Radovi izloženi na Godišnjoj izložba karikatura članova Hrvatskog društva karikaturista pokazuju da je karikatura u Hrvatskoj uglavnom lišena kritičke oštrice kojom je ta disciplina povijesno secirala društvo. Iako ponekad ciljaju u smjeru mete izvora društvene nepravde, domaći karikaturisti je u pravilu promašuju, rijetko kada adresirajući imenom i prezimenom zaštitnike postojećih društvenih obrazaca.
Dvije vijesti iz svijeta karikature podsjetile su na subverzivne mogućnosti nekoliko vještih poteza rukom i dobre dosjetke, kao i na razmjere stravične reakcije koju karikatura može izazvati.
Prva je vijest stigla iz Sjedinjenih Američkih Država početkom godine. Ann Telnaes bila je dugogodišnja karikaturistica kultnog Washington Posta, zasluživši za svoj rad svojedobno i Pulitzerovu nagradu. Nedavno je svjetske medije obišla vijest da je kultna karikaturistica podnijela ostavku na svom radnom mjestu. Ne bi ovdje bilo ničega odveć zanimljivog za javnost na drugim zakucima svijeta, da razlog otkaza nije, prema svjedočenju karikaturistice – cenzura. Jeff Bezos, gazda lista i drugi najbogatiji čovjek planete, prikazan je na karikaturi, na kojoj ga vidimo u društvu Marka Zuckerberga i još dvojice big-tech tajkuna. Četvorka se zajedno s likom Mickeya Mousea klanja monumentalnoj statui tek inauguriranog predsjednika Donalda Trumpa. Uredništvo je cenzuru, naravno, demantiralo opravdanjem da se ovdje radi o legitimnoj odluci zbog učestalog ponavljanja motiva u listu.
Drugi slučaj koji ovdje izdvajamo tiče se tragičnog događaja koji je prije deset godina šokirao svijet. Prije nepuna dva tjedna je francuski satirični list Charlie Hebdo obilježio deset godina od krvavog napada dvojice braće povezanim s Al-Kaidom koji su 2015. u pariškoj redakciji tjednika pobili dvanaest ljudi. Cilj napada islamskih fundamentalista bio je satrti redakciju koja je provocirala isti taj fundamentalizam satiričnim prikazima lika proroka Muhameda. Tiraža je lista nakon napada, u odnosu na uobičajenih nekoliko desetaka tisuća primjeraka, postala milijunskom, mobilizirajući svjetsku javnost na obranu zdravog razuma i slobodu govora, ali i kolateralnu islamofobiju svjetskoga zapada.
“Koliko krhka uvjerenja jednog muslimana moraju biti da se osjeća ugroženim zbog glupe karikature u tjednom satiričnom časopisu?”, zapitao se poslije Slavoj Žižek u knjizi Islam i modernost – neka bogohulna razmišljanja.
Redakcija francuskog satiričnog tjednika obilježila je tako godišnjicu napada brojem u koji su uvrštene karikature na račun boga i vjerskih vođa, na čijoj je naslovnici pisalo: „Neuništivi!“
Dvama slučajevima je zajedničko u prvome redu to što udaraju u samu srž nedodirljivih svetinja – kapitala, odnosno, vjerskih vođa i bogova. Dakle, entitetima kojima je u suvremenom svijetu nerijetko podčinjena sloboda izražavanja. Zajedničko im je i to što neumoljivom satiričnom kanonadom udaraju u smjeru jačih od sebe, vlastodržaca, odnosno, samoga boga na čijem braniku stoje ljudi s oružjem koji ne prezaju ni pred čime ako se osjećaju uvrijeđenima.
Razmaženi takvim primjerima hrabrosti najboljih svjetskih humorista, odlazimo pogledati Godišnju izložbu karikatura članova Hrvatskog društva karikaturista u Galeriji Vladimir Filakovac u Kulturnom centru Narodnog Sveučilišta Dubrava.
Od izloženih radova članova Hrvatskog društva karikaturista, naglasak je bio i na „angažirane kojima je namjera otkrivanja društvenih negativnosti i na satiričan način izvrgavaju kritici neprimjerene postupke političara i javnih osoba, ne bi li se potaknule promjene u društvu“. Tako je barem pisalo u priopćenju za medije, otposlanom redakcijskim pretincima prije otvorenja izložbe sredinom mjeseca.
Ipak, od priopćenja za medije do čak i letimičnog pogleda na postav izložbe, postaje jasnim da izloženi radovi na Godišnjoj izložbi pokazuju da je karikatura u Hrvatskoj uglavnom lišena kritičke oštrice kojom je disciplina povijesno secirala društvo. Iako ponekad ciljaju u smjeru mete izvora društvene nepravde, domaći karikaturisti je u pravilu promašuju, rijetko kada adresirajući imenom i prezimenom zaštitnike postojećih društvenih obrazaca. I to u boljim slučajevima.
Nekolicina radova, najblaže rečeno, koketira s neukusom i šovinizmom, sprdajući se s deprivlegiranim skupinama ili paranoidno nastupajući protiv imaginarnih neprijatelja hrvatskog društva. Potonje ilustriraju već i karikature priložene medijima na raspačavanje za potrebe najave izložbe. Jedna od takvih je, recimo, karikatura veterana Večernjeg lista, Srećka Puntarića Felixa, koji prikazuje veselu skupinu „ilegalnih imigranata“ kako se fotografiraju pred termovizijskim kamerama postavljenim na granici. Dalje, slijedi pravi biser. U priopćenju je predstavljena i karikatura Joška Marušića na kojoj dvije odrasle osobe, stojeći podno hrvatskog barjaka, motiva koji zauzima makar trećinu prostora, vjerojatno negdje oko kninske tvrđave.
„Da je danas ‘Oluja’… Bi li se ponovilo sve isto kao što je bilo 1995. godine?“, pita se jedna osoba.
„Danas bi sigurno bilo puno električnih traktora…“, odgovara druga.
Evo jedne karikature stanovitog Marijana Pavečića koja nas posebno zabavlja. Prikazuje stambenu zgradu s četiri kata, na svakom isto toliko prozora. Jednu vertikalu prozora ispunjava partijska zastava Saveza komunista Jugoslavije, drugu zastava SFRJ, treća srpska trobojnica sa štitom grba Republike Srbije (četiri ćirilična slova „S“), dok je posljednja vertikala obojena duginim bojama. Na pročelju prizemlja nalazi se bankomat na kojemu piše: „proračun RH“.
Dijametralno suprotno dvama uvodnim bjelosvjetskim primjerima, posljednja dva tuzemna primjera predstavljaju krajnji domet kukavičke prakse navodnih kreativaca, usporedive sa šutiranjem već isprebijane žrtve vršnjačkog nasilja na podu osnovnoškolskog igrališta, sve u cilju dodvoravanja nasilniku. Nazdravljanje sjećanju na egzodus Srba i ugrozu od koalicije nepostojećih komunista, šačice Srba i pedera koji sisajući državni proračun otkidaju drito iz usta karikaturista, danas se valjda smatra doprinosom „otkrivanju društvenih negativnosti“, „ne bi li se potaknule promjene u društvu“. Tako je barem najavljena izložba.
Ipak, treba biti pošten i pokušati ne poistovjetiti ostale izlagače s dvama istaknutima. Neki radovi na godišnjoj izložbi možda se i mogu prodati pod „društveno angažirane radove“, kako je stajalo u najavi izložbe. Takvi se meti približavaju barem u smjeru gađanja izvora problema u društvu iako bi trebalo puno natezanja do obećane formulacije iz najave.
Neki od izloženih radova, na ne osobito inovativan način, podsmijevaju koruptivne navike naših političara, neoznačenih, stiliziranih i predstavljenih kao arhetipske modele političara koji kradu jadni narod. Pritom se ne postavljaju pitanja poput onoga radi li se ovdje možda o simptomu uređenja u kojemu žive, a ne devijaciji. Na potezu od apstrakcije do konkretnog apostrofiranja „krivaca“ možda najdalje dobacuje karikatura Dade Kovačevića na kojoj je ekspliciran lik Plenkovića u ulozi Hamleta kako umjesto lubanje u ruci drži Turudićevu glavu uz natpis: „To Be or Tu Ru Dić“. Uplitanje Crkve u politiku, povijesna otimačina društvenog vlasništva, politički monopol u primjeru parlamentarnog sistema bez stvarne opozicije, siromaštvo radništva, penzionera i ranjivijih skupina, domaći su problemi na koje domaći karikaturisti rijetko ili nikako ne odgovaraju satirom, suptilno pokazujući tako da u slobodnom društvu itekako postoje tabui.
Dalje, velike svjetske probleme poput ratova, izbjeglištva i ekoloških katastrofa, naši karikaturisti obrađuju ne osobito inovativno, niti stilom niti porukom. Golubice, maslinove grančice, bodljikave žice, prezervativi navučeni preko oružja, internacionalni simboli za mir i tako dalje. Za takvim spremnikom motivskog repertoara posežu naši karikaturisti, za motivima korištenima do mjere u kojoj postaju općim mjestima, maltene besadržajni i isprazni.
Tko ratove pokreće? Zašto? Odakle ljudi bježe i zašto? Koji su ekonomski i društveni entiteti odgovorni za najmasovnija zagađenja? Koja ih društvena uređenja štite? Pitanja su to na koje karikature predstavljane na Godišnjoj izložbi rijetko pokušavaju dati odgovor.
Opet, treba biti pošten, ne treba od karikaturista očekivati odgovore na ta pitanja, pogotovo ne u društvu čijem je mainstreamu domet analize političkih, ekonomskih i društvenih problema nerijetko upiranje prstom u lice koje posljednjih mjeseci najčešće imaju prilike gledati na ekranima. Ipak, ako se povijest karikature već drži slavnom, i štoviše, ako nam recentni primjeri daju do znanja da je kreativnu hrabrost moguće upražnjavati bez obzira na okolnosti, od naših bismo karikaturista očekivali eksplicitniju osudu, s minimumom dostojanstva koje bi ih lišilo paranoidnog udaranja slabijih od sebe, kako su pokazali određeni primjeri uvršteni u izložbu.