Do kraja travnja u Muzeju grada Zagreba moguće je pogledati izložbu Ideologija i planska industrijalizacija 1947. – 1952. Goran Arčabić, muzejski savjetnik i autor izložbe: Laički mi se čini da je padom komunizma u Europi i raspadom Jugoslavije srušen sustav vrijednosti koji je stvaran i desetljećima se održavao u sjeni dogme i pod nadzorom partije, a u nastalom vakuumu nije bilo snage, volje ili možda interesa prepoznati što je potrebno zadržati, unaprijediti i dograditi kao istinsku vrijednost.
Ogromnom urbanističkom prostranstvu Novoga Zagreba, kruni socijalističkog urbanističkog planiranja južno od Save, prethodila su planski građena naselja rasprostranjena od krajnjeg zapada grada do dubokog gradskog istoka. Nastanak im je vođen sličnom idejom vodiljom – da budu po mjeri proletera kojega je negdje trebalo smjestiti u brzorastućem gradu.
Dio izložbe Ideologija i planska industrijalizacija 1947. – 1952. bavi se problemom vizije stanovanja u novonastalim zagrebačkim naseljima osamdesetak godina unazad. Goran Arčabić, autor izložbe, na zanimljiv je način u perspektivu stavio modernizacijske i urbanizacijske odnose iz razdoblja prve jugoslavenske petoljetke.
Izložba je koncipirana tako da nudi šest pregleda studija slučaja, od kojih se polovica bavi trima tvrtkama, „uporištima jugoslavenske planske privrede“ (u pitanju su firme Đuro Đaković, Rade Končar i Željezara Sisak). Ostatak se bavi planiranjem zagrebačkih naselja – tako saznajemo ponešto o kontekstima u kojima su nastala naselja Gajnice, Voltino i Volovčica.
U Zakonu o petogodišnjem planu planirana je do 1951. obnova i izgradnja 16 milijuna kvadratnih metara stambene površine u porušenoj zemlji. Plan Urbanističkog instituta Naroda Republike Hrvatske za pravljenjem tri naselja u Zagrebu treba promatrati i u tom kontekstu – procjene manjka stambenog prostora u to vrijeme idu i do 50 000 stanova. Volovčica nastaje uz Prvomajsku i Tvornicu parnih kotlova, Gajnice uz Jedinstvo i Voltino uz tvornicu električnih strojeva Rade Končar. Naravno, naselja su podrazumijevala „funkcionalne samodostatne stambene zajednice“, sa svim sadržajem koji je potreban jednoj zajednici, od pedagoške skrbi za najmlađe, do sadržaja potrebnih za dokolicu radnika.
Ne tako davno ovi su dijelovi Zagreba predstavljali krajnji rub grada čije se stanovništvo rapidno povećavalo zahvaljujući prisustvu teške industrije. Zato je bilo doista zanimljivo čuti primjer koji je autor izložbe Goran Arčabić iznio na predavanju organiziranom u sklopu izložbe. Stanovnici Volovčice (čiji je stanar posljednjih godina i sam potpisnik ovih redova) u to su vrijeme govorili da u nabavku moraju ići skroz u Zagreb(!). Izvan znanstvene zajednice i entuzijasta, čini se, svijest o perifernosti tih krajeva živi jedino u sjećanjima starijih sugrađana.
(Tako je, prije nekoliko godina, stariji stanovnik kvarta i supatnik u iščekivanju rijetke autobusne linije koja kroz Volovčicu vodi „ka gradu“, sijekući rukom horizont u pravcu Žitnjaka, pokazivao potpisniku nekadašnju granicu kukuruznih polja s poluseoskom Ferenščicom njegove mladosti po kojoj je igrao lopte sa slavnim Cicom Kranjčarom.)
Baš o Volovčici dodatno ispitujemo autora izložbe i to pogotovo o pitanju nekadašnjeg Prvomajskog naselja koje sada ponosno nosi naziv Prilaz Sv. Josipa Radnika. Na taj naziv u periodu s kojim se bavi izložba nije naišao, pa mora da je novije proizvodnje, možda iz šezdesetih, kaže. Dalje autora ispitujemo jesmo li svjedoci i “kolateralnih žrtvi”, micanja pozitivnih aspekata pri rješavanju komunističkog nasljeđa iz urbanog prostora nakon devedesetih.
„Na preimenovanje ulice (naselja) gledam kao na produkt opće purifikacije u pokušaja brisanja komunističkog nasljeđa, pri čemu su i relativno neutralne poveznice poprimale negativnu konotaciju. Konkretno, imena Prvomajska i Prvomajsko naselje vežu se za međunarodni praznik rada te ideje socijalne pravednosti i radničke solidarnosti artikulirane kroz odluku Druge internacionale. Animozitet prema višedesetljetnom partijskom ideološkom i političkom monopolu mogao bi djelomično objasniti motivaciju preimenovanja naselja. Ne treba zaboraviti da u nas praksa promjena toponima, a osobito preimenovanje ulica i trgova, imaju dugu tradiciju što se nastavlja do današnjih dana. Ponekad je riječ o ideološkim neslaganjima, korištenju trenutne moći za nametanje vrijednosti koje zastupa pojedina politička opcija, a ponekad i o oportunizmu“, objašnjava nam Arčabić.
Ima nešto i u ovoj „dugoj tradiciji“ koju autor spominje. Moć male grupe da mijenja stvari zauzima važnu temu ove izložbe. Kontekst ideologiziranosti poslijeratnih modernizacijskih procesa vrlo je važan za razumijevanje izložbe i autor ih svakako ne propušta obraditi.
„Istraživanje različitih procesa proizašlih iz revolucionarnih nakana i mehanizma djelovanja Komunističke partije Jugoslavije (primjerice, poratne planske industrijalizacije) može pomoći razbijanju mitova i stvaranju objektivnije slike o prošlosti.
Unatoč ideologiji kao pokretaču promjena i modernizacijskoj diktaturi po uzoru na sovjetsku (u kojoj je Hannah Arendt nalazila uporište za izgradnju totalitarne vladavine), poratna planska industrijalizacija u socijalističkoj Jugoslaviji bila je i svojevrsni zakašnjeli fenomen industrijskog uzleta, te iskorak prema stvaranju industrijskog društva. Valorizacija nasljeđa planske industrijalizacije u nas zahtijeva ozbiljan i dugotrajan rad.
O Drugom svjetskom ratu, žrtvama rata i poraća te karakteru režima u socijalističkoj Jugoslaviji često se raspravlja ostrašćeno, nerijetko iz ideološke perspektive, čak i u akademskim krugovima. Mnoge teme su nedovoljno istražene, što povećava mogućnosti zabluda, pogrešnih i tendencioznih tumačenja, kao i zadržavanja stereotipa. S druge strane, čini se da postoji određena bojazan od novih interpretacija prošlosti koja je do 1990. godine bila dijelom dogmatski tumačena, pa se kritičke interpretacije i zaključci ponekad olako označavaju revizionističkima“, odgovara nam autor na pitanje o problemima valorizacije perioda u znanstvenoj zajednici.
Arčabić, dakle, u izložbi razmjerno puno pažnje poklanja utjecaju Komunističke partije Jugoslavije uz koju se već u samim počecima izložbe govori u kontekstu monopolističke partije upregnute pomoću divovskog birokratskog aparata sovjetskog tipa. Ipak, izložba ovdje ne srlja u „ostrašćenu“ raspravu, već nam pomoću eksponata – koji uključuju multimedijalni arhivski materijal omladinskih radnih akcija, stihove pjesnika koji su opjevavali period, od Nazora do Čopića, reprodukcijom socrealističkog rada Sondiranje terena Novog Beograda slikara Bože Ilića i tako dalje – objašnjava koliko je ovdje nemoguće jednostrano govoriti o tom procesu proizvodnje “novog socijalističkog čovjeka”. Gustoća izloženih eksponata ostavlja dojam zamagljene granice između biča državnog vrha i mrkve u vidu obećanja boljega sutra.
Opširni historijat pokreta, ponekad i udžbeničkog tipa, može se informiranom promatraču učiniti zamornim. Ipak, ne treba računati da će svi posjetitelji Muzeju grada Zagreba u gotovo tri mjeseca trajanje izložbe biti svjesni da je tad-i-tad postojala ta-i-ta skupina pobjednika najkrvavijeg svjetskog sukoba, a koja je sebe smatrala avangardom – vodičem društva u bolje sutra. Također, upravo zbog „ostrašćenog“ stila rasprave o socijalističkoj Jugoslaviji kojeg spominje autor, dio će (pogotovo mlađih) posjetitelja znati da je zbog takvih politika mnoštvo ljudi patilo, iako možda neće znati da je nemjerljivo više profitiralo, odnosno podiglo životni standard do granica u kojima u prijeratnom periodu nisu mogli niti zamisliti. Državno vodstvo jest smatralo da je rješenje teška industrija čije će temelje, zajedno s čitavim urbanističkim cjelinama, ubrzo po odluci i položiti, s manje ili više uspjeha, ovisi kako i gdje.
Svako vrijeme, uvjereni smo, nudi poneku lekciju za sadašnjost i otvara neka nova pitanja. Propušta li suvremeno društvo naučiti nešto i odbacuje li ono bolje iz razdoblja kojim se bavi izložba, imajući na umu i, naravno, loše posljedice cijelog procesa?
Iako mu izvorna namjena nije bila povlačiti paralele s današnjicom, autor izložbe na pitanja odgovara konstatacijom da se povjesničari često suočavaju sa sličnom potrebom:
„Sustav vrijednosti neminovno utječe na svakog pojedinca, pa tako i na povjesničara, te donekle može omesti profesionalno nastojanje za zadržavanjem objektivnog pristupa temi kojom se istraživač bavi. Primjerice, iz današnje perspektive olako bi se moglo osuditi čitavu industrijalizaciju i stanogradnju pokazane na izložbi kao produkte procesa oblikovanja društva u jednopartijskom sustavu koji je u neposrednim poratnim godinama imao totalitarna obilježja. Takav pristup zasjenio bi pozitivne pomake u industrijalizaciji i urbanizmu na kraju četrdesetih i početku pedesetih, te pokušaje rješavanja stambene krize i kompleksnih društvenih problema naslijeđenih iz vremena monarhističke Jugoslavije ili odranije.
Društvo u kojem danas živimo daleko je od savršenoga. Laički mi se čini da je padom komunizma u Europi i raspadom Jugoslavije srušen sustav vrijednosti koji je stvaran i desetljećima se održavao u sjeni dogme i pod nadzorom Partije, a u nastalom vakuumu nije bilo snage, volje ili možda interesa prepoznati što je potrebno zadržati, unaprijediti i dograditi kao istinsku vrijednost. Pritom mi se čini da ekonomski i urbanizacijski procesi s kojima se suočavamo nisu isključivo odraz globalizacije i društvenog sustava kojem su na prvom mjestu interesi privilegiranih pojedinaca i grupacija, već probleme u nas bar dijelom generiraju povijesno nasljeđe i mentalitet.“
Za kraj: možda se varamo, možda je uvijek bilo negdje na ovakvoj razini, ali čini nam se da je rasprava o razdoblju socijalističkog modernizma nešto djelatnija prošlih godina u izdavaštvu, akademiji, institucijama, strukovnim udruženjima, pa i na javnom servisu. U okvirima svoje teme, raspravi u javnom prostoru doprinosi i ova izložba. Oku vrlo ugodna, treba dodati za kraj, čemu svjedoči i niz fotografija koje pozivaju na posjet Muzeju grada Zagreba.
