U zagrebačkoj Galeriji Forum otvorena je izložba pod nazivom Sjećanje na pobjedu – Trg maršala Tita. Izložba na provokativan način kontrira dugogodišnjim konformističkim gradskim politikama, a u prvome redu promjeni imena Trga maršala Tita. Feđa Gavrilović, kustos izložbe i voditelj galerije: Mislim da nećemo još dugo moći izražavati svoje stavove, posebno ukoliko su lijevog političkog predznaka. Ne znam je li već kasno za buđenje, ali probuditi se treba.
Tito je vraćen Zagrebu. Nije ga, međutim, vratila njegova progresivna vlast, sada već na početku svog drugog mandata, čiji članovi otvoreno i javno govore o vraćanju Titovog trga, dok sama vrhuška uprave odlučno odbacuje ideju zbog prioriteta komunalne prirode. Dakle, prvo ceste i kante za smeće, pa onda Tito. Živi bili pa vidjeli.
Tito je Zagrebu – „dobrom provokacijom“ – vraćen izložbom u Galeriji Forum pod nazivom Sjećanje na pobjedu – Trg maršala Tita. Kustos izložbe koja okuplja radove nekolicine autorica i autora je Feđa Gavrilović, voditelj Galerije Forum. Na samo nekoliko minuta hoda od današnjeg Trga Republike Hrvatske, posjetitelji i slučajni prolaznici do kraja srpnja mogu svjedočiti masivnom odljevu impozantnog Titovog portreta Antuna Augustinčića, za ovu priliku prebačenog iz fundusa Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Autor izložbe za jedne dnevne novine kaže da je Tito ovdje upravo „simbol civilizacije“ i da ga ne zanimaju „ni mržnja ni radost prolaznika“.
Gleda, tako, ovih dana Augustinčićev Tito, iz galerije koju je projektirao slavni Vjenceslav Richter, na užurbanu i bučnu Teslinu ulicu. Baš kao što gleda posjetitelje ispred Kuće cveća u Beogradu ili ispred rodne mu kuće u Kumrovcu gdje je u jednome trenutku miniran pa ponovno vraćen.
Gavrilovićeva izložba stoji na sigurnoj udaljenosti od „jeftine idolatrije i memljive nostalgije“ koju autor smatra problemom suvremene ljevice i na čije odbacivanje poziva, ali i ikonoklastičkog odbacivanja Tita na smetlište historije zarad revizionističkih argumenata.
Umjesto toga, antifašističkog vođu ovdje promatra kao simbol čije uklanjanje iz javnog prostora poistovjećuje uklanjanju sjećanja na antifašizam, „i, posljedično, prešutne glorifikacije fašizma u javnom prostoru“, zapisuje kustos u katalogu izložbe.
Odličan tajming za simboliku. Osim što će dočekati dan antifašističke borbe, (koji ove godine još manje ima smisla, budući da pada na nedjelju, pa neće pogodovati tako voljenom spajanju vikenda s neradnim danom), činjenica je da će Augustinčićev Tito dočekati i defiliranje Thompsonove sljedbe koja će za potrebe megakoncerta brojati masu jednakoj polovici ukupnog stanovništva grada. Ne osjeća strah, odgovara nam kustos, na pitanje o mogućnosti da neki sljedbenik u crnom, iznerviran Augustinčićevim Titom u samom centru grada, počasti izlog Galerije Forum kamenom ili pivskom flašom.
„Šteta načinjena antifašizmu u javnom prostoru već je toliko golema, da ova izložba ne znači puno. Čak je i desnica toga svjesna. I u edukaciji i na simboličnim razinama poput imena trgova, škola i ulica, pa potom i na znakovima u prostoru, kao što su spomenici, antifašizam se sustavno uklanja, relativizira, ocrnjuje. Što jedna izložbica tu može?“, govori za H-Alter Gavrilović.
Centralni eksponat ove izložbice, kako je već jasno, čini taj famozni Augustinčićev spomenik, dovršen prema skici nastaloj u ratnom vihoru za vrijeme povijesnog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu 1943. godine.
Lik čovjeka koji je „razvio barjak otpora u historijskom trenutku, kad su se svi političari naše zemlje predali na milost i nemilost, nije prikazan u pozi komandanta na čelu svojih brigada; to je lik čovjeka kome je glava klonula od teških briga, koji zamišljen kruži po uzanom dvorištu jajačke tvrđave, kao što je kružio u robijačkoj čoji po tamničkim dvorištima godinama“, kako je to napisao Miroslav Krleža u tekstu o Augustinčićevom spomeniku iz 1968.
Simbolika „samog antifašizma, tvrdoglavog otpora nerazmjerno jačoj sili, egzistencijalnog čina potvrde humanizma“, piše na tragu Krleže kustos izložbe u uvodnom tekstu.
Ipak, iako je Augustinčićev spomenik zamišljen kao nukleus izložbe, koji provocira gledajući prolaznike, ovdje se ipak radi o izložbi skupine autora. „Iz te provokacije nastaje potreba za kontekstualizacijom“, piše Gavrilović.
Na izložbi tako vidimo fotografije Bojana Mrđenovića i Jovice Drobnjaka koje svjedoče nestajanju, odnosno, polaganoj smrti u javnom prostoru onoga što je spomenička baština poput Augustinčićeve predstavljala.
Izložba podsjeća i na performanse stare dvadesetak godina. Vidimo tako dokumentirano Zavijanje ranjenika, performans kojim je Siniša Labrović intervenirao u istoimeni sinjski spomenik Ivana Mirkovića, kao i dokumentirane performanse Dalibora Martinisa u Kumrovcu nakon miniranja Augustinčićevog spomenika ispred Titove rodne kuće.
Nalaze se ovdje i konceptualni rad Vladimira Dodiga Trokuta, kao i skulpture i slike Ivana Fijolića, Natalije Borčić, Jurice Pušenjaka i Marina Tartaglia. Ipak, najsnažniji dojam, poslije samog Augustinčića, ostavlja rad koji kiparevom Titu čuva pozadinu. Ulje na platnu bez naziva, naručeno osamdesetih a potom uklonjeno iz lobija obližnjeg Hotela Dubrovnik, slikara Zlatka Kauzlarića Atača prikazuje Tita i suradnike čiji se likovi doimaju kao da nestaju posjetiteljima pred očima. Ovo zanimljivo djelo prvi put je prikazano u javnosti, a Gavrilović je predložio i naslov: Upravljačka klasa odlazi u raj.
U svakome slučaju, vrlo je simptomatično za društvo što je galerijsku valorizaciju Tita na ovaj način lako smatrati „provokacijom“. Simptomatičnija je još i više šutnja po tom pitanju ostalih gradskih i državnih kulturnih institucija u Zagrebu koje su gotovo pa stopostotno ignorirale nedavnu osamdesetu obljetnicu oslobođenja od fašizma. Na pitanje čime bismo mogli objasniti ovakav konformizam po pitanju neprihvaćanje antifašističkog nasljeđa u većini kulturnih ustanova, Gavrilović nam odgovara – „hrvatskom ‘najte kaj zamerit’ politikom.“
„Kulturnom podilaženju glasnima i na bilo koji način moćnijima – i ekonomski i društveno. A sagradili smo si društvo u kojemu je to, trenutačno, desnica“, kaže Gavrilović.
Na molbu da nam komentira odnos prema trenutne gradske uprave prema antifašističkom nasljeđu, Gavrilović otvoreno govori:
„Mislim da bi se trebalo jasnije postaviti prema vrijednostima antifašizma. Ime Trga maršala Tita samo je simbol toga. Bilo bi dobro, iako se čini nemoguće, sagledati stvari u perspektivi. Osuditi negativne aspekte bilo koje vlasti, ali istaknuti širu sliku: značaj antifašizma, važnost tolerancije, sekularizacije, javnog dobra. Jer danas smo, opet, polako ali sigurno, na udaru radikalno desnih ideja. Treba podsjećati stalno na to, makar i na ovakav simboličan način koji možda nema nekih odjeka, ali barem, u ovom trenutku, možemo skromno, reći da postojimo, da nismo zaboravili golemu žrtvu antifašista. Ono što nedostaje je politički angažman.“
Koliko je angažman moguć, nismo sigurni, kao ni Gavrilović, uostalom, koji nam govori da današnja ljevica bježi od svojih korijena i „ne želi politički stati iza vrijednosti na kojima je izgrađena.“
„Iskreno, mislim da nećemo još dugo moći izražavati svoje stavove, posebno ukoliko su lijevog političkog predznaka. Ne znam je li već kasno za buđenje, ali probuditi se treba“, zaključuje u vedrom tonu za H-Alter Feđa Gavrilović, kustos izložbe koju je moguće pogledati do 31. srpnja u Galeriji Forum.
