Treća tribina iz serije Grad u Gradskoj, održana 7. prosinca prošle godine u organizaciji Gradske knjižnice i Udruge za nezavisnu medijsku kulturu, nastavila je propitivanje aktualnih zagrebačkih urbanističkih tema.
Fokus je ovoga puta bio s povodom – najavljenom (konačnom) revitaliziranju prostora Paromlina – i pripadajućem mu “Plavom trgu” (tako nazvanom u kontekstu drugih zagrebačkih nedovršenih “plavih” prostora, poput novozagrebačke Plave potkove). Gosti su bili arhitekti Igor Ekštajn i David Kabalin, uz voditelja i autora projekta Sašu Šimpragu.
Iako kao i uvijek iznimno profesionalno strukturirana, ova je iteracija bila naizgled manje fokusirana na jedan specifičan problem što u osnovi potvrđuje teze prethodnih dviju tribina: gradsko planiranje je iznimno složen i zahtjevan posao, u samoj svojoj srži interdisciplinaran i zahvaća u gotovo sva polja ljudskog djelovanja. Svako donošenje odluka i njihovo provođenje koje to ne uključuje nužno će – bez obzira na određene realpolitičke uspjehe – na kraju se pokazati nedovoljno i trebat će stalne promjene, nadogradnje, izmjene i, ne najmanje važno, velika financijska ulaganja. “Better done than perfect” pristup može kratkoročno dovesti do određene pozitivne euforije, ali dugoročno je jednako pogrešan kao i nečinjenje ičega.
Zgrada Paromlina postat će nova lokacija Gradske knjižnice. To je dobro. Zadržat će se ponešto od godinama prepuštene propadanju industrijske baštine. Iako oko toga postoje različiti glasovi, u teoriji nije pogrešno. I tu dobre stvari nažalost prestaju, o čemu smo dosta čuli na tribini. Počnimo od najlogičnijeg pitanja. Imat ćemo zgradu, novo kulturno središte s više stotina ako ne i tisuća korisnika dnevno. S obzirom da se ne radi o benzinskoj pumpi ili kakvom drive through restoranu brze hrane, dio će se tih korisnika nužno zadržati u okolici, možda čak i poželjeti sjesti i domoriti. Sadašnji plan renoviranja Paromlina tek uzgredno (izmještanjem parkirališta) uključuje i revitalizaciju prostora oko nove zgrade, odnosno osmišljavanje pripadajućeg, integriranog trga. Teško je i nezahvalno pokušati dokučiti zašto je tome tako, ali svi su se govornici s vrlo jasnim i, realno, neoborivim argumentima složili da je to ogroman propust. Plavi trg, kao i svaki trg uostalom, neraskidivi je dio građevina i/ili drugih objekata urbanosti koji ih povezuje u koherentnu, smislenu i upotrebljivu cjelinu. U konkretnom slučaju linija Lisinski-Paromlin-Glavni kolodvor-što god da na mjestu Zagrebačke banke izraste-Gradsko poglavarstvo arhetipski je primjer trga kao troelementnog omeđenja prostora: zgrade su već tu, imaginarna sfera neba je već tu, planiranje, uređenje i proširenje “podnice” iz nepoznatih razloga izostaje. Bez korelacije ta tri bazična elementa nema niti trga, ne samo u smislu arhitekture i urbanog planiranja. Spomenuti arhetipi su definirani strukturalno, prostorno, a ne funkcionalno i bez prostora nema, antropološki rečeno, niti mjesta. Mjesta susreta, mjesta prolaza, mjesta razmjene, mjesta za odmor, za zastanak, za reminiscenciju, introspekciju, resentiman, planiranje… Mjesto, ukratko, po mjeri čovjeka. Postaje, riječima Marca Augéa, nemjesto. Aerodromska zgrada, podzemno parkiralište, hotelska soba ili, zašto ne, današnji Kvaternikov trg. I tu nikakve male, moguće, privremene promjene, krpanja, neće pomoći. Šira slika, kao i toliko drugih aktualnih, ali i (velikim dijelom promašenih) projekata u zadnjih nekoliko desetljeća izostaje.
A ako smo još zahtjevniji, krenimo korak dalje u širinu: na sve četiri strane budućeg Plavog trga jednako su ozbiljna pitanja koja će, nužno, odrediti i njegovu funkcionalnost, budućnost i korisnost. Na istoku, s druge strane Paromlina i Trnjanske, ogroman je prostor starog Gredelja. Što će se i kako s njime događati nitko još sa sigurnošću ne zna (a o čemu će biti govora na jednoj od sljedećih tribina), ali ono što bi svakome moralo biti jasno je da ta budućnost nužno i organski povezana s kompleksom Paromlina i “njegovog” trga, među njima nema nekog liminalnog, međusnog prostora koji bi omogućio tranziciju iz jednog urban(ističk)og (arhe)tipa u neki drugi. Kao što je na prvoj tribini o Kvatriću u diskusiji logično istaknuto da se revitalizacija toga trga ne može i ne smije promatrati izdvojeno od planiranja kompleksa Badela, tako je i ovdje bjelodano jasno da planiranje korak po korak ili “objekt po objekt” može dovesti samo do zbrke, kaosa i nes(p)retnih rješenja koja će prvom prilikom morati biti revidirana i usklađena s novonastalom situacijom. Upravo je takav pristup kroz desetljeća uspješnoizbjegao formiranje planiranog, ali neostvarenog Plavog trga na potezu od Glavnog kolodvora do Ulice grada Vukovara. Kada bi bar imali neku instituciju – nazovimo je, recimo, zavod za izgradnju i planiranje – koja bi imala resurse i moć da o takvim velikim infrastrukturalnim projektima barem savjetuje, ako već ne i odlučuje…
No, vratimo se iz snova u stvarnost i krenimo na paromlinski istok. Treba li “završiti” zgradu gradskog poglavarstva prema inicijalnom projektu, maketa kojega se nalazi u svakoj iole ozbiljnijoj monografiji o Zagrebu? To pitanje uvelike ovisi o osmišljavanju ne samo Plavog trga, već i o budućnosti “livade” s druge strane Vukovarske, ali i čitavog starog Trnja baš kao i prostora do Vrbika s druge strane. Svakako da bi pri tom odlučivanju trebalo uzeti u obzir i prometne (ne)mogućnosti (o kojima više u preostalim stranama svijeta), izmještanje nepotrebnog parkirališta i, definitivno, uklanjanje (ili barem sakrivanje) najskupljeg stroja za maglu na svijetu, poznatog i kao spomenik domovini, kojemu ni po kojoj osnovi – urbanističkoj, estetskoj, historiografskoj, pijetetskoj – nema mjesta na ovoj lokaciji. Eh, kad bi bar imali viziju, ili bar kakvu instituciju koja bi planirala na skali većoj “od izbora do izbora”….
Sjever paromlinski i jug su povezane priče i jedan od najvećih zagrebačkih strateških problema. Prometne vertikale u širem centru grada (primjerice od Selske preko Savske do Šubićeve) najuža su tranzitna grla, uz povezane i već poslovične probleme s prelaskom Save. Na sjeveru, glavni je problem novoga trga, potencijalnog novoga proširenja centra grada, zgrada Glavnog kolodvora. Koji i jest i nije u funkciji: kao međunarodni kolodvor praktički niti ne postoji, u domaćem je prometu situacija nešto bolja ali i dalje gotovo nevjerojatno ispod europskog prosjeka, i realno funkcionira primarno kao stanica prigradske željeznice. Da stvar bude gora, iako je na modernizaciju i obnovu utrošena ogromna količina EU i hrvatskih sredstava i dalje je “jednosmjeran”, u smislu da koči prirodan pješački prolaz i/ili javni prijevoz između Donjeg grada i Trnja (i dalje). En passant, vrlo slično kao što Zapadni kolodvor kao stanica koči spajanje zapadnog dijela Črnomerca s Trešnjevkom.
Pitanje što sa željezničkom prugom kroz grad, ideje o izmještanju glavnog željezničkog kolodvora van centra, širenju gradske željezničko-tramvajske mreže i slični dugoročni planovi svakako su iznimno važni za daljnji razvoj Zagreba, i o njima treba često i mnogo govoriti. Za vrlo skori Plavi trg daleko je važnije može li se i kako – pa makar i privremeno – riješiti pitanje pristupa sa sjevera. Postojeći pothodnik je potkapacitiran već sada, a niti u raspravi, još manje u gradskim planovima, nije ponuđeno neka realna, brzo izvediva alternativa. Nadhodnik, kakav je nekoć postojao i kakav je još uvijek u funkciji u Kustošiji nepraktično je i zastarjelo rješenje, pothodnik koji bi, između ostaloga, omogućavao i direktan izlaz s perona na jug, ili čak kao “nadgradnja” neki oblik pješačko-cestovnog podvožnjaka teško da će se dogoditi, ako ni zbog čega zbog prevelikog broja uključenih dionika i gotovo je sigurno da će taj problem pristupačnosti biti jedan od ključnih faktora u zaživaljvanju (ili ne) novoga gradskog trga.
Prema jugu je situacija, ako stavimo na stranu taj neprirodni rez, daleko bolja, iako i tu postoje određene nedoumice. Takozvana središnja os, avenija Većeslava Holjevca i Hrvatske bratske zajednice, s nastavkom na Tomislavac i Zrinjevac svakako je jedna od prepoznatljivijih zagrebačkih vizura. Realno, samoga Plavoga trga što se tiče to je prirodni avenijski nastavak i, pod uvjetom da se ranije spomenuti problemi riješe na adekvatan način pitanje osi je tema za neko drugo mjesto i vrijeme iz mnogo razloga. Jedan od najvećih je da Zagreb nije grad na rijeci. Nije to povijesno bio, a i danas je zapravo grad oko rijeke. U kontaktu sa Savom, ali ne na njoj. Protočnost Mosta slobode je nikakva, i za bilo kakvu je funkcionalniju ulogu u životu grada nužno je njegovo proširenje (po uzoru, primjerice, na Brankov most u Beogradu) ili oterećenje na neki drugi način. Do tada, kako je rekao David Kabalin “ta os dobro izgleda na tlocrtu, nekakva je os simetrije grada, međutim vodi niotkuda nigdje.” Razvijat će se, naravno, ali njezina ogromnost, imperijalnost na jedan način, kako je i rečeno, neprirodna je Zagrebu.
A upravo ta “po mjeri čovjeka” formula ono je što najveći dio Zagreba čini Zagrebom, i što ni u kojem slučaju ne bi smjelo biti izostavljeno u planiranju prostora oko nove zgrade Gradske knjižnice, sa svim pripadajućim postojećim prostorima oko njega. Da parafraziramo, dovoljno puta ponovljena istina možda se jednom probije do onih koji o njoj odlučuju. Ova tribina i čitava situacija oko Plavog trga dokazuje jednu stvar: Zagreb nasušno i neizbježno treba institut za planiranje grada. Bez toga sve dobre – baš kao i sve loše – nove investicije, uređenja, namjene i prenamjene prostora ostat će izolirane, nedovoljno promišljene aktivnosti koje, u konačnici, neće u potpunosti (ili uopće) zaživjeti kao integralni dio grada. Živa, kompleksna, mijenjanjuća materija kao što je bilo koji grad nije SimCity i ne može si priuštiti polovična, separatna, eksperimentalna rješenja koja će se metodom pokušaja i pogreške s nekoliko klikova mišem pretvoriti u nešto novo. Nastavak modela “ovo nam je bitna investicija, a vidjet ćemo kasnije što će se dogoditi” ima samo jednu budućnost. Ništa dobroga ili u najmanju ruku odgodu rješenja.
