Rosana Ratkovčić, autorica performansa Analogna šuma: U paviljonu Privremenog muzeja Dotrščina bit će predstavljeno nekoliko izvornih dokumenata, kao najvjerodostojnijih svjedočanstava povijesnih događaja na Dotrščini. Te autentične dokumente nikakvi suvremeni revizionizmi ne mogu osporiti. To će biti dokumenti koji predstavljaju sve glavne teme kojima se predstava Analogna šuma bavi, ubijanja, sječu stabala i djelovanje Radovana Ivšića za vrijeme NDH kada su mu djela bila zabranjivana.
U sklopu otvorenja paviljona Privremenog muzeja Dotrščina, u istoimenom zagrebačkom spomen-parku, 1. listopada 2022. u 16 sati premijerno će biti izveden performans Analogna šuma, autorice Rosane Ratkovčić.
Zašto se predstava odvija u šumi?
Ideja za predstavu/performans nastala je za prošlogodišnji natječaj Virtualnog muzeja Dotrščina za godišnju memorijalnu intervenciju, a osobito mi je bio intrigantan podatak iz teksta natječaja da su hrastova stabla stare dotrščinske šume posječena u vrijeme NDH, odnosno da je današnja šuma na Dotrščini stara koliko i zločin koji se tamo događao od 1941. do 1945. Tako da je osim zločina nad ljudima, u vrijeme NDH na Dotrščini počinjen i zločin nad stablima, pa je ovaj performans na neki način pokušaj da se oda počast i jednima i drugima.
Dotrščinska šuma, a i neke druge šume i krajolici koji su bili poprišta ratnih zločina, puna ih je naprimjer Bosna i Hercegovina, izazivaju mi uvijek pitanje kako su ljudi u tako lijepoj prirodi mogli počiniti tako strašne zločine, što se dogodi s čovjekom da ode u šumu i ubija druga ljudska bića, svoje nekadašnje susjede i poznanike. To je pitanje koje se mislim neizrečeno provlači kroz film Shoah, Claude Lanzmanna. Ovdje mi se čini prikladan citat iz knjige Dragana Juraka, Ah!, koji se odnosi na film Shoah: „’Mali čovjek’ često je žrtva povijesti, još i češće njezino demonsko oruđe. Takozvani ‘mali ljudi’, imaju značajno mjesto u povijesti antinacizma; ali i glavnu ulogu u povijesti nacizma.“
Dio inspiracije za predstavu potražili ste u opusu Radovana Ivšića. Možete li to pojasniti?
Upravo podatak da je šuma u Dotrščini posječena u vrijeme NDH podsjetio me na Ivišićevog kralja Gordogana, iz istoimene antidrame, karikaturalnog tiranskog vladara koji nakon što ubije sve svoje podanike i ne zna što bi sad radio jer nema više koga ubijati, odlazi u šumu i siječe stabla. Ivšićeva antidrama Kralj Gordogan napisana je u Zagrebu, 1943. godine, znači u vrijeme NDH, i iako su današnji tumači skloni kralja Gordogana predstavljati kao simbol svih totalitarnih vladara i poredaka, mislim da se referenca na NDH ne može izbjeći.
U izvedbi kombiniramo ulomke iz Kralja Gordogana, s podacima, dokumentima i iskazima svjedoka o vremenu kada je dotrščinska šuma predstavljala najveće zagrebačko stratište za protivnike ustaškog režima. Na taj način željela sam uspostaviti paralelu između stvarnih događaja i poetske interpretacije, koji mislim da se međusbno pojačavaju i tako ističu brutalnost režima o kojem govore.
U performansu sudjeluje četvero izvođača; plesačica i performerica Josipa Bubaš, glumica i akrobatkinja Nikolina Komljenović, Dejan Glišić, branitelj i ljubitalj šaha, jedan od osnivača udruge BRANA, branitelja antifašista, i Maxime Weinmann, Francuz koji živi u Zagrebu i djeluje na nezavisnoj kazališnoj i cirkusoj sceni, i naš mađioničar u performansu. Svima od srca zahvaljujem na sudjelovanju, uloženom trudu i vremenu i nadahnjujućoj suradnji. Zahvaljujem također i dizajneru Leu Kirinčiću, koji je mojim idejama dao vizualni oblik.
Zašto naslov Analogna šuma?
Saša Ilić u romanu Pas i kontrabas opisuje Beograd kao analogni grad, u negativnom smislu, u značenju zastarjelosti, nesuvremenosti, a meni se taj pridjev dopao i shvatila sam ga pozitivno, jer mislim da nam u današnjem virtualnom, digitalnom svijetu analogno sve više nedostaje, i da je potrebno vraćati se analognom, kao nekakvoj potvrdi vlastitog postojanja, prije nego se pretvorimo u jedinice i nule binarnih algoritama digitalnog svijeta. Naslov Analogna šuma može zvučati kao neka nepotrebna tautologija, jer može se reći da je šuma ionako analogna, kakva bi bila, ali tim naslovom htjela sam naglasiti analognu stvarnost šume i potrebu da takva i ostane, da se ne pretvori u virtualni hologram. Pridjev analogna dolazi od imenice analogija, koja znači sličnost, srodnost, podudarnost, pa u tom smislu može upućivati na današnju šumu na Dotrščini koja je zamijenila nekadašnju posječenu dotrščinsku šumu. Naslov Analogna šuma u smislu srodnosti i povezivanja nekih pojava i tema predstavlja i poziv publici da sama izvede druge moguće analogije.
Jedno vrijeme razmišljala sam i o naslovu Mrtva priroda, tradicionalni likovni motiv koji uvijek ima značenje prolaznosti. Likovi u performansu se kartaju, a karte simboliziraju prolaznosti i proizvoljnost ljudske sudbine. Jedno od polazišta za ovakav pristup bila mi je Cézanneova serija slika Kartaši, za koje je neki kritičar odlično napisao da predstavljaju „ljudsku Mrtvu prirodu“. Pa mi se činilo da je prikladno da performans nazovem Mrtva priroda, jer ovdje su zaista svi mrtvi, i ljudi i priroda.
Kartanje u performansu na neki način predstavlja i referencu na igranje šaha u Bergmanovom Sedmom pečatu, gdje vitez igra šah sa smrti za svoj život, koji na kraju poklanja onima kojima smatra da je potrebniji, obitelji putujućih zabavljača, koji simboliziraju vrijednosti jednostavnog života. Kartanje u performansu je partija šaha prilagođena većem broju igrača, a prisutan je i taj element razigranosti i bezbrižnsti, suprotstavljen egzistencijalnoj tragičnosti.
Sastavni dio izvedbe je i izložba u paviljonu Privremenog muzeja na Dotrščini. Što će se tamo moći vidjeti?
U paviljonu će biti predstavljeno nekoliko izvornih dokumenata, kao najvjerodostojnijih svjedočanstava povijesnih događaja. Te autentične dokumente nikakvi suvremeni revizionizmi ne mogu osporiti. To će biti dokumenti koji predstavljaju sve glavne teme kojima se predstava Analogna šuma bavi, ubijanja na Dotrščini, sječu stabala i djelovanje Radovana Ivšića za vrijeme NDH kada su mu djela bila zabranjivana.
Da li se i kako vaš performans bavi suvremenim fašizmima?
U ranijim idejama za ovaj performans htjela sam uključiti i izravne reference na neke suvremene manifestacije fašizma, i prema ljudima i prema prirodi, ali u međuvremenu se dogodilo sve ovo što se dogodilo s ratom u Ukrajini i društvenim, ekonomskim i političkim posljedicama, pa se se nakupilo previše tih suvremenih referenci, tako da sam odlučila da predstava ostane u okvirima povijesnog fašizma 1941. do 1945., a kao što sam rekla naslov Analogna šuma poziva publiku da sama pronalazi analogije sa suvremenim manifestacijama fašizma.
Znanstvenica ste, predajete povijest umjetnosti na sveučilištu, odakle interes za teme vezane uz žrtve fašizma?
Radila sam prije kao kustosica u Memorijalnom muzeju Spomen područja Jasenovac, a motivacija za taj posao bila mi je mogućnost da radim na promociji antifašizma. U to vrijeme puno sam se bavila promišljanjem kako vizualnim sredstvima prenijeti ideje antifašizma u društvu zatrovanim različitim povijesnim revizionizmima. Ali u ovom slučaju veća mi je motivacija bila bavljenje šumom i stablima, to je tema koju osobno doživljavam i teško podnosim neodgovornu i samovoljnu sječu stabala u urbanim sredinama, kao i globalnu devastaciju prirodnih resursa i s time povezane nezaustavljive klimatske promjene kojima nemoćno svjedočimo. Čini mi se da bismo mogli reći, analogijom s kraljem Gordoganom, da smo suvremene fašizme odavno već prihvatili i usvojili, da tu nemamo više što raditi, ali da možemo još uništavati šume, stabla i prirodu.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Kultura na H-Alter-u” koji sufinancira Grad Zagreb.