Karla Crnčević, filmska radnica, povodom filmskog izlaganja na temu istraživanja arhiva AFŽ-a, u razgovoru za H-Alter: Bez ženskog rada pokreta otpora ne bi bilo – bio je to krvotok otpora koji je zapostavljen. Zapadnjački kapitalistički narativ se u velikoj mjeri infiltrirao u umjetnost i znanost. Klasne pozicije nam onemogućuju jednak pristup znanju. Ljevica ponovno otkriva da mora na ulice i da prostori kulture nisu progresivni, antikolonijalni i antirasistički koliko smo mislile. S pravom se grozimo nasilja, ali je ono svuda oko nas.
Na samo nekoliko koraka udaljenosti i nepuni dan nakon profašističkog ispada ispred Srpskog kulturnog centra u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, filmska i kulturna radnica Karla Crnčević je u prostorijama Multimedijalnog instituta (MaMa) održala izlaganje pod nazivom Skrile smo sve što je važno. Autorica je tom prilikom predstavila istraživački rad koji će se materijalizirati u formi dugometražnog filma o ulozi žena u pokretima otpora, s posebnim naglaskom na Antifašistički front žena (AFŽ) i žrtvu koju su žene podnijele u partizanskom pokretu. Dva je miliona žena, prema službenim brojkama, sudjelovalo u Narodnooslobodilačkoj borbi. Ta ga brojka čini najvećim ženskim organiziranim pokretom u Drugom svjetskom ratu, istaknuto je bilo u najavi izlaganja.
„Prezentacija se sastojala od teorijskog, istraživačkog i umjetničkog prijedloga čitanja ovih arhiva. Htjela sam ući u teorijski prostor razmišljanja o slici i tome što je vidljivo ili nevidljivo, na koji način uopće funkcionira slika danas u moru svakodnevne proizvodnje vizualnog materijala, kao i pitanja na koji način film operira sa arhivima i što ga odvaja od znanstvenog i dokumentacijskog rada. Pri tome sam koristila Glissantov termin opacity, prava na neraspoznatljivost, konzultirajući različite teorije o slici i filmu kao montažnom slijedu slika. Prilikom zadnjeg dijela prezentacije odlučila sam ne koristiti slike, nego koristiti prostor za ponovnu imaginaciju tih slika jer mi se čini da je često i partizanska slika žene s puškom nešto na što smo jako naviknuti, nešto što je nekada u Jugoslaviji i danas, barem u lijevim krugovima, veoma prisutno ikonografski“, govori autorica poslije izlaganja za H-Alter.
Već je i nakon prve javne prezentacije jasno da ovdje nije riječ o već viđenom idealiziranom portretu borkinje ili odabrane heroine, nego o prešućenom radu koji stoji u pozadini borbe. I prišivanje gumba na partizanskoj uniformi tako postaje revolucionaran čin koji može rezultirati pogibelji na okupiranom teritoriju. Bez ženskog rada, uglavnom, ne bi bilo oslobođenja niti pokreta otpora.
Taj je dio borbe uvelike ostao nevidljiv i upravo suprotan slici borkinje s puškom, prizor koji je bio „sistemski proizvođen“ nakon rata, kako kaže autorica – novim čitanjima arhiva treba otvoriti prostor novim imaginacijama.
„Žene su i revolucionarnim kontekstima često stavljane u poziciju obavljanja reproduktivnog rada, iako su bile bolničarke, prale su i odjeću, pripremale hranu i radile na održavanju. Bez tog rada pokreta otpora ne bi bilo. Zato sam i htjela staviti pozornost na načine na koje su žene svaki dan sudjelovale u otporu. To je bio neki krvotok otpora i čini mi se da je to užasno zapostavljeno“, objašnjava nam dalje.
Romantizaciji partizanskog otpora autorica suprotstavlja viđenje prema kojemu su u pitanju metode korištenje u pokretima otpora diljem svijeta: „Iz tog sam razloga htjela staviti u paralelu različite ženske arhive pomoću kojih možemo pratiti promjenu ulogu žene i narativa o pokretima otpora u kojima su žene i u kontekstima drugarstva nerijetko bile drugotne. Često sam nailazila na takve potvrde u dokumentima.“
„Čini mi se da arhiv AFŽ-a može postojati samo u kontekstu šireg revolucionarnog internacionalnog arhiva“ – objašnjava nam dalje autorica razlog za otpočinjanje prezentacije fragmentom filma Lejla i vukovi, libanonske redateljice Heiny Srour koji govori „o načinima na koje su žene radile u palestinskom pokretu otpora za vrijeme britanske okupacije“ i zašto je izlaganje završila pričom o banjalučkoj narodnoj heroini Vahidi Maglajlić čija je priča preko palestinskog studenta medicine u Zagrebu završila na brošurama koje su se distribuirale ženama u pokretu otpora šezdesetih godina u Palestini.
Znanje o AFŽ-u razbacano je po arhivskim fondovima od Ljubljane do Skopja, nerijetko teško dostupno, nesistematizirano i nerijetko jedino dostupno na analognim vrpcama. Crnčević već dugo istražuje i prekopava arhive u potrazi za vizualnim materijalima, mnogobrojnim fotografijama i rijetkim videozapisima, pokušavajući pritom izbjeći zamku kronološkog redanja činjenica o pokretu. Cilj je izvući pouke korisne današnjici.
„Nove reaktivacije arhiva, primjerice iz arapskog svijeta, na sličan način gledaju zapostavljene ili izbrisane arhive. Službeni arhivi pate od neujednačene prakse katalogizacije, separacije i fragmentacije informacija, onemogućavajući tako lakši pristup građi“, kaže.
„Istraživanja su uvjetovana posjedovnim pogledom i ekstrakcijskom moći. Istraživači često shvaćaju građu kao vid privatnog vlasništva, često misle da su oni nešto otkrili iako je informacija postojala cijelo vrijeme. Zapadnjački kapitalistički narativ se u velikoj mjeri infiltrirao u umjetnost i znanost. Ljudi tako grade karijere, a klasne pozicije nam onemogućuju jednak pristup znanju. Nemamo svi iste uvjete, ni za istraživanja ni za rad. Ako pričamo o solidarnosti, moramo raditi na promjeni takvog stanja stvari. Zato sam kao finalan proizvod istraživačkog dijela prilikom rada na scenariju htjela uključiti i neku vrstu kataloga koji bi sistematizirao informacije i otvorio prostor drugima za lakše istraživanje. Smatram da bi ženski revolucionarni arhiv trebao uključivati što veći broj organizacija koje se bave baštinom te vrste“, govori nam autorica o planovima uz film.
Neizbježno je na kraju vratiti se situaciji s kojom je otvoren tekst. U javnosti je već postao notoran ispad ispred Srpskog kulturnog centra, u neposrednoj blizini kluba u kojemu je Crnčević, dan prije ove prezentacije, organizirala radionicu na kojoj je umjetnica i aktivistica iz sarajevske organizacije Crvena Andreja Dugandžić publici prezentirala na koji način su sarajevske umjetnice koristile arhiv da bi ga reaktivirale kroz umjetničke radove.
Autoricu trenutna situacija ne čudi, ističući i to da unutar samih progresivnih pokreta neke stvari i danas nisu prepoznate, kao što je slučaj s neprepoznavanjem muške privilegiranosti i u aktivističkoj sferi: „Veliko je pitanje postoje li propagirana drugarstva na koji način se uspostavljaju vrijednosti sistemi unutar prostora aktivističkog rada“, kaže.
„Čini se kako ljevica ponovno otkriva da mora na ulice i da prostori kulture nisu progresivni, antikolonijalni i antirasistički koliko smo mislile. S pravom se grozimo nasilja, ali je ono svuda oko nas“, komentira sve češće ispade na ulicama.
„Protesti su dobra vježba jer tek tada shvaćamo da smo na ulici jedno tijelo, da se ono što se događa drugome događa i tebi. Protest u tom pogledu nije performativna stvar, već demonstracija činjenice da okupljeni postajemo kolektivno tijelo. Po mom mišljenju potrebno je izlagati se situacijama koje nisu nužno ugodne i zabavne. Obično smo okruženi velikim revolucionarnim mislima i riječima, ali kontinuirano patimo od manjka terenskog rada. Neke drugarice konstantno svojim djelima riskiraju svoje sljedeće angažmane ili poslove – a neki, puno zaštićeniji, još uvijek šute. Tužno je da ćeš zbog poziva na bojkot cionističkih izraelskih kulturnjaka biti optužen da djeluješ istim metodama kao rasisti i nacionalisti“, zaključuje filmska radnica Karla Crnčević o situaciji u kojoj smo se našli.
