Građani Zagreba trebaju ostvariti svoje pravo da upoznaju, dožive i stvore mišljenje o dijelu grada koji je zasad potpuno izvan njihovog urbanog imaginarija. Zadatak tog upoznavanja, stanja stvari i prezentacije mogućnosti je obveza Grada i gradskih stručnih službi. To međutim do danas izostaje. Otvaranje i prezentiranje Gredelja građanima s ciljem upoznavanja i aproprijacije njegovog prostora prije poduzimanja bilo kakvih radova apsolutni je prioritet, preduvjet i početak svakog produktivnog, pa i demokratskog, procesa odlučivanja.
U kompleks Gredelja ušao sam samo jednom, kasnih devedesetih. Ručao sam u tvorničkom restoranu i kojem je radila susjeda. Sjećam se da sam bio fasciniran produktivnom aktivnošću tako blizu centra grada, meni na putu od gimnazije do kuće. No u devedesetima to još niti nije bilo tako rijetko: smjene radnika i radnica u tvornicama na Radničkoj bile su dio svakodnevice, dok danas takvih industrijskih prostora u širem centru više nema. Od Zvijezde je ostala samo stara zgrada Uljare, stiješnjena između generičke stambene izgradnje, kojoj je, potpuno neprimjereno, bila namijenjena funkcija Muzeja Holokausta. Od spremnika Gradske plinare (u Beču i Berlinu prenamijenjenih u stanove) ostali su samo krugovi u parteru koji danas služe kao parking.
Testni se toranj Tvornice električnih žarulja danas odražava u blatnom jezeru nastalom u građevinskoj jami nakon što je potpuno stala izgradnja poslovno-stambenog kompleksa na ostatku srušene tvornice. Ovakvih primjera ima mnogo. Način na koji se Zagreb u postindustrijskoj tranziciji ponio prema svojoj industrijskoj baštini svakako nije uzoran. Kao industrijska zona najbliža gradskoj jezgri, koja se uz Trnjansku cestu – Paromlin zapadno, Željezničke radionice istočno – počela razvijati dolaskom željeznice u grad, tvornica Janko Gredelj je u kontinuitetu postojala sve do dovršetka preseljenja proizvodnje na Vukomerec 2009. godine (Grad je većinu pogona kupio 2006. godine). Nakon napuštanja proizvodne funkcije prestaje i aktivna briga o nekretninama i pokretninama koje su u više navrata oštećene i opljačkane, a dobar dio zaštićenih hala do danas izgubio i krov te rapidno propadaju. Nakon propasti svih pompozno prezentiranih transformacija, pri kraju je Bandićeve vladavine bila čak najavljena i prodaja ne samo Gredelja, već i drugih bivših industrijskih pogona u vlasništvu Grada – Zagrepčanke i Paromlina. Prodaja je, nasreću, izostala, kao i, nažalost, bilo kakva druga rješenja, s izuzetkom planova nove zgrade Gradske knjižnice.
Strategija izmještanja industrijske proizvodnje iz središnjih prostora grada, koja je imala svakako i svoje razloge i pozitivne efekte, često je uključivala taktičko zanemarivanje nekretnina do propadanja, te onemogućavanje pristupa lokaciji – prostornu cenzuru – do zaboravljanja. Tandem tih taktika, namjerno ili slučajno, primijenjen je i na prostoru Gredelja. Građani ne poznaju Gredelj. Nemaju mogućnost pristupa značajnom dijelu centra svoga grada. Nemaju se s prostorom Gredelja prilike upoznati niti se za njega vezati, ne mogu o njemu stvoriti mišljenje, niti formirati vlastito iskustvo prostora koji je u njihovom vlasništvu, kupljen njihovim novcem. Njima je Gredelj trenutno poznat samo posredno, kao priča iz zagrebačke povijesti, te kroz novinske reportaže o vrijednoj ali derutnoj industrijskoj baštini i sporadičnim pompoznim najavama od kojih u konačnici ne bude ništa. Naravno, jedan od načina upoznavanja javnosti s Gredeljem je i publikacija studija, programa i ideja. Prije nekoliko godina obavljena je i studija koju je 3LHD napravio za Grad. Poželjno je što više različitih scenarija i alternativa, stručnih analiza i studija koje će biti predstavljane građanima. Oni svakako trebaju znati što je Gredelj bio, no prije nego im se serviraju rješenja što on treba postati, oni moraju biti sposobni kritički sagledati što je taj prostor sad. Trebaju ostvariti svoje pravo da upoznaju, dožive i stvore mišljenje o dijelu grada koji je zasad potpuno izvan njihovog urbanog imaginarija. Zadatak tog upoznavanja, stanja stvari i prezentacije mogućnosti je obveza Grada i gradskih stručnih službi. To međutim do danas izostaje.
Otvaranje i prezentiranje Gredelja građanima s ciljem upoznavanja i aproprijacije njegovog prostora prije poduzimanja bilo kakvih radova apsolutni je prioritet, preduvjet i početak svakog produktivnog, pa i demokratskog, procesa odlučivanja.
Prošlo je više od deset godina otkad je tamo organiziran javni događaj – Dan D je 2013. godine, okupio je predstavnike „kreativnih industrija“ i zainteresiranu javnost – veoma uzak segment gradske populacije. Otada je odrasla cijela nova generacija. Ukratko – prije nego im se ponudi da kroz strogo formuliranu proceduru javne rasprave teoretski i sudjeluju u formiranju odluka o budućnosti Gredelja, građanima treba pružiti mogućnost upoznavanja s prostorom čija se transformacija predlaže. Jedino tako proces participativnog planiranja može imati smisla i rezultirati većim kvalitetama prostora.
Modaliteti tog upoznavanja trebaju biti što različitiji. Virtualna prisutnost i prezentacija prostora na različitim platformama svakako je poželjna, no mogućnost fizičkog prisustva u Gredelju je mnogo bitnija. Treba organizirati ciljane posjete za građane različitih dobi i interesa, organizatori kojih mogu biti gradske službe ali i neovisne udruge i pojedinci. Primjer takvoga projekta je onaj Gredelj – stanje između iz 2015. godine.
Ne bi li postojeće, ali neaktivne, gradske ustanove poput Zagreb Foruma trebale biti mjesta za razgovore o gradu, pa tako i o budućnosti Gredelja?
Gredelj može postati i aktivni prostor edukacije i razvijanja „krajobrazne pismenosti“: kroz organizirane posjete može, na primjer, srednjoškolcima i studentima poslužiti kao platforma upoznavanja s poviješću grada, društvenih i proizvodnih odnosa, te participativnog planiranja grada i demokratskih procedura odlučivanja o prostoru. Nadalje, moguće je planirati sajmove, događaje (npr. Floraart, Advent), koncerte, ili otvoriti privremena sportska igrališta (u povijesti dio strategije privremene aktivacije prostora Zelene potkove). Najvažnije, treba omogućiti slobodan pristup u što više prostora Gredelja, organizacijom dana otvorenih vrata ili uspostavljanjem radnog vremena (praksa u mnogim europskim i američkim gradskim parkovima), uvažavajući potrebu za osobnom sigurnošću i za zaštitom objekata i krajobraza.
Za urbanističko rješenja (a kasnije i pojedinačna arhitektonska rješenja) za cijeli zahvat potrebno je provesti javni natječaj, što GUP i propisuje. No, mnogo važnije od samog natječaja je kvalitetno definiran natječajni program. Taj natječajni program treba sadržavati detaljnu viziju prostora Gredelja do koje se došlo kroz stručnu raspravu i, što je najvažnije, aktivnu participaciju građana – kroz slojevit, dugotrajan i dobro proveden participacijski postupak i iskrenu javnu raspravu koji nadilazi samo nužne uvjete predviđene zakonom. Dakle, ovaj gradski projekt, kao najvažnija strateška parcela Zagreba, površinom usporediva sa središtem Donjeg grada omeđenim Ilicom i Hebrangovom, te Frankopanskom i Zrinjevcem, treba pokazati alternativu dosadašnjim praksama odlučivanja o prostoru i treba označiti pomak prema uvažavanju principa participativnog planiranja grada.
Cijela je središnja parcela – prostor radionica tj. većine industrijske baštine – već godinama u gradskom vlasništvu. Sa sjeverne strane, prema Branimirovoj ulici, nalazi se skoro dvjestotinjak metara širine željezničkih kolosijeka u vlasništvu Hrvatskih željeznica. Neki objekti, većinom na južnom i zapadnom rubu, su u privatnom vlasništvu: tu je i bivša zgrada Plive, koju sad od privatnog vlasnika iznajmljuju državna ministarstva, zgrade na uglu Strojarske i Vukovarske, te bivše „gradske kuće“ u jugozapadnom i zapadnom dijelu zone prema Trnjanskoj cesti. U idealnom scenariju, Grad bi mogao otkupiti, ili s HŽ-om dogovoriti zamjenu nekretnina u gradskom vlasništvu za one trenutačno HŽ-ove površine sjeverno i južno od same jezgre pogona. Vjerojatno je iluzorno pretpostavljati da cijeli prostor Gredelja i ostane u gradskom vlasništvu. No odnos privatnih i javnih parcela treba biti u korist potonjeg. Grad nije poduzeće da bi trebao funkcionirati isključivo na osnovi profita. Ne treba svaka aktivnost Grada biti lukrativna, niti svaka nekretnina monetizirana i izraubana do maksimuma, ako građanima može poslužiti nekomodificirana.
Transformacija Gredelja kao aktivnog dijela gradskog tkiva svakako neminovno uključuje i promišljanje infrastrukturnih sustava koji je ta zona dio. Najvažniji takav sustav je onaj željeznički. Prometno rješenje treba uključivati smislene veza preko pruge prema sjeveru. Treba li zbog toga denivelirati prugu? U idealnom scenariju – da, i to vjerojatno podizanjem, koliko zbog troškova koji bi bili znatno manju nego da se pruga ukapa, toliko zbog kontinuiteta postojećeg vijadukta koji staje na Držićevoj. Postoje naravno protivljenja, prvenstveno argumentirana estetskim i oblikovnim razlozima, podizanju pruge. No infrastrukturni sustavi jesu, kao i industrijski, aktivan i važan dio oblikovanja identiteta gradskog tkiva. Na primjer, značajne dionice Berlinskog S- i U-Bahna kroz sam centar grada nalaze se na vijaduktima koji oblikovno i komunikacijski ni na koji način ne remete urbanu formu niti funkciju. No također, mislim da se svi problemi komunikacije sjever-jug mogu riješiti i bez da se pruga cijela denivelira. Bez obzira na denivelaciju pruge potreban je i novi koncept Glavnog kolodvora i njegov odnos s Autobusnim. Ostaju li oba na svojim postojećim lokacijama, obnovljeni i unaprijeđeni, no i dalje udaljeni, bez efikasne veze? Premještanje Glavnog istočno, na poziciju sjeverno od postojećeg Autobusnog (za takvo je rješenje rezerviran i prostor u postojećem GUP-u), upitno je zbog loše prometne pristupačnosti. Najbolje rješenje bilo bi objedinjavanje oba kolodvora na „središnjoj osi“ tj. rješavanje Autobusnog kolodvora podzemno negdje u zoni ili pored „Plavog trga“ (slično rješenju iz spomenute 3LHD-ove studije). U optimističnom scenariju, autobusni promet trebao bi se smanjivati ako željeznica, kao efikasniji, udobniji i čišći oblik prijevoza, dobije priliku da se razvije. No u svakom slučaju može se pretpostaviti da će površina koju sad željeznica zauzima prugom biti racionalizirana i reducirana u sjevernom dijelu zone (bilo da je pruga podignuta, spuštena, ili u razini).
Što se cestovne mreže tiče, od velike je važnosti glavna transverzala sjever-jug kao veza Ulice Savezne Republike Njemačke, Mosta Bundek, i Kruga kroz prostor Gredelja prema Draškovićevoj i Palmotićevoj ulici. Na tom je pravcu potrebno osigurati i javni (tramvajski) prijevoz (bez da se remete pješačke komunikacije istok-zapad). Također, treba razmisliti o produljenoj Koturaškoj koja bi isto uključivala tramvajsku prugu, opsluživala novi ulaz u Glavni kolodvor s juga te se na istoku spajala s Radničkom i Držićevom.
Osim radioničkih hala, izrazito važan dio industrijske baštine Gredelja, njegov landmark i jedini objekt u kompleksu koji mnogi građani poznaju, je vodotoranj u istočnom dijelu parcele uz Strojarsku ulicu. No za razliku od hala, vodotoranj nije pod režimom zaštite. Izrazito je važno da se vodotoranj očuva i da mu se odredi primjerena funkcija i format korištenja. Uz vrijednost industrijske baštine – kako arhitektonske, tako i ambijentalne – prenamjena Gredelja treba uzeti u obzir i druge, manje uvažavane slojeve urbanog krajobraza. Postojeći stari industrijski kolosijeci već su danas prekriveni visokim raslinjem. Ta neplanirana oaza urbane ruderalne flore je značajan dio baštine tvornice Gredelj. Taj je, koliko nov, toliko i izvorni krajobrazni sloj, svjedok povijesti lokacije, njenog korištenja, industrijske funkcije, te njenog prirodnog, predindustrijskog supstrata. Istovremeno, on podržava cijeli novoformirani sustav staništa flore i faune, te pruža pogodnosti prirodnog krajolika (hlad, kisik, itd.) Stoga bi jedan od koraka svakako trebao biti „screening“ naslijeđenih prirodnih elemenata u zoni Gredelja. Disciplina urbane ekologije u velikoj je mjeri izrasla iz istraživanja i afirmacije upravo takvih, napuštenih urbanih lokaliteta u kojima su se formirala nova staništa organizama kojima je grad postao prirodni okoliš. Veoma popularni berlinski park Gleisdreieck nastao je upravo na takvoj postindustrijskoj lokaciji, oslanjajući se na prostorni i okolišni potencijal urbane flore i faune.
Naposlijetku, tko će u Gredelju živjeti? Raditi? Tko će ga posjećivati? Tko si to neće moći niti priuštiti? Kakav će biti odnos javno dostupnih sadržaja i onih privatnih (poslovnih i stambenih prostora)? Treba li stambene kvadrate prepustiti isključivo tržištu? Ima li Grad interes da u Gredelju investira u razvitak vlastitih stanova za iznajmljivanje, studentskih, učeničkih, ili umirovljeničkih domova (posljednjih će trebati sve više)? Vjerojatnost da će to biti socijalni stanovi nije velika (ali ih aktualna gradska uprava spominje), no stambeni fond koji će biti izgrađen u Gredelju bi svakako trebao biti diverzificiran te dostupan različitim socioekonomskim segmentima populacije. Smatram da je kvalitetni javni prostor primarni javni interes, najvažniji aspekt urbanosti i pravi smisao transformacije ovog prostora. Gredelj treba postati zona bogata dostupnim javnim i društvenim sadržajima i servisima (reprezentativnim, kulturnim, administrativnim, i edukacijskim), a promišljanje, planiranje i projektiranje parkova, trgova, i ostalih javnih prostora stoga treba biti glavni fokus projekta. Trgovi, parkovi i drugi oblici urbanog krajobraza trebaju biti ne samo dekorativni, već uporabljivi, otporni i održivi, s obilnim i kvalitetnim hladom, te pozivati na aktivno korištenje. Gredelj treba postati dom i destinacija – dostupna, poželjna i ugodna – raznim skupinama građana; treba demonstrirati mogućnost boljeg, pravednijeg i sigurnijeg grada, otpornijeg na prirodne nepogode te društvene i klimatske promjene.
