Dino Igrec i Sonja Leboš, koautori monografije Krešimirac: Povezivanjem Krešimirova trga s perivojem tom prostoru dan je integritet, koji je izgubljen kad je vojska ušla u okolne zgrade. Državna trgovačka akademija, koja je bila najsuvremenije opremljena škola u tadašnjoj Kraljevini, postala je zanimljiva tzv. NDH, koja prva aproprira tu zgradu. Ta nepravda nije ispravljena sve do danas. Iako je Kraljevina Jugoslavija bila kapitalistička monarhija, u izgradnji grada postojao je jak socijalni moment.
U utorak 12. studenog, na petom katu Radničkog doma “Đuro Salaj”, zgradi Savez samostalnih sindikata Hrvatske, na Trgu kralja Petra Krešimira IV 2, održat će se posljednja promocija monografije Krešimirac. Autori Dino Igrec i Sonja Leboš za H-Alter govore o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti trga koji je u vremenu nastanka, tridesetih godina prošloga stoljeća, bio naznačen kao avangardni projekt donjogradskog urbanističkog planiranja Zagreba. Do današnjeg je vremena prekinuta sadržajna povezanost parka s građevinama koji ga okružuju i tako po mnogočemu narušena ideja s kojom je trg promišljan, ističu autori kao najveći problem današnjice trga.
Što nam novo o temi donosi monografija Krešimirac?
Dino Igrec: Ideja je bila da rad stručne zajednice približimo široj javnosti. Primjerice, važan nam je bio članak Zrinke Barišić iz časopisa Prostor koji se bavi urbanističkom i arhitektonskom genezom Krešimirovog trga koji je puno detaljniji u nekim opisima arhitekture okolnih zgrada, kao na primjeru zgrade Trgovačke akademije u kojemu razlaže pojedine segmente građevine.
Intencija je bila publicirati monografiju tako da čitatelji budu upoznati s temom kroz puno više fotografija nego što su sadržavali stručni članci koje smo konzultirali. Nismo uspjeli sve vizualne materijale uključiti u monografiju, djelomično i zbog ograničenih financija. Mislim da je široj javnosti najpristupačnije kroz stare fotografije primjećivati mijene kroz koje je prostor prolazio. Suradnju smo započeli upravo zahvaljujući fotografijama, svojevremeno nas je spojio interes za iste fotografije u fototeci Muzeja grada Zagreba, odnosno istraživački rad na srodnoj temi. Suradnja na projektu o Krešimirovom trgu traje od 2011.
Sonja Leboš: Knjiga ima karakter znanstvene monografije, ali smo istovremeno s vizualnim materijalom dobili pristupačnost široj publici. Istraživanjem smo došli do podataka na koje nismo naišli u konzultiranim stručnim člancima, uspoređivali mnoštvo različitih izvora. U potrazi za fotografijama smo otvorili i neke arhive koje dotad istraživači nisu konzultirali. Mene je zanimala Radnička biblioteka, stoga sam puno koristila arhiv današnje Knjižnice Božidara Adžije koja je pravna nasljednica Radničke biblioteke. Tamo smo našli mnoštvo zanimljivih materijala koji su na neki način oličenje povijesti zgrade koja je sad u posjedu Saveza samostalnih sindikata Hrvatske.
U čemu se odlikuje pionirski karakter urbanističkog promišljanja Krešimirca?
Dino Igrec: Krešimirac je najveće ostvarenje parkovne arhitekture međuratnog Zagreba. Na njemu je prvo izgrađeno moderno oblikovano dječje igralište u gradu. Zanimljivo je da je prvo projektirano dječje igralište 1935. za Naselje prve hrvatske štedionice otvoreno tek 1940., dakle dvije godine poslije igrališta na Krešimircu. Krešimirac je bio svojevrsni pandan trgovima prethodnog stoljeća koji nisu imali takav urbani mobilijar. U parkovima poput Zrinjevca ili Starčevićevog trga nema koncepta poput dječjeg igrališta. Park na Krešimircu kombinira pejzažni park poput Maksimira sa sjevernim dijelom koji je potpuno modernistički oblikovan i raspodijeljen po dobnim skupinama. Projektiran je s naglašenim senzibilitetom za socijalne potrebe.
Sonja Leboš: Oblikovanjem i projektiranjem trga postignuta je intenzivna komunikacija između školskog kompleksa i parka. Imamo i kod zagrebačke zelene potkove tendencije prožimanja perivoja i arhitekture ali ovdje je tome dana jedna društvena dimenzija jer istu može koristiti više socijalnih grupa. Zrinjevac je bio reprezentativni buržujski park gdje su se ljudi dolaze pokazivati, neka vrsta promenade. Krešimirac su okruživale progresivne institucije poput Radničke komore.
Kako gledate na današnje stanje parka?
Sonja Leboš: Posljednja je temeljita obnova odrađena 1997. Promjene uređene tijekom Bandićeve administracije bile su kozmetičkog karaktera, primjerice farbanje unutrašnjosti bazena u plavo-zelenu boju kako bi se dobila ista takva boja vode u bazenu. Zapravo bi trebalo ozbiljno promisliti park s obzirom na nove klimatske uvjete i činjenicu da puno drveća ne može više podnijeti vrućine koje dolaze. Na starim se fotografijama vidi park s viših katova okolnih zgrada i jasno je da je drveće nekada bilo puno gušće. Logičan razvoj bi bio da drveće buja i raste. Održavanje urbanih cjelina je velika boljka Zagreba. Nije potrebno samo obnoviti, treba naći novi sistem održavanja. Kako parka, tako i okolnih zgrada i paradigmatski tako u čitavom gradu. Školujemo krajobrazne arhitekte i raznorazne stručnjake koji bi mogli reći što i kako raditi. Čini se da u gradu nemamo više niti adekvatnu logistiku koja bi popravljala i održavala urbane cjeline.
Važan dio monografije zauzima priča o ustanovama progresivnog karaktera koje okružuju park, barem u smislu kako su izvorno zamišljene…
Sonja Leboš: Radnička biblioteka je počela raditi i prije na drugim lokacijama do useljenja u Radnički dom na Krešimircu 1938. godine. Sama činjenica da je postojala Radnička komora koja je mogla izgraditi reprezentativnu zgradu tog mjerila govori u prilog tome da je radništvo bilo dobro organizirano i to bez obzira na represiju nad radničkim pokretom u međuratnom periodu. Inspirirala me je izložba Kampf um die Stadt (Borba za grad) iz 2011. u Beču kojom je prikazano ono što je u međuratnom periodu vrijedilo i za Zagreb, a to je užasan život radničke klase u tom periodu. Na grbači radništva, koje je diljem Zagreba živjelo u potleušicama, izgrađene su reprezentativne vile (primjerice u Novakovoj, zagrebačkoj inačici stuttgartskog Weissenhofa) kojima se divi struka. Tek Tamara Bjažić Klarin pristupa povijesti urbanizma iz klasne perspektive, govoreći o proizvodnji prostora kao društveno-političkom pa potom estetskom procesu. Socijalistički Zagreb na neki način je imaginaran tridesetih godina prošloga stoljeća.
Ne sviđa mi se na koji se način danas odnose prema zgradi nekadašnjeg Radničkog doma. Primjerice, na pročelju je prizemlja postavljen aluminijski okvir s videozidom. Vjerujem da je to dozvolio sindikat koji je u vlasništvu zgrade. Ako je već dopuštena takva razina devastacije, zarađeni bi novac trebao biti uložen u obnovu ruinirane fasade na čijim prozorima stoje rolete iz pedesetih godina. Znamo da su park i Donji grad zaštićeni kao ambijentalna cjelina, no nije jasno kakva je situacija s Radničkim domom. Općenito u gradu nedostaje urbane kulture, nije rijedak slučaj da se na povijesne zgrade stavljaju plastični prozori. To ne znači da stanovnike treba prisiljavati na kvalitetnije materijale iako ih si ne mogu priuštiti, već im kvalitetnija rješenja treba ponuditi i omogućiti.
U čemu se još očituje socijalna dimenzija Krešimirca?
Sonja Leboš: Tridesete su u Zagrebu zaista nevjerojatne u tom pogledu. Iako je u Kraljevina Jugoslavija bila kapitalistička monarhija, pri samoj je izgradnji grada postojao jak socijalni moment. Za primjer uzimam Činovnički dom u kojemu su postojali stanovi za činovnike, zajednička menza, stanovi za udovice u potkrovlju i internat za djecu. Tamara Bjažić Klarin smatra da takav pristup ima veze s tadašnjim vrlo progresivnim gradskim uredom koji vode Stjepan Hribar, Vlado Antolić, Antun Ulrich i Josip Seissel. Neki od njih sačinjavali su Radnu grupu Zagreb koja je sudjelovala na CIAM-u (Međunarodni kongresi moderne arhitekture) 1933. godine, o čemu iscrpno piše u više navrata. Iz te priče proizlazi čuveni internacionalni natječaj u kojemu su veliki arhitekti toga doba pozvani da rade regulativnu osnovu (današnja inačica je GUP) za Zagreb. Naši su arhitekti radili podloge za natječaj, kao i razvijali ideje s natječaja i tako smo dobili kvalitetne prostore kao što je Krešimirac.
Dino Igrec: Socijalni je moment posebno naglašen i pri oblikovanju perivoja i trga. Autor ideje parka Ciril Jeglič ističe upravo sve dobne skupine. Sjevernu parkovnu cjelinu dijeli na tri dijela i svakoj dobnoj skupini dodjeljuje jedan dio. Parkovi u prijašnjim stoljećima nisu osmišljavani na taj način.
Izvorna je namjena sadržaja prostora koji okružuje Krešimirac ubrzo nakon izgradnje narušena…
Sonja Leboš: Povezivanjem trga s perivojem dan je integritet koji je izgubljen kad je vojska ušla u okolne zgrade. Državna trgovačka akademija, koja je bila najsuvremenije opremljena škola u tadašnjoj državi, sa svim telegrafima, telefonima i drugom tehnologijom u učionicama zbog opreme postaje zanimljiva tzv. Nezavisnoj državi Hrvatskoj koja prva aproprira zgradu. Ta nepravda nije ispravljena sve do danas.
Dino Igrec: Nema te sadržajne povezanosti, ima samo oblikovne. Gubitak funkcije okolnih zgrada poput nekadašnje Trgovačke akademije koja je militarizirana je veliki gubitak jer ta zgrada nije javna u smislu u kojem je bila. Škola je ipak javna zgrada. Tamo se više ne može ući.
Sonja Leboš: Dodala bih da sam od MORH-a tražila dopuštenje za fotografiranje u istraživačke svrhe. Nisu me pustili u predvorje, pustili su me samo u dvoranu koju inače otvaraju javnosti, koju je radio Franjo Zvonimir Tišina, a koja je napravljena krajem četrdesetih.
Mislite li da će se okolne građevine ikada vratiti izvornoj namjeni?
Dino Igrec: Mislim da neće, ja sam također pobornik ideje da za Markov trg nije dobro što je tamo smještena vlada, jer u ovakvim okolnostima zbog sigurnosnih razloga građani su izgubili jedan predivan gornjogradski trg. Također, mišljenja sam da javne institucije izvršne i upravne vlasti u državi svakako zaslužuju biti smještene u reprezentativne zgrade, no uzimajući u obzir da to nikome i ničemu nije na štetu.
Sonja Leboš: Smatramo da je potrebno ostavljati tragove i podsjećati na pozitivne prakse. Bilo bi lijepo kada bi ljudi počeli imaginirati prostor kakav je izgledao nekad, i promisliti da je zgrada izgrađena s namjenom. Dakle, da nije svejedno kakav je program unutra. Vojska je sada okolne prostore preoblikovala na načine na koji njima odgovara, ali to ne znači da trg ne može zaživjeti nekom drugačijom energijom. Park je nekada bio puno veći, nije bilo ograda. Možda bi trebalo promisliti otvaranje s južne strane.
Čini se da najvažnije inicijative posljednjih desetljeća dolaze odozdo. Što mislite da je potrebno učiniti s pozicije moći u pogledu urbanističkog promišljanja grada?
Dino Igrec: Danas se inicijative rade da bi se stavila kvačica u projektu, sve je diktirano povlačenjem novaca iz europskih fondova zbog čega se zadovoljavaju minimumi dovoljni za izvršenje projekta i opravdavanjem povučenih sredstava. Najbolje inicijative zato dolaze odozdo. Sveobuhvatna planska organizacija gotovo da i ne postoji.
Sonja Leboš: To je šteta, jer smo kroz povijest imali pozitivnih primjera. Spomenute inicijative iz tridesetih godina bile su apsolutna avangarda, urbanisti su znali što se dešava u važnijim europskim središtima. Trebalo bi ponovno inzistirati na sveobuhvatnim urbanističkim promišljanjima grada. Bilo bi logično da se u gradu s takvom tradicijom dizajna i mnoštvom školovanih dizajnera i povjesničara umjetnosti više radi na domaćoj produkciji te da se loša praksa Bandićeve administracije oko uvoza generičke opreme zamijeni praksom lokalnom proizvodnjom urbane opreme i njezinim mogućim izvozom.
Htjela bih podcrtati i značaj ljudi koji su bili investitori utemeljiteljskog razdoblja Donjeg grada. Boli me što jako malo znamo o protagonistima modernog Zagreba koji su sagradili grad nakon potresa 1880. Ovaj grad nije tako velik i za svaku kuću bismo trebali imati podatke o autorima, svaka kuća bi mogla imati svoj online ID. Ljudi bi trebali znati takve detalje o povijesnoj jezgri svoga grada, i s ponosom je čuvati. Konkretno, savjetovala bih gradskoj upravi da zaposli ljude na takvom projektu: najmanje desetak stručnjaka bi moglo raditi na tome da svaka kuća u Donjem gradu ima svima lako dostupne podatke o svojoj genezi i značaju. Tako bismo vrlo brzo došli do sukusa, odnosno razlučili bismo ono što svakako treba očuvati u izvornom obliku, što se može nadograđivati, a što se može, uz poštivanje gabarita i urbanih pravila, nadomjestiti potpuno novom gradnjom. No, ne onakvom kakva buja npr. na Peščenici, gdje se ladanjske vile zamjenjuju očajnom građevinom.
