Bruno Anković, redatelj čiji je film Proslava otvorio ovogodišnji ZFF: Film i knjiga ne pokušavaju opravdati, već razumjeti mladog čovjeka i razloge zbog kojih je otišao u ustaše. Siromaštvo i strah prepoznajem kao plodno tlo za nove varijante fašizma. Kad smo se pitali tko je današnji Mijo koji odlazi u ustaše, shvatili smo da je to prosječni Amerikanac koji u vojsku ide zbog zdravstvenog osiguranja.
Ovogodišnji Zagreb film festival otvorio je film Proslava, rađen prema istoimenom romanu Damira Karakaša iz 2019. godine. Glavni lik je Mijo, čija priča započinje skrivanjem od novih vlasti sredinom 1945. Svemu je prethodila, naravno, odluka iz 1941. i sudbinski odlazak na proslavu na kojoj se slavio osnutak NDH. Radnja Proslave nije ispričana linearno. U filmu se, kao i u romanu, nižu analepse koje prikazuju slike iz života u zabačenom ličkom kraju generacijama unazad. Festivalska turneja filma traje od premijere na renomiranom festivalu u Karlovim Varima. Od hrvatske premijere na Pulskom filmskom festivalu, na kojemu je osvojila Veliku zlatnu arenu za najbolji film, te Zlatne arene za scenarij, fotografiju i najbolju mušku ulogu, Proslava je nastavila osvajati kritiku i publiku. Slijedi skorašnji početak distribucije u kinima i prikazivanje na HRT-u koji je otkupio prava na prva prikazivanja. Činjenica da je uvršten među mahom mlade redateljice i redatelje u glavnoj konkurenciji dugometražnog filma na ZFF-u, redatelja Brunu Ankovića koji se približava pedesetoj godini života, govori nam kroz smijeh, drži mladim. Redatelj Proslave za H-Alter dalje govori o izazovima snimanja u nesigurnim i teškim uvjetima u kojima se našao hrvatski film, povijesti, glavnoj i drugim temama koje se tiču Proslave i svijeta u kojemu živimo.
Margarethe von Trotta jednom je prilikom rekla da poslijeratna generacija nikada nije htjela razumjeti zašto su im očevi odlazili u naciste i zašto su radili takve okrutnosti. Kako Proslava doprinosi tom shvaćanju?
Oduvijek me je zanimao taj problem. Naša situacija je drugačija nego njemačka ili austrijska koje opisuju Hannah Arendt ili Michael Haneke. Fascinirao me je Karakašev pogled na taj problem od trenutka kad sam pročitao roman. Ljudi su na potpuno različite načine skretali udesno u gradovima i na selima. Gradska urbana sredina je imala drugu vrstu regrutacije i saznanja od seljaka koji nisu puno toga razumjeli u ideološkom smislu. Razumjeli su da napokon imaju državu koju su navodno čekali cijeli milenij i kao takvi su postali savršenim plijenom za regrutaciju. Priča iz romana koja se odnosi na odlazak na proslavu povodom osnutka NDH smjesta me asocirala na scenu iz filma Cabaret u kojoj mladi nacisti pjevaju Tomorrow belongs to me, pjesmu o obećanju bolje sutrašnjice. I ovdje su vjerovali da idu u bolje sutra, iako nisu bili ni svjesni da kreću u najveći užas dvadesetog stoljeća.
Prepoznajete li danas tendencije u društvu za koje postoji opasnost da će iziskivati slično razumijevanje budućih generacija?
Svakako. Siromaštvo i strah prepoznajem kao plodno tlo za nove varijante fašizma. Naši ponajveći sociolozi Mirko Petrić i Inga Tomić-Koludrović su u posljednjem velikom istraživanju pokazali da preko 60 posto ljudi u Hrvatskoj živi na rubu siromaštva i to u smislu da trenutno zaposleni ljudi u slučaju gubitka posla ostaju gotovo bez ičega. U neoliberalnom kapitalizmu u kojemu živimo ljudi su nezaštićeni, bez posla se ostaje vrlo lako. Zemlje poput Austrije donekle štite radnike, dok primjerice u Engleskoj po tim mjerilima ogroman broj stanovništva živi u opasnosti od siromaštva, a preko 35 posto srednje klase ne može si priuštiti grijanje. Kod nas niti kvalitetno obrazovanje više ne garantira mogućnost vertikalnog društvenog uspona. Kad smo se pitali tko je današnji Mijo koji odlazi u ustaše, shvatili smo da je to prosječni Amerikanac koji u vojsku ide zbog zdravstvenog osiguranja.
Što se tiče straha, Antonio Scurati u novoj knjizi prepoznaje novog Mussolinija u populističkim pokretima, i to ne isključivo na desnici koja je u liberalnom svijetu do prije dvadesetak godina smatrana redikuloznom. Poslije premijere u Karlovim Varima francuska je novinarka došla s fotografijom klinaca kako oduševljeno kliču Marine Le Pen na posljednjim izborima u Francuskoj. Prvi put nakon pedeset godina predsjedavajući Vojnog odbora NATO-a, Rob Bauer, kaže da se trebamo pripremiti za rat na europskom tlu, isto govore generali vojski nacionalnih država diljem svijeta…
Uz priču, u filmu je svakako ključna atmosfera straha i nesigurnosti.
To nam je bila ideja, da se osjeti hladnoća i blato u kojemu se glavni lik nalazi. Profesor na akademiji u Beogradu Aleksandar Pavlović koji je direktor fotografije na filmu, nazvao je taj pristup kontroliranim dokumentarizmom koji se stilski naslanja na Dogmu. U filmu je korišteno malo rasvjete, odluka je bila da probamo što mane utjecati na prirodno osvjetljenje. Film zato ima mnoštvo mračnih dijelova snimanih u noći ili same sutone bez ikakve rasvjete. Odlučili smo se da kamera stalno dokumentarno prati likove, ali i za vintage objektive iz sedamdesetih godina u svrhu približavanja stilu neorealizma u strukturi slike, ne samo načinom snimanja. Mislim da je Aca napravio fantastičan postao, svi komentiraju fotografiju kao jedan od glavnih aduta filma.
Kakav je izazov predstavljao rad na scenariju koji je, kao i roman, škrt na dijalozima i replikama?
Scenaristica Jelena Paljan je za odličan posao na scenariju pokupila niz nagrada. Zanimljivo mi je bilo što smo na čestim putovanjima po Lici shvatili da ljudi u Lici i dalje jako malo govore. Oni kažu ono što je važno i onda zašute. Škrti su na riječima, kao i u Karakaševim pričama koje se odvijaju prije stotinu godina.
Meni je zanimljiv i govor tog dijela Like koji se doima kao spoj svih narječja. Lingvisti i stručnjaci će me demantirati, ali meni kao laiku taj govor zvuči kao suludi regionalni nadjezik u kojima se miješaju utjecaji svih hrvatskih narječja, kao i govora iz Srbije i Bosne, pa čak i Slovenije u elementima kajkavštine, mnoštvo je turcizama i germanizama. Jezik tih krajeva bio je osobit izazov scenaristici i glumcima.
U više ste navrata naveli da vam se doima kao da je stanje u dijelovima Like u kojima se radnja filma i romana gotovo identično životu sredinom prošloga stoljeća…
Konkretno u području oko Kosinja i Perušića nije bilo rata između Srba i Hrvata zbog čega nema razrušenih kuća pa izgleda kao da je život očuvan kakav je bio i prije stotinu godina. Ljudi i dalje žive sa stokom, u stalnoj opasnosti od vukova… HEP je ondje najavio gradnju brane zbog čega će se ta područja preplaviti i tako dovršiti taj stil života. U Perušiću su izgradili zgrade pa će ljude koji su živjeli 500 godina u kućama sa stokom premjestiti u stanove. To je izuzetno tužno.
Kako Ličani reagiraju na film?
U Gospiću ćemo tek imati premijeru 13. studenog, a mislim da je uskoro planiran i Otočac. Ne znam kako će reagirati Ličani, poznato je da ne vole baš Karakaša i da to nije uveličavanje kako ljudi govore. Imam osjećaj da je film dobar prema Lici, da se nismo voajerski ili prezirno odnosili prema ličkom kraju. Pokušali smo razumjeti taj dio Like i mislim da se to dobro vidi na filmu. To je moja poruka ličkim čitateljima H-Altera.
Miljenko Jergović je u tekstu o Proslavi napisao da mu se doima kao da vam je pomalo neugodno što vas se shvaća tako ozbiljno. Je li doista tako?
Zanimljivo je kako je to postavio, nije mi neugodno, iako ja inače sebe ne volim shvaćati preozbiljnim, niti mislim da je zdravo kada ljudi sebe tako shvaćaju. Važno je da Jergović dalje prepoznaje film kako smo i priželjkivali. Pritom mislim na tezu da ne možemo zaista ići naprijed a da potpuno ne sagledamo prošlost. Ivan Jovanović, voditelj regionalnog projekta programa UN-a za razvoj (UNDP), Srbin i persona non grata u Srbiji, koji je tamo procesuirao ratne zločine, fenomenalno je rekao da je osnovni problem Balkana u tome što su svi narodi u jednoj fazi bili krvnici, a u drugoj žrtve. Iz te točke ne možemo doživjeti vlastite katarze, ne možemo se odvojiti od naših povijesti. Kao i Mijo, narodi se gledaju istovremeno kao antagonisti i protagonisti. Politika ne pomaže jer im odgovara razjedinjenost. Ljudi su toliko opterećeni obiteljskom poviješću da ne mogu sagledati povijest razumno. To je ta šizofrena pozicija zbog koje ne rješavamo probleme. Film i knjiga ne pokušavaju opravdati, već razumjeti mladog čovjeka i razloge zbog kojih je otišao u ustaše.
Film živi lijep festivalski život. Živi li se lijepo od filma?
Od filma se kod nas uopće ne može živjeti! Dio nas je praktički volontirao na filmu. Kad se svedu računi, na kraju ispada da se radi o projektu koji uspijeva zbog entuzijazma filmske ekipe. Mislim da nitko u regiji ne može živjeti od filmova, osim možda u slučajevima nekih kinohitova ili blockbustera. Uvjeti za rad kod nas su katastrofalni. Svi mi moramo raditi neke druge poslove kako bi mogli financirati svoj entuzijazam i ljubav prema filmu. Smatram da novaca ima, no pitanje je kako se kanalizira. HAVC je u posljednjem periodu digao predviđene budžete za duplo, no razliku je u međuvremenu pojela inflacija. Ima puno projekata koji dobiju budžete pa ga moraju vratiti jer ne stignu dovršiti projekt.
Nekakav normalan budžet europskog filma u trenutku kad smo započinjali sa snimanjem prije nekoliko godina bio je oko dvije i pol milijuna eura, a mi smo snimili film za pola milijuna. To zvuči puno, ali zapravo se radi o malom iznosu.
Uspjeh je filma, vjerujem, podrazumijevao i ogroman trud.
Snimanje je bilo tehnički zajebano, radili smo u blatu i na hladnoćama do minus 17 stupnjeva, da bi nas na kraju dovelo do toga da fino odjeveni gazimo po crvenim tepisima filmskih premijera i festivala. U filmskom je svijetu licemjerje dovedeno do potpune lakrdije, no PR filma moraš odraditi jer je iznimno važan za uspjeh samoga filma. Filmska je industrija zanimljiva upravo zbog tog kontrasta od rada u teškim uvjetima do glamurozne prezentacije. Bez obzira na muku, sa snimanja nosimo lijepa iskustva. Krajevi u kojima smo radili su nas iznimno dojmili, pogotovo priroda. Atmosfera i međuljudski odnosi bili su na visokoj razini, dobar dio ekipe se poznaje od ranije, radili smo zajedno na reklamama i drugim projektima. Rad na niskobudžetnom filmu s ekipom u lošim odnosima bio bi katastrofalna kombinacija. Kod nas nije bio takav slučaj. Dodao bih još da nas je Lika sjajno prihvatila, skoro smo pro bono spavali kod ljudi u selima u kojima smo snimali film. Da nas Lika nije prigrlila, nema šanse da bismo uspjeli snimiti Proslavu.
Nagađam da je osjećaj uspjeha dodatno naglašen zbog činjenice da se radilo u teškim uvjetima i s ograničenim sredstvima…
Na festivalu u Karlovim Varima smo imali sigurno najmanji budžet, ali to nitko nije niti primijetio. Tamo su u konkurenciji bili filmovi s budžetom od nekoliko milijuna eura. Smatram da je veliki uspjeh što gotov proizvod na filmskom platnu ne odaje manjak sredstava.
Kako je film prošao u regiji?
Film je dobro prošao na dva festivala u Srbiji. Crnogorska premijera mi je možda bila i najzanimljivija jer su ljudi strahovito emotivno reagirali na film. Nekoliko ljudi mi je prišlo rekavši da bi željeli napraviti film koji bi na sličan način progovarao o njihovoj povijesti. Iz različitih krajeva publika emotivno prilazi filmu zbog problema kojima svjedoče kod kuće. Sad idemo na Festival autorskog filma u Beogradu gdje ćemo održati veći događaj na kojemu će se pričati o vezama knjige i filma. Film ljudi sa svih strana gledaju kako smo se i nadali, kroz prizmu seciranja povijesti pričom o sudbini malog čovjeka kojega zarobljava ideologija.
