Ana Kovačić, ilustratorica: “Društveno angažirana ilustracija mi je posebno draga jer progovara o važnim aktualnim temama pokušavajući ih približiti širem krugu ljudi koji možda inače o određenoj tematici uopće ne bi razmišljali.”
Povodom recentne izložbe u Zagrebu, o ilustraciji za H–Alter govori dizajnerica i ilustratorica Ana Kovačić, čiji rad karakteriziraju i društveno angažirani projekti.
Ilustracija je često prilagođavanje tuđim idejama. Da li vas kad to sputava ili prije inspirira i olakšava rad?
Komercijalna ilustracija za mene znači izražavanje tuđih ideja kroz moj likovni jezik. U startu sam prihvatila činjenicu da je ilustracija primijenjena umjetnost, pa sam na taj tip ograničenja počela gledati kao na izazov. Vremenska, tematska i stilska ograničenja često mi pomažu kod donošenja odluka, a unatoč radu unutar tih čvrstih okvira uspijevam zadržati svoj vizualni jezik i u finalnu ilustraciju ugraditi svoje ideje.
U više projekata kojima ste doprinijeli ilustracijama fokus je bio na mentalnom zdravlju, a na tu temu se pripremili i nekoliko izložbi. Nedavno ste ilustrirali klimatski kalendar, a imate i nekoliko projekata koje promoviraju žene i ženska prava. Što za vas znači društveno angažirana ilustracija?
Društveno angažirana ilustracija mi je posebno draga jer progovara o važnim aktualnim temama pokušavajući ih približiti širem krugu ljudi koji možda inače o određenoj tematici uopće ne bi razmišljali. Možda mi se ponekad omakne previše optimizma i promašenog utopističkog sanjarenja s obzirom na svijet u kojem živim, ali volim ilustracije koje informiraju, potiču toleranciju i promiču sagledavanje događaja, koncepata i uvjerenja iz više različitih točaka gledišta.
Kad sam radila na ilustraciji za Klimatski kalendar, čija je namjera bila osvještavanje pojedinaca o malim doprinosima kojima mogu usporiti klimatske promjene, glavna mi je namjera bila skrenuti pozornost na besmisao perfekcionizma i veliku važnost suradnje. To znači da ne moraš biti savršena da bi pridonijela pozitivnoj promjeni. Možeš krenuti s malim pomacima koji će se s vremenom zbrajati i rezultirati umrežavanjem s jednako tako nesavršenim pojedincima, a zajedno ćete postići veću promjenu kojoj težite. Kao najbolji simbol za takav umreženi suradnički sustav učinile su mi se gljive pa sam tako u pomalo kaotičnoj ilustraciji kružne kompozicije ispreplela velike gljive i malene ljude koji se o njima brinu. Svaka budala ima svoje veselje.
Drugi primjer su ilustrirani portreti za društvenu igru Strašne žene kroz koju igrači upoznaju značajne žene iz različitih polja ljudskog djelovanja, te tako kroz igru uče da su žene ne samo ravnopravne muškarcima nego ih i na mnogim poljima prestižu svojim znanjem, predanošću i talentom.
Radili ste na dvije slikovnice koje je napisala Dubravka Ugrešić. Kakva je bila ta suradnja?
S Dubravkom Ugrešić sam imala priliku surađivati direktno. Prije susreta s osobom čiji rad iznimno cijenim obično moram razgovarati sama sa sobom i reći si da se ipak radi o ljudskom biću, a ne o fantastičnom mitskom stvorenju. Tako je bilo i prije sastanka s Dubravkom Ugrešić. Ne samo da sam upoznala vrhunsku spisateljicu, nego i izuzetno zanimljivu i otvorenu osobu čiji odlazak će se osjećati još dugo. Moram dodati i da sam izuzetno privilegirana jer mi posao često omogućava zavirivanje iza kulisa tuđeg stvaralaštva.
Kad se radi na prevođenju napisanog u vizualni jezik svatko od uključenih suradnika ima svoju viziju o tome kako bi ilustracija trebala izgledati. Dvije slikovnice na kojima sam surađivala s Dubravkom Ugrešić po tom pitanju nisu bile iznimke. Za vrijeme rada na knjizi Kućni duhovi, priči o jednoj stambenoj zgradi, njezinim nadnaravnim i ljudskim stanarima, balansiranje vizija trajalo je kraće jer sam nekim čudom svojim ilustracijama iz prve uspjela pogoditi atmosferu teksta. Atmosfera teksta Duhova prevedena u ilustraciju izgleda kao opušteni skicozni crtež olovkom, tušem i drvenim bojama, a greške, npr. razlivena boja, smo urednica Ivana Borovnjak, autorica i ja odlučile zadržati u finalnoj verziji ilustracija kako bi potencirale ekscentričnost likova i radnji.
Što se tiče slikovnice Jedan dan u životu foke Marisol, rad na inicijalnom postavljanju stila ilustracija i izgleda likova trajao je nešto duže. Zajedno smo tražile određeni retro ton ilustracija jer poduzetna foka Marisol odlučuje posjetiti robni magazin Nama u potrazi za pjenom za kupanje. Zoom sastanaka je bilo nešto više i zbog toga što čitavu priču nose dva lika – Marisol i dječak Petar, pa je bilo bitno točno definirati njihov izgled tako da odgovara onome što je Dubravka Ugrešić zamislila. Najvažnije u tom procesu bilo je uvažavanje argumenata obje strane i otvorenost prema tuđoj viziji. Imam osjećaj kao da smo krenule sa amorfnom masom gline koju smo kroz razgovor oblikovale u finalne likove s kojima smo obje bile zadovoljne.
Za aktualni ciklus tribina o Zagrebu, Grad u Gradskoj, ilustrirali ste Kvaternikov trg. Je li i koliko je tema grada prisutna u vašim ilustracijama ili inspiraciji?
Motiv grada kod mene je najčešće prisutan kao dio emocionalnog krajolika. U Zagrebu živim od rođenja i na njega gledam kao na skup sjećanja usidrenih na određenim lokalitetima. Pojedine kvartove i ulice poznajem do najsitnijih detalja i pratim njihovu transformaciju. Odrasla sam u blizini Kvatrića, pa je to bio moj prvi izbor kad ste mi ponudili da ilustriram jednu od zagrebačkih lokacija za seriju tribina o gradu. Kvatrić kojeg pamtim iz djetinjstva bio je izuzetno živahan i funkcionalan trg nalik mravinjaku, što je u potpunom kontrastu u odnosu na današnji Kvaternikov trg. Čini mi se da se kod planiranja novog trga moglo doći do puno uspješnijeg rješenja kroz participativno oblikovanje javnog prostora, gdje se uvažavaju ideje građana kao krajnjih korisnika, pa sam takav suradnički scenarij odlučila prikazati u svojoj ilustraciji. Participativan pristup mogao bi biti odličan recept za neko buduće preuređenje, a i za eventualne privremene preinake kojima bi se trg mogao obogatiti sa npr. više zelenila, klupama s naslonima, pitkom vodom …
Po čemu se vaša zadnja izložba razlikuje od one iduće?
Na osobne projekte koji se materijaliziraju u obliku izložbi gledam kao na sezone neke televizijske serije. Glavni lik je uvijek isti, sporedni likovi dolaze i odlaze. S obzirom da u komercijalnoj ilustraciji izražavam tuđe ideje, u osobnim si projektima dajem dozvolu za militantni egocentrizam, tako da na svoje izložbe gledam kao na godišnja izviješća pomoću kojih pričam priču o spoznajama i događajima koji su se odvili u mom životu u vremenu proteklom od prošle izložbe. Bitno je reći i da sama sebe volim iznenaditi npr. skokom iz crteža u treću dimenziju, korištenjem novih materijala i dijeljenjem osobnih tajni s publikom. Ovoga puta, kod stvaranja izložbe Praksa sam se odlučila iznenaditi korištenjem šperploče pri oblikovanju većinom uporabnih predmeta kao što su zidne vješalice, police i stolići. Do mog oblikovanja svakodnevnih uporabnih predmeta je došlo jer sam odlučila eksperimentirati sa uvođenjem raznih novosti u svoju svakodnevicu, usput pratiti njihov utjecaj na promjenu kvalitete života i iz tog eksperimenta izvesti nove zaključke i po mogućnosti metodologiju za rad i život, koji su kod mene ionako potpuno isprepleteni. Najvažniji rezultat ovog eksperimenta je odluka da ću sve što radim i doživljavam, bili to projekti, međuljudski odnosi, ovaj intervju itd., početi tretirati kao prototip. To znači da ništa nije zadnje niti finalno, sve se može poboljšati, nadograditi i modificirati, a greške su tu samo da iz njih izvedem zaključke i naučim nešto novo. Ovakav način razmišljanja je odličan protuotrov za perfekcionizam, a funkcionira ako je „korisnik“ oboružan sa zdravom dozom optimizma i spremnosti na improviziranje.
Kako biste ocijenili stanje ilustracije u medijima i drugdje u Hrvatskoj?
Čini mi se da ilustracija po kvantiteti i kvaliteti polako ali sigurno raste. Unatoč tome, još uvijek me zabrinjava činjenica da u puno slučajeva ilustrator mora naručitelju dati do znanja da ilustracija nije hobi nego posao i da kao takva mora biti adekvatno honorirana. Ilustratorica, baš kao svaka druga profesionalka, uložila je veliku količinu vremena i predanog rada da bi došla do razine na kojoj može samouvjereno i odgovorno prihvatiti i ispuniti zadatak. Iza svake finalne ilustracije stoje sati i sati rada i prijašnjeg iskustva. Ako želimo proširiti priču, isto se može reći za sve oblike vizualne i primijenjene umjetnosti.
Najjednostavnije rečeno, primijenjena umjetnost, u ovom slučaju ilustracija i dizajn, u konačnici prodaje proizvod, jer bez ambalaže, u prenesenom i doslovnom smislu, nitko ne bi imao pojma što naručitelj zapravo prodaje ili promovira.
Što čini dobru ilustraciju?
Za mene dobru ilustraciju čine neočekivani elementi, spajanje na prvi pogled nespojivog, zanimljiv i jedinstven likovni jezik. Ako se radi o ilustracijama koje prate tekst, najuspješnije su one koje nadograđuju štivo prikazujući prenesena značenja i slike neopisane riječima.
