Teški uvjeti rada i diskriminacija na radnom mjestu u teškoj industriji teme su aktualne izložbe u Galeriji VN. Dina Rončević, umjetnica i zavarivačica: Tematiziram kraj ideje prema kojoj sam mislila da mogu raditi u industriji i tako financirati umjetnički život. U radionicama se tijelo tretira kao alat koji se iskorištava na dnevnoj bazi. Nikog nije briga za zdravlje radnika. Samo preživljavanje ovdje ovisi o tome koliko smo spremni zanemariti svoje potrebe.
Kulturna sezona u Zagrebu načeta je već prvim danima mjeseca septembra. Uzduž i poprijeko šireg centra grada, kao na traci kreću se nizati izložbe kraćeg vijeka održavanja, po galerijskim prostorima skvotova, strukovnih udruženja, gradskim knjižnicama i drugim mjestima.
Jedna od takvih je i izložba Nezgodna, umjetnice Dine Rončević, postavljena nekidan u prostoru Galerije VN, u sklopu Knjižnice Vladimira Nazora, čija pozicija na Ilici – doduše na dijelu debelo izvan gradske vreve koja obilježava izvor ulice – povećava šansu da će ju obići i tkogod izvan usko zainteresiranih krugova ljubitelja umjetnosti.
Opsegom nevelika, izložba je zapravo sačinjena od dva segmenta: Nezgodna i Orošeni. Multidisciplinarna umjetnica, školovana na zagrebačkoj Likovnoj Akademiji i doškolovana na Sandberg Institutu u Amsterdamu, osim što je bila gošća mnogih umjetničkih rezidenciji i osvajačica strukovnih nagrada, prekvalificirana je automehaničarka koja kao zavarivačica u teškoj industriji Engleske i Walesa radi već čitavo desetljeće.
Zato Nezgodna odražava „materijalno i emocionalno nasljeđe rada u teškoj industriji“, kako u katalogu izložbe piše kustosica Ana Kovačič. „To je prostor gdje se tehnička vještina, fizička izdržljivost i predanost poslu neprestano odmjeravaju s mizoginijom, hijerarhijama i toksičnim radnim kulturama“, stoji dalje u tekstu kustosice izložbe.
O kakvoj vještini se tu radi objašnjava nam umjetnica prije razgledavanja izložbe. Priča nam o disciplinama varenja od kojih neka zahtijevaju gotovo filigransku preciznost – nalik tkanju, kaže – kakvu nemaju ni brojni profesionalci, pretežito muškarci odrasli u radionama. Zbog toga joj je bitan performans koji je izvela na otvorenju izložbe nekidan, a kojim je zapravo odavala pokrete kakve je primorana koristiti pri pedantnom zavarivačkom radu, naglašavajući posebno repetitivnost pri radu s metalima.
Ipak, makar i zasukala rukave, kako je to i Dina napravila prije desetak godina – zbog čega je, između ostaloga, niti nema na zagrebačkoj umjetničkoj sceni tako dugo – od nadređenih i kolega je često zavrijedila prijezir, pogotovo ako bi se ispostavilo da je pedantnija i bolja zavarivačica.
„Patrijarhat je u poslu škodio muškarcima koliko i meni. Kolege s kojima radim uglavnom ne nose adekvatnu zaštitnu opremu zato što im je briga za sebe strana i nevažna. To vide kao žensku stvar. Takav odnos prema poslu čini varenje jednim od najopasnijih zanimanja na svijetu“, govori nam.
Presjek svih diskriminacija, objašnjava, doživjela je radom u firmi u jednom velškom mjestašcu. Maltretiranje na poslu kulminiralo je prošle godine otkaznim pismom. Iznervirana svime, idućeg dana – sasvim slučajno, ali i simbolično, na 8. mart, Međunarodni dan žena – počinje raditi na onome što će nakon poziva kustosice prezentirati publici u Galeriji VN.
„Nakon otkaza na poslu odlučila sam uzeti pločice crnog čelika i raditi eksperimente s urinom. Estetski mi se dopada hrđa, pa sam s vremenom stvorila različitu patinu. Urin se mijenja u odnosu na ono što konzumiram, mijenja svoj sastav, zbog čega ostavlja drugačiju boju i patinu na čeliku. Na izložbi predstavljam pločice u svjetlosnim kutijama koje je moguće promatrati pod povećalom. Urin predstavlja nešto što ti uneseš u sebe, što probavljaš. Tekućina postaje informiranom o onome što sam trenutačno“, objašnjava nam pokazujući na izložbi pločice izložene u kutijicama. (Nema izravnog dodira s urinom, za one osjetljivije.)
Drugi segment u kojemu predstavlja zaštitnu opremu, odnosno, brončane odljeve iste, u katalogu je opisana kao „trajna dokumentacija jednog zatvorenog poglavlja“. Ističe da iza ovog eksponata stoje sati i sati rada i popratne ozljede. Puno materijala stoji iza ovih odlijeva, pa ovo sve predstavlja skup sport, vrijedan oko dvije do tri mjesečne plaće, kaže. Ipak, nije ovo nikakav kraj karijere zavarivačice.
„Obožavam varenje i želim se nastaviti baviti s time. Ovdje zapravo tematiziram kraj ideje prema kojoj sam mislila da mogu raditi u industriji i tako financirati umjetnički život. Sama sam odabrala okruženje za koje znam da nije ugodno i na kojemu ću se namučiti, okruženje u kojem ti moraš baš polomiti leđa da bi bio dobar u nečemu. Mislim da je to oblik internalizirane mizoginije, kada i sama zanemarujem brigu o sebi i nastavljam raditi kroz bol. Morat ću drugačije oblikovati financiranje ne samo umjetnosti nego i života“, objašnjava ovaj poriv da nastavi s poslom.
Tek je tu uvidjela, govori, nakon početka rada „u radnim čizmama i kombinezonu“, kako se tretira šljakere na teškim fizičkim poslovima. Pokraj njih, prisjeća se, naručitelji i glavonje iz velikih korporacije – „fine cipele“, kako to objedinjava – prolaze kao pokraj duhova. Ništa drugačije nije niti u internim odnosima koji se tiču upravljačke vertikale.
„U radionicama se tijelo tretira kao alat koji se iskorištava na dnevnoj bazi. Nikog nije briga za zdravlje radnika. Ne samo uspjeh, nego i samo preživljavanje ovdje ovisi o tome koliko smo spremni zanemariti svoje potrebe. Trenutačno nosim vise takvih ozljeda. Poslodavci nisu dužni pružiti edukaciju o održavanju radnog tijela, iako ozljede nastaju upravo tim radom. Menadžeri se također ne trude rasporediti posao tako da nas manje fizički troši, iako bi to mogli postići drugačijom organizacijom posla“, zaključuje Dina Rončević.
Ova će izložba potrajati do 27. u mjesecu. Zbog nekoliko brončanih odlijeva i šačice patina, koje, uz kontekstualizacije i promišljanje pročitanog u katalogu, predstavljaju puno više od zapišanih metalnih pločica, vrijedi potegnuti koju stanicu iz gradske špice do ovog galerijskog bisera mreže gradskih knjižnica.
