture. Odlukom vlade praktički postaje državni zavod. Sama izvršna vlast i skupština grada neće imati ovlasti nad radom samoga zavoda.“

„Nastavit ćemo kroz zastupnički rad inzistirati na tome da se osigura oko 120 000 eura, kako je bilo procijenjeno prije nekoliko godina, kako bi se moglo ići u realizaciju programa obnove spomenika“, obećava Petek.
Prilikom predstavljanja gostiju istaknut zbog svog zalaganja oko vraćanja imena Trga Maršala Tita uklonjenog u vremenu mandata Milana Bandića, Petek nije propustio naglasiti ambivalentan odnos prema vođi antifašističkog ustanka: „O antifašizmu se u Zagrebu često govori u zadnje tri godine, ali se rijetko spominje ime Josipa Broza Tita, predvodnika borbe. Oni koji su razmatrali i pisali o tome primjećuju da se antifašizam spominje kao dekoracija, da se baštine određene situacije u sklopu povijesti grada koje su iznimno bitne, ali da nema jasno postavljene pozicije spram Tita i njegove vrijednosti koje je imao kao antifašistički vođa.“
„Udruge antifašista su primijetile pomak. Kada je u zadnje tri godine dolazilo do devastacije, gradske službe su puno brže reagirale nego što je to bilo ranije. Bitno je da uspostavimo sustav. Inicijative udruga nisu dovoljne“, zaključio je Petek.
Nakon izlagača, predstavnik Saveza istaknuo je citat jednog još jednog bivšeg hrvatskog predsjednika, partizana i generala JNA: „A što se tiče rušenja spomenika i uklanjanja spomen-obilježja, to je samo gesta kojom je hrvatski narod izrazio svoj raskid s prošlošću.“
Ako išta bude od obnove i sistematskog očuvanja antifašističke spomeničke baštine na području Zagreba i okolice, treba doći do suradnje aktivizma i politike. Glavninu borbe, pak, zbog dobro poznate inercije predstavničkih tijela i nedosljednih saveznika u političkim partijama, treba voditi pritiscima odozdo.